Humska zemlja: razlika između inačica

'''Humska zemlja''' je srednjovjekovno samostalno područje (sklavinija, kneževina), smješteno u slijevu Neretve u današnjoj [[zapadna Hercegovina|zapadnoj]] [[Hercegovina|Hercegovini]] i dijelu [[istočna Hercegovina|istočne]] Hercegovine.<ref name="Proleksis">[http://proleksis.lzmk.hr/1831/ Proleksis enciklopedija] Hum</ref> Obuhvaćalo je područje uz [[Jadransko more]] od ušća [[Neretva|Neretve]] do [[Dubrovnik]]a, uključujući i [[Pelješac]]. Na sjeverozapadu je graničilo s [[Neretvanska kneževina|područjem]] [[Neretvani|Neretvana]] i [[Hrvatska|hrvatskom državom]], na sjeveru s [[Bosna|Bosnom]], na istoku sa [[Raška (država)|Raškom]] i na jugoistoku s [[Travunja|Travunjom]] i [[Dubrovnik]]om.<ref name="LZMK">[http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=43550 Hrvatski obiteljski leksikon] Zahumlje</ref> Povijesno područje današnje [[BiH]] kojim su u srednjem vijeku upravljale pojedine velikaške obitelji iz Bosne, Hrvatske, Duklje i Raške.<ref name="HELZMK">[http://www.enciklopedija.hr//natuknica.aspx?ID=26654 Hrvatska enciklopedija] Hum</ref> [[Ston]] je bio sjedište biskupije (koja se prvi put spominje 877.), a neko vrijeme vjerojatno i sjedište ZahumljaHuma. Glavno središte je bio [[Blagaj (Mostar, BiH)|Blagaj]] kraj [[Mostar]]a. U ranome srednjem vijeku bilobio je nezavisna država. U 10. stoljeću spominje se kao neovisna oblast s domaćim knezovima (arhontima) pod vlašću domaće [[Mihajlo Višević|dinastije Viševića]]. U prvoj polovici 10. stoljeća ZahumljemHumom je vladao [[Mihajlo Višević]], koji je bio u političkim vezama s hrvatskim kraljem [[Tomislav]]om i sudjelovao u radu [[Splitski crkveni sabori|sabora u Splitu 925]].<ref name="LZMK" /> U 11. stoljeću pod vlašću je dukljanskih vladara, a od 12. stoljeća dolazi pod vlast raških župana, ali zadržava vlastiti kulturni i politički identitet.<ref name="Proleksis" /> U 12. stoljeću, ZahumljemHumom je upravljao brat Stefana Nemanje, Miroslav, a za to područje zanimanje su pokazivali i hrvatsko-ugarski vladari (1198., 1253.).<ref name="LZMK" /> Godine 1198. hrvatski herceg Andrija (kasniji kralj [[Andrija II.]]) podvrgava ZahumljeHum svojoj vlasti.<ref name="Proleksis" /> Tijekom 13. stoljeća, ZahumljemHumom vladaju članovi sporednog ogranka [[Nemanjići|dinastije Nemanjića]] (potomci [[Stefan Nemanja|Nemanjina]] brata Miroslava: Petar, Toljen, Andrija, Radoslav), no njihova vlast tijekom vremena slabi zbog mnogobrojnih podjela teritorija unutar dinastije.<ref name="Proleksis" /> Početkom 14. stoljeća, Hum osvajaju [[Šubići#Usponi i padovi|hrvatski velikaši Šubići]] te nad njim ostvaruju čvrstu vlast do svojeg pada (1322.).<ref name="Proleksis" /> Nakon kratke okupacije [[Travunija|trebinjskih knezova]] Branivojevića, veći dio ZahumljaHuma od 1326. za vrijeme bana [[Stjepan II. Kotromanić|Stjepana II. Kotromanića]]<ref name="LZMK" /> pripada [[Srednjovjekovna bosanska država|bosanskoj državi]] i postaje dio bosanskog vladarskog naslova, a manji dio primorja ([[Ston]]) dolazi pod [[Dubrovačka Republika|vlast Dubrovnika]] kao nagrada za savezništvo protiv Branivojevića.<ref name="Proleksis" /> Od 1357. do 1382. velik dio Huma, ustupljen je s lukom Drijeva [[Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo|hrvatsko-ugarskom]] kralju [[Ludovik I. Anžuvinac|Ludoviku I.]] kao miraz njegove supruge [[Elizabeta Kotromanić|Elizabete Kotromanić]] te je podvrgnut vlasti hrvatskog bana. Nakon Ludovikove smrti, Zahumlje ponovno dolazi pod bosansku vlast. U doba vladanja bosanskog kralja [[Tvrtko I.|Tvrtka I.]] u Humskoj zemlji podižu se dva nova naselja: [[Herceg Novi|Novi u Sutorini]] i Brštanik kraj današnjeg [[Opuzen]]a. Od kraja 14. stoljeća, jača moć lokalnih velikaša ([[Pavlovići|Pavlovića]], Radivojevića, [[Hrvoje Vukčić Hrvatinić|Hrvoja Vukčića]]).<ref name="Proleksis" /> Od početka 15. stoljeća veći dio ZahumljaHuma ušao je u sastav zemalja vojvode [[Sandalj Hranić Kosača|Sandalja Hranića]], a od 1435. do 1466. njegova nasljednika, vojvode, od 1448. hercega, [[Stjepan Vukčić Kosača|Stjepana Vukčića Kosače]].<ref name="LZMK" /> U doba hercega Stjepana Vukčića Kosače tek je nominalno dio bosanske države.<ref name="Proleksis" /> U tom razdoblju naziv Hum postupno nestaje a zamjenjuje ga novo ime [[Hercegovina]] izvedeno iz Stjepanove titule. Nakon Stjepanove smrti (1466.) za vlast nad Humskom zemljom bore se Mlečani i Ugri. Osmanskim osvajanjem Stjepanove zemlje od 1465. (veći dio Hercegovine) do 1482. ([[Herceg Novi]]), naziv Hum potpuno nestaje iz uporabe,<ref name="Proleksis" /> azamjenjuje koristiga senovo ime '''[[Hercegovina]]''', izvedeno iz Stjepanove titule.<ref name="LZMK" />

