Berlinski zid: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
Nema sažetka uređivanja
Redak 2:
[[Datoteka:Besatzungszonen ohne text.gif|mini|lijevo|200px|Podjela Njemačke nakon rata]]
[[Datoteka:Berlinermauer.jpg|mini|Berlinski zid 1986. godine. Istočnonjemačke vlasti su iza zida čiju su zapadnu fasadu stanovnici Zapadnog Berlina oslikali grafitima, postavili širok "pojas smrti"]]
'''Berlinski zid''' ([[njemački jezik|njem.]]: ''Die Berliner Mauer'') je bila barijera dugačka oko 160 km koja je odvajala Zapadni od Istočnog [[Berlin|Berlina]] i okružniokolnog teritorijteritorija [[Istočna Njemačka|Njemačke Demokratske Republike]]. Sagradila ga je istočnonjemačka vlast, i dobiočija je [[propaganda|propagandistički]] nazivnazvala staj pridjevomobjekt ''"[[antifašizam|antifašistički obrambeni zid]]"'' (njem. „antifaschistischer Schutzwall“). Svrha zida je bila onemogućiti bijeg stanovnika iz [[realsocijalizam|realsocijalističke]] Istočne u Zapadnu Njemačku. Počeo se graditi [[13. kolovoza]] [[1961]]. godine i više je puta nadograđivan. Otvoren je za neometan promet [[9. studenog]] [[1989]]., a potom je srušen. Bio je oličenje [[Hladni rat|Hladnog rata]].
 
==Okolnosti podizanja==
Redak 13:
 
==Pad Berlinskog zida==
U kontekstu dezintegracije komunističkog bloka okupljenog oko [[Sovjetski Savez|Sovjetskog Saveza]], dugogodišnji efektivni vladar DDR-a [[Erich Honecker]], ("Generalni sekretar Socijalističke partije Njemačkog ujedinjenja") je 18. listopada 1989. godine podnio ostavku. Makar je Honecker još u siječnju 1989. godine javno davao prognoze da će Berlinski zid stajati još 50 do 100 godina<ref>[http://www.tagesspiegel.de/berlin/die-mauer-steht-noch-50-und-auch-100-jahre-der-grosse-irrtum-von-erich-honecker/9352568.html "'Die Mauer steht noch 50 und auch 100 Jahre' - Der große Irrtum von Erich Honecker] Robert Ide za "Der Tagesspiegel" 18.1.2014.</ref>, ubrzani slijed događaja koji je poslije prepoznat kao mirna revolucija u DDR-u 1989. godine ga je demantirao. U rujnu 1989. godine su izbile demonstracije širom Istočnje Njemačke. Ispočetka su demonstranti bili uglavnom ljudi koji su htjeli emigrirati na zapadZapad, te su izvikivali/pjevali parolu "Wir wollen raus!" ("Želimo van!"). Potom su demonstranti počeli izvikivati "Wir bleiben hier!", ("Ostajemo ovdje!"), naznačujući da žele da Zapad dođe u njihov zavičaj, umjesto da oni svoj zavičaj napuštaju. Kako komunističke vlasti nisu pokazivali veliku odlučnost u primjeni sile protiv demonstranata, demonstracije su potrajale i postajale sve masovnijimmasovnijima: vrhunac im je bio 4. studenog, kada se oko pola milijuna demonstranata okupilo na Alexanderplatzu u Istočnom Berlinu.
 
Pod pritiskom demonstracija i međunarodne situacije gdje su se ljuljali svi režimi u Istočnoj Europi, politbiro Socijalističke partije Njemačkog ujedinjenja (SED) na čelu sa Honneckerovim nasljednikom Egonom Krenzom je 9. studenog 1989. godine odlučio da dopusti emigriranje na Zapad (u komunističkim i drugim totalitarističkim zemljama, najvažnije odluke ne donose državne vlasti, nego središnja tijela vladajuće partije). Na konferenciji za novinstvo je predstavnik Politbiroa za javnost (i šef SED-a za Istočni Berlin) Günter Schabowski nespretno najavio da će odluka "stupiti na snagu odmah, bez odgađanja" - makar je Politbiro odredio da odluka treba stupiti na snagu sutradan, kako bi se istočnonjemački graničari pripremili za otvaranje prijelaza.<ref>[http://www.focus.de/politik/deutschland/20-jahre-wende/tid-16034/annemarie-reffert-schabowski-hat-gesagt-wir-duerfen_aid_449598.html „Schabowski hat gesagt, wir dürfen“ – „Von mir aus fahren Sie weiter“], "Focus Online", 10.11.2009.</ref> Izjave Schabowskog su u 19:17 sati prenijeli zapadnonjemački elektronski mediji, koji je mogao pratiti i pretežni dio istočnonjemačkog stanovništva; ubrzo su se pred šest prijelaza iz Istočnog u Zapadni Berlin počeli okupljati građani DDR-a koji su odmah htjeli na Zapad. Vrlo zbunjeni graničari - koji još nisu dobili naloge da ikoga puštaju - suočili su se velikom masom ljudi: nitko nije imao odlučnosti da odobri uporabu sile koja bi ih mogla zadržati. U 22:45 sati je Harald Jäger, neposredni zapovjednik prijelaza na Bornholmer Straße naredio graničarima da otvore prijelaz i da se pusti ljude u Zapadni Berlin: na drugoj strani su ih dočekali Zapadni Berlinčani sa cvijećem i šapmanjcemšampanjcem; prizor grljenja i plesa kojega su prenosile televizijske postaje je emocionalno potresao čitavu Njemačku, čiji je narod doživljavao kraj svoje podijeljenosti.
 
Već 9. studenog 1989. godine su ljudi samoinicijativno počeli fizički razbijati dijelove Zida, a 13. studenog je istočnonjemačka vojska počela sa organiziranim uklanjanjem nekih njegovih dijelova. Državljanima DDR-a je bilo odmah omogućeno da prelaze iz Istočnog u Zapadni Berlin; međutim je pogranična služba do 23. studenog 1989. godine još uvijek ograničavala ulazak zapadnonjemačkih državljanima u Istični Berlin. Službeno [[Ponovno ujedinjenje Njemačke]] je nastupilo 3. listopada 1990. godine.