Meteorit: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nadopunio Meteorit |
mNema sažetka uređivanja |
||
Redak 30:
'''Meteorit''' je komad [[stijene]] ili [[željezo|željeza]], [[meteoroid]]a, [[komet]]a ili [[asteroid|planetoida]], koji je iz [[svemir]]a pao na površinu [[Zemlja (planet)|Zemlje]] ili nekog drugog [[nebesko tijelo|nebeskog tijela]]. U slučaju jačeg udara, nastaje [[udarni krater]]. Većina meteorita potječe od manjih tijela [[meteoroid]]a, a rijetki potječu od [[planetoid]]a ([[asteroid]]a). Padovi većih [[nebesko tijelo|nebeskih tijela]] uzrokuju [[Eksplozija|eksplozije]] i udarne kratere ([[astroblem]]e). Prema kemijskom sastavu meteoriti se dijele na [[Kameni meteoriti|kamene]] (aeroliti, učestalost 94%), [[Metalni meteoriti|željezne]] (sideriti, 5%) te kameno‑željezne (sideroliti, 1%). Najveći nađeni kameni meteorit [[masa|mase]] je veće od 1 tone, a željezni od 60 [[tona]]. Prema [[minerali|mineralnom]] sastavu kameni meteoriti dijele se na hondrite (ili [[kondriti]]) i ahondrite; prvi sadrže okrugla zrna, hondre, uložene u osnovnu masu (matriks). Hondre se sastoje od [[olivin]]a i [[Pirokseni|piroksena]] s nešto [[slitina|slitine]] [[nikal|nikla]] i željeza. Izuzev lako isparivih elemenata (na primjer [[vodik]], [[helij]]), kemijski sastav hondra odgovara sastavu [[Sunce|Sunca]], a kuglasti oblik upućuje na nastanak u bestežinskom prostoru. [[Radionuklid|Radioizotopno]] im je utvrđena starost od 4.55 milijardi [[godina]], što odgovara vremenu nastanka planetnoga sustava ([[Sunčev sustav]]). Smatra se da nikada nisu bili uklopljeni u neko veće tijelo. Oko 86% svih meteorita su hondriti. Malobrojniji ahondriti ne sadrže hondre. Većinom su dijelovi otkrhnuti s površine planetoida. Najviše ih potječe od planetoida Vesta ([[4 Vesta]]). Malu skupinu anhondrita čine meteoriti koji sadrže minerale kakvi se nalaze na [[Mjesec|Mjesečevu]] ili [[Mars]]ovu tlu. Željezni meteoriti sastoje se uglavnom od nikla i željeza. Smjesa je [[kristal]]izirala iz taljevine pri vrlo sporom hlađenju, za što su uvjeti postojali u međuplanetnome prostoru. Većinom potječu od jezgara planetoida koji su razbijeni u sudaru s nekim drugim planetoidom. Kameno‑željezni meteoriti sastoje se od [[silikati|silikata]] i [[metal]]a. Smatra se da su nastali u planetoidima, u području između željezne jezgre i kamenog omotača.