[[Datoteka:Pagania Zahumlje Travunia Duklja.png|mini|250px|Zemljovid [[Srednjovjekovna hrvatska država#Južnojadranske sklavinije|hrvatskihjužnojadranskih sklavinija u 9. st.stoljeću]]]]

[[Datoteka:Tomislavova Hrvatska.jpg|mini|250px|[[Tomislav]]ovo [[Hrvatsko Kraljevstvo]] i ZahumljeHum (kojekoji je obuhvaćalo i Paganiju) kao saveznik.]]

Današnjom Hercegovinom prostirale su se do 11. stoljeća samostalne oblasti i to [[NeretljanskaNeretvanska kneževina]] između rijeke [[Cetina|Cetine]] i [[Neretva|Neretve]], Zahumlje ili Humska zemlja od Neretve (a dijelom i preko nje) do [[Dubrovnik]]a i [[Travunija]] od Dubrovnika do Kotora sa sjedištem u [[Trebinje|Trebinju]]. Dalje na jug bila je [[Duklja]], koja je obuhvatala skoro cijelu današnju Crnu Goru i grad [[Skadar]] s okolicom.<ref name="Kruno">[[Krunoslav Draganović]], ''Herceg-Bosna i Hrvatska'', Nova tiskara, Sarajevo, 1940.</ref>

