Berlinski zid: razlika između inačica

'''Berlinski zid''' ([[njemački jezik|njem.]]: ''Die Berliner Mauer'') je bila barijera dugačka oko 160 km koja je odvajala Zapadni od Istočnog [[Berlin|Berlina]] i okolnog teritorija [[Istočna Njemačka|Njemačke Demokratske Republike]]. Sagradila ga je istočnonjemačka vlast, čija je [[propaganda]] nazvala taj objekt nazvala ''"[[antifašizam|antifašističkiantifašističkim obrambeniobrambenim zidzidom]]"'' (njem. „antifaschistischer Schutzwall“). Svrha zida je bila onemogućiti bijeg stanovnika iz [[realsocijalizam|realsocijalističke]] Istočne u Zapadnu Njemačku. Počeo se graditi [[13. kolovoza]] [[1961]]. godine i više je puta nadograđivan. Otvoren je za neometan promet [[9. studenog]] [[1989]]., a potom je srušen. Bio je oličenje [[Hladni rat|Hladnog rata]].

Izgradnja, održavanje i nadziranje zida i širokog "pojasa smrti" uz njega - građevine koja je u završnoj fazi bila dugačka oko 160 km - bilabilo je vrlo skupaskupo, te je predstavljalapredstavljalo znatan teret za istočnonjemačku ekonomiju.

U kontekstu dezintegracije komunističkog bloka okupljenog oko [[Sovjetski Savez|Sovjetskog Saveza]], dugogodišnji efektivni vladar DDR-a [[Erich Honecker]], ("Generalni sekretar Socijalističke partije Njemačkog ujedinjenja") je 18. listopada 1989. godine podnio ostavku. Makar je Honecker još u siječnju 1989. godine javno davao prognoze da će Berlinski zid stajati još 50 do 100 godina<ref>[http://www.tagesspiegel.de/berlin/die-mauer-steht-noch-50-und-auch-100-jahre-der-grosse-irrtum-von-erich-honecker/9352568.html "'Die Mauer steht noch 50 und auch 100 Jahre' - Der große Irrtum von Erich Honecker] Robert Ide za "Der Tagesspiegel" 18.1.2014.</ref>, ubrzani slijed događaja koji je poslije prepoznat kao mirna revolucija u DDR-u 1989. godine ga je demantirao. U rujnu 1989. godine su izbile demonstracije širom Istočnje Njemačke. Ispočetka su demonstranti bili uglavnom ljudi koji su htjeli emigrirati na Zapad, te su izvikivali/pjevali parolu "Wir wollen raus!" ("Želimo van!"). Potom su demonstranti počeli izvikivati "Wir bleiben hier!" ("Ostajemo ovdje!"), naznačujući da žele da Zapad dođe u njihov zavičaj, umjesto da oni napuste svoj zavičaj napuštaju. Kako komunističke vlasti nisu pokazivale odlučnost da primijene silu protiv demonstranata (demonstracije su bile ilegalne: u komunističkoj zemlji se jedino smije izražavati potporu režimu, protivljenje politici vlasti je "kontrarevolucionarna djelatnost" i strogo je kažnjivo), demonstracije su potrajale i postajale sve masovnijima: vrhunac im je bio 4. studenog, kada se oko pola milijuna demonstranata okupilo na Alexanderplatzu u Istočnom Berlinu.

Pod pritiskom demonstracija i međunarodne situacije gdje su se ljuljali svi režimi u Istočnoj Europi, politbiro Socijalističke partije Njemačkog ujedinjenja (SED) na čelu sa Honneckerovim nasljednikom Egonom Krenzom je 9. studenog 1989. godine odlučio da dopusti emigriranje na Zapad (u komunističkim i drugim totalitarističkim zemljama, najvažnije odluke ne donose državne vlasti, nego središnja tijela vladajuće partije). Na konferenciji za novinstvo je predstavnik Politbiroa za javnost (i šef SED-a za Istočni Berlin) Günter Schabowski nespretno najavio da će odluka "stupiti na snagu odmah, bez odgađanja" - makar je Politbiro odredio da odluka treba stupiti na snagu sutradan, kako bi se istočnonjemački graničari pripremili za otvaranje prijelaza.<ref>[http://www.focus.de/politik/deutschland/20-jahre-wende/tid-16034/annemarie-reffert-schabowski-hat-gesagt-wir-duerfen_aid_449598.html „Schabowski hat gesagt, wir dürfen“ – „Von mir aus fahren Sie weiter“], "Focus Online", 10.11.2009.</ref> Izjave Schabowskog su u 19:17 sati prenijeli zapadnonjemački elektronski mediji, koji je mogao pratiti i pretežni dio istočnonjemačkog stanovništva; ubrzo su se pred šest prijelaza iz Istočnog u Zapadni Berlin počeli okupljati građani DDR-a koji su odmah htjeli na Zapad. Vrlo zbunjeni graničari - koji još nisu dobili naloge da ikoga puštaju - suočili su se velikom masom ljudi: nitko nije imao odlučnosti da odobri uporabu sile koja bi ih mogla zadržati. U 22:45 sati je Harald Jäger, neposredni zapovjednik prijelaza na Bornholmer Straße naredio graničarima da otvore prijelaz i da se pusti ljude u Zapadni Berlin: na drugoj strani su ih dočekali Zapadni Berlinčani sa cvijećem i šampanjcem; prizor grljenja i plesa kojega su prenosile televizijske postaje je emocionalno potresao čitavu Njemačku, čiji je narod doživljavao kraj svojenametnute podijeljenosti.