Inačica od 3. veljače 2014. u 23:44 uredi 89.201.152.232 (razgovor) pravopisna pogreska - razjašnjenja - razjašnjena Oznaka: VisualEditor ← Starija izmjena		Inačica od 3. prosinca 2014. u 20:04 uredi ukloni ovu izmjenu El hombre (razgovor \| doprinosi) Automatski ophođeni suradnici, Ophoditelji 17.444 edits mNema sažetka uređivanja Novija izmjena →
Redak 35: U osnovi je pjesnikova odnosa prema apsolutizmu i novom građanskom društvu rezignacija u obliku otuđenosti, alijenacija kao talog Prešerenove životne spoznaje. Intimnu, ljudsku stranu Prešerenove prirode odražava njegova ljubavna lirika. Njezina je skala široka, od početne ljubavne igre u romansama preko mutnih dubina iz niza ljubavnih soneta (''Ljubeznjeni sonetje'') i Gazela do najvećeg uspona u elementarnim, svečanim pjesmama djevojci Juliji Primic. ''Sonetni venec'' ([[1834]].) s akrostihom Juliji označava osjećajni i umjetnički vrhunac Prešerenove lirike. U njemu se povezuju oba osnovna elementa, osobna i nacionalna ljubav. No, neuzvraćeni osjećaji (niz novih soneta iz skupne Ni znal molitve... i očajnička Kam), ostavili su trag na čitavoj daljnjoj Prešerenovoj lirici te se ona pretvara u rezignaciju. Zbog velikog utjecaja tih činjenica na njegov literarni rad valja naglasiti kako je Prešeren imao dvije velike ljubavi: Juliju Primic (rođena 1816.), kćerku bogatog ljubljanskog trgovca, koja mu je postala jedna od glavnih poetskih inspiracija i sobaricu Anu Jelovšek (rođena 1823.) s kojom je imao troje nezakonite djece - Režiku, (1839. - 1840.), Ernestinu (1842. - 1917.) i Francu (1845. - 1855.). Otpor na koji je naišla njegova poezija kod [[~~Jansenisti~~Jansenizam\|jansenističkog]] svećenstva, starije romantičke generacije, cenzure i vlasti onemogućio je daljnje objavljivanje ''Kranjske čbelice''. Iznenada je došla i Čopova smrt (Dem Andenken des Matthias Zhop), a pjesnikov materijalni opstanak postao je sve bezizgledniji. Ep ''Krst pri Savici'' razotkriva njegovo duševno stanje. Javljaju se motivi samoubojstva u njegovim djelima, ali u pjesmi ''Pevcu'' i suprotna je spoznaja: treba znati podnositi bolove i grozote života. Mračne ljubavne balade ''Prekop'', ''Zdravilo ljubezni'', ''Ženska zvestoba'', ''Ribič'' i ''Neiztrohnjeno srce'' svjedoče kako nije prebolio veliku ranu. Poslije [[1838]]. živi usamljen. Misli mu se vraćaju mrtvim prijateljima (''V spomin Andreja Smoleta''; ''V spomin Matija Čopa''). Prijateljstvo s poljskim prognanikom Emilom Korytkom urodilo je značajnim izadanjem pet svezaka slovenskih narodnih pjesama. Ovdje također valja naglasiti kako Prešeren nije prihvaćao koncepciju ilirizma za Slovence [[Stanko Vraz\|Stanka Vraza]] koja je nastupala s napuštanjem slovenskog književnog jezika, iako je inače Prešeren bio prožet slavenskom idejom. U tmini Metternichova apsolutizma napisao je ([[1844]].) proročansku ''Zdravljicu'' s političkim konceptom ujedinjene Slovenije i ravnopravnih odnosa između velikih i malih naroda. Preminuo je 8. veljače 1849. godine u Kranju od ciroze jetre. Na samrti će ostaviti jednu zagonetku za sobom izričući rečenicu koja ni do danas nije razjašnjena: "Za mene bi bilo bolje da nikada nisam bio u Ribnici." [[Kategorija:Slovenski književnici\|Prešern, France]]

France Prešeren: razlika između inačica