Papa [[Ivan X.]] pisao je u dva navrata tokom 925. pisma hrvatskom kralju [[Tomislav]]u i [[Mihajlo Višević|humskom knezu Mihajlu]] (lat. ''Michaeli excellentissimo duci Chulmorum''). Prvim pismom pozvao ih je na [[Splitski crkveni sabori|crkveni sabor u Split]], a drugim ih savjetovao da svoju mladež uče latinskom, a ne barbarskom jeziku. Nešto kasnije, bizantski car [[Konstantin Porfirogenet]] (905. - 959.) napisao je, odnosno priredio svome sinu nasljedniku, djelo poučne naravi poznato pod nazivom [[O upravljanju carstvom]]. U njemu možemose pronaćinalaze podatkepodatci o Dalmaciji i narodima koji su je nastanjivali. Tu su sadržane i najstarije vijesti o Humu, gdje se to područje naziva Zahumljem.<ref name="HELZMK" />

Posebna poglavlja posvećena su: Zahumljanima, zatim [[Travunja|Travunjanima]], [[Konavle|Konavljanima]], [[Duklja]]nima i [[Neretvani|Paganima, odnosno Neretvanima]], te njihovim zemljama. Porfirogenet posvećuje [[:s:O upravljanju carstvom/Gl. XXXIII. O Zahumljanima i zemlji u kojoj sada stanuju|XXXIII. poglavlje Zahumljanima i zemlji u kojoj sada stanuju]], te spominje gradove: [[Blagaj (Mostar, BiH)|Bunu, Hum]] (''Bona''), [[Ston]] (''Stagnon''), Hum (''Khloum''), Mokriskik, [[ošlje|Josli]], Galumainik i Dobroskik, te [[Buna (rijeka)|rijeku Bunu]]. Porfirogenet navodi Zahumljane kao dio vojske koja je sudjelovala na bizantskoj strani u franačko-bizantskom ratu 871. Zahumlje se prvotno prostiralo u slijevu lijevih pritoka [[Neretva|Neretve]], a u doba najvećeg opsega obuhvaćalo je područje današnje Hercegovine i dio jadranske obale, od Pelješca do Cetine.<ref name="HELZMK" />

Stanovnike ZahumljaHuma jedino Porfirogenet označava kao Srbe. Ova sklavinija izlazi iz anonimnosti u vrijeme kneza [[Mihajlo Višević|Mihajla Viševića]], kojeg izvori, uključujući [[O upravljanju carstvom]], spominju kao vladara Slavena ili Zahumljana. Pri tome je neobično važna careva vijest ο porijeklu vladajućeg roda jer ona, čini se, odgovara lokalnoj tradiciji prema kojoj su Mihajlovi preci potomci Litzika, koji su [[Bijela Hrvatska|živjeli uz rijeku Vislu]]. Ova tradicija nema nikakve veze s Konstantinovom pričom ο seobi Srba, te je jasno da Zahumljani svoje porijeklo nisu izvodili iz srpskoga. Još i u 12. stoljeću nazivali su se jednostavno [[Slaveni]]ma.<ref>[[Neven Budak]], ''[[Prva stoljeća Hrvatske]]'', Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994., str. 43.</ref>