Najstarija je poznata uporaba meteorita datirana u [[željezno doba]] (Danebury, [[Engleska]]). Željezni meteoriti koristili su se kao prvi izvori kvalitetnog [[željezo|željeza]] za oštrice ([[povijest tehnologije]]). Izvanzemaljsko podrijetlo meteorita prvi je pretpostavio [[Ernst Florens Friedrich Chladni|Ernst Chladni]] kada je 1794. povezao nalazišta meteorita i pojavu [[bolid]]a. Alois von Widmanstätten je na prerezu [[Hrašćinski meteorit|Hrašćinskoga meteorita]] (pao u [[Hrvatsko zagorje]], 26. svibnja 1751.), [[Jetkanje|jetkanoga]] (nagrizano) [[Dušična kiselina|dušičnom kiselinom]], uočio [[Kristalografija|kristalografsku]] strukturu jedinstvenu za željezne meteorite ([[Widmanstättenove figure]]), kakva ne postoji u [[Zemlja|Zemaljskim]] [[kristal]]ima. Kada je 26. travnja 1804. u [[Francuska|francuskom]] mjestu L'Aigle pred velikim brojem svjedoka pao [[meteorski pljusak]] od približno 3 000 dijelova kamenog meteora [[Znanstvena metoda|znanstvena je zajednica]] prihvatila njihovo svemirsko podrijetlo. <ref> '''meteorit''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=40409] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.</ref>
== Osnovni podaci ==
Meteoriti predstavljaju najiskonskiji materijal koji nam je na raspolaganju. Potječu iz vremena nastanka [[Sunčev sustav|Sunčeva sustava]]. Ujedno su i prvi izvanzemaljski predmeti koje je čovjek dotakao, a da pritom nije bio toga svjestan. Stoljećima su predstavljali nedokučivu tajnu. Kako su bili nađeni na tlu poslije vrlo zapaženog prolaza kroz [[atmosfera|atmosferu]], prozvani su "nebeskim kamenjem". Bile su postavljene [[hipoteza|hipoteze]] da su meteoriti proizvodi dalekih [[vulkan]]skih erupcija, ili da nastaju od [[Okamenjena munja|kamenja]] nakon udara [[munja|munje]]. Postojala je i hipoteza međuplanetarnog ishodišta. Podržavao ju je [[Ernst Florens Friedrich Chladni|Ernst Chladni]], koji je 1794. ustanovio sistemsku vezu između pojava [[bolid]]a i nalazišta meteorita. Alois von Widmanstätten otkrio je 1808. da jetkana (nagrizana) površina prereza željeznog meteorita, koji je 1751. pao kod Hrašćine ([[Hrašćinski meteorit]]) u Hrvatskom zagorju, pokazuje vrlo svojstvene oblike kojih nema u željezu koje potječe iz [[Zemljina kora|Zemljine kore]]. Time je nađen način da se željezni meteoriti odrede i mnogo godina kasnije nakon pada. Danas se u [[muzej]]ima čuva preko 7 000 meteorita s ukupno više od 500 [[tona]] težine. Među njima ima oko 1000 meteorita pokupljenih nakon pada pošto su bljeskom bili najavljeni. Ostali su slučajno nađeni. Zanimljivo je da je na [[Antarktika|Antarktici]] pokupljeno oko 5 000 primjeraka. Najveći nađeni kameni meteorit ima više od 1 tone (pao u [[Kina|Kini]] 1976.), a željezni 60 tona ([[Hoba (meteorit)|Meteorit Hoba]], [[Namibija]]).
Na putu kroz atmosferu, tijelo meteorita se zagrijava do 10 000 [[celzij|°C]] i drobi. [[Toplina]] ne utječe na materijal dublje od površine 1 - 2 [[mm]], jer se prije rastali vanjski sloj nego što se toplina prenese u sredinu meteorita. Vanjski sloj se rasprskava i isparava. Oni kameni meteoriti koji se pokupe ubrzo nakon pada pokazuju staklastu, ocakljenu koru, a koru od [[Željezovi oksidi|željeznog oksida]] u obliku skrutnutih kapi ako su željezni. Zbog čeonog otpora zraka, meteorit se većinom usporava i stiže na tlo u [[Slobodni pad|slobodnom padu]]. To je razlog zašto pri njihovu prizemljenju često nema eksplozivne pojave. Meteorit se znade zabiti u dubinu od nekoliko [[metar]]a, no katkada oštećenje tla jedva da se i vidi. Veća tijela u atmosferi bitno se ne usporavaju, pa pustoše površinu i stvaraju [[krater]]e. I Zemlja je posijana udarnim kraterima kao i ostala nebeska tijela, no krateri su maskirani i preoblikovani naknadnim [[geologija|geološkim]] procesima. Zamijećeni ostaci kratera nazivaju se [[astroblem]]i ([[Starogrčki jezik|grč]]. zvjezdane rane). <ref>[[Vladis Vujnović]] : "Astronomija", Školska knjiga, 1989.</ref>
| |||