ZahumljeHum je obuhvaćaloobuhvaćao područje uz [[Jadransko more]] od ušća [[Neretva|Neretve]] do [[Dubrovnik]]a, uključujući i [[Pelješac]]. Na sjeverozapadu je graničilo s [[Neretvanska kneževina|područjem]] [[Neretvani|Neretvana]] i [[Hrvatska|hrvatskom državom]], na sjeveru s [[Bosna|Bosnom]], na istoku sa [[Raška (država)|Raškom]] i na jugoistoku s [[Travunja|Travunjom]] i [[Dubrovnik]]om.<ref name="LZMK" /> [[Ston]] je bio sjedište biskupije (koja se prvi put spominje 877.), a neko vrijeme vjerojatno i sjedište ZahumljaHuma. GlavnoGrad središteBuna jenalazio biose nad izvorom istoimene rijeke na mjestu današnjeg [[Blagaj (Mostar, BiH)|BlagajBlagaja]], krajsredišta [[Mostar]]aHumske zemlje. U ranome srednjem vijeku bilobio je nezavisna država. U 10. stoljeću spominje se kao neovisna oblast s domaćim knezovima (arhontima) pod vlašću domaće [[Mihajlo Višević|dinastije Viševića]]. U prvoj polovici 10. stoljeća ZahumljemHumom je vladao [[Mihajlo Višević]], koji je bio u političkim vezama s hrvatskim kraljem [[Tomislav]]om i sudjelovao u radu [[Splitski crkveni sabori|sabora u Splitu 925]].<ref name="LZMK" /> Srce i glavnu snagu današnje Hercegovine čini Zahumlje s glavnim gradom [[Blagaj (Mostar, BiH)|Blagajem]]. U doba kralja [[Tomislav]]a vlada Zahumljem moćni knez [[Mihajlo Višević]]. Mletačka kronika (Ivan Mlečanin) spominje Mihajla, "kneza Hrvata". Još jasnije govori o njemu, kad piše o duždevanju Ursusa II. godine 912.: "Zatim i svu zemlju hrvatsku, kojom vlada knez Mihajlo Višević". U crkvenom pogledu Hum je u prvoj polovici 11. stoljeća potpadao pod jurisdikciju [[dubrovačka biskupija|dubrovačkoga nadbiskupa]]. Prvotna jezgra Humskoga kneštva bila je [[Neretvanska kneževina]], vladari koje su priznavali vazalni položaj prema susjednim moćnijim vladarima.<ref name="HELZMK"/>

Arapski geograf Abu Abdallah Mahomed Ibn Idris (1099. - 1166.) napisao je najbolje geografsko djelo srednjega vijeka pod naslovom ''Izlet onoga koji se naslađuje putovati svijetom''. U tom djelu, koje je dovršio godine 1154., Idris svjedoči, da se Hrvatska proteže od [[Lovran]]a u Istri do niže [[Dubrovnik]]a. U dugom i potankom opisu tadašnjih krajeva, Idris između drugoga piše: "Od Splita do Stona (Stignu) ima 25 milja. Pučanstvo je hrvatsko (Sakaliba'h)". Za grad Dubrovnik kaže: "Ovo je zadnji grad Hrvatske".<ref>''Monumenta cartographica Jugoslaviae'', odabrao i priredio A. Škrivanić, II.-Srednjovekovne kaste, Narodna knjiga, Beograd, 1979., 18</ref> Kako je srednjovjekovno Zahumlje, današnji glavni dio Hercegovine, ležalo zapadno od Dubrovnika, to je ono prema Idrisu činilo dio tadašnje Hrvatske, i stanovništvo je Zahumlja bilo hrvatsko, kao što Idris izričito napominje kada govori o [[Ston]]u, glavnom gradu ZahumljaHuma.<ref name="Domo">[[Dominik Mandić]], ''[[Etnička povijest Bosne i Hercegovine (knjiga)|Etnička povijest Bosne i Hercegovine]]'', Ziral, Mostar, 1982. (pretisak)</ref>

O narodnoj pripadnosti svih tih sklavinija imamopostoji pouzdano svjedočanstvo. Najstariji domaći povijesni spis, zapravo kronika, pisana po narodnoj tradiciji, dokumentima i pamćenjima, jest [[Ljetopis popa Dukljanina]], pisan upravo u tim krajevima, točnije u [[Bar (grad)|Baru]], u drugoj polovici 12. stoljeća. Po njemu, sve četiri te navedene oblasti jesu hrvatske i činile su zajedno državu, koja se prostirala od [[Duvno|Duvna]] do [[Drač]]a i zvala [[Crvena Hrvatska]] ([[latinski jezik|lat:]] ''Croatia Rubea'') ili Gornja Dalmacija. Njoj na sjever širila se [[Bijela Hrvatska]] sve do [[Vinodol]]a odnosno rijeke Raše u [[Istra|Istri]]. U Crvenoj Hrvatskoj su gradovi [[Kotor]], [[Dubrovnik]], [[Bar (grad)|Bar]], [[Ulcinj]] itd., i čitav teritorij današnje [[Hercegovina|Hercegovine]].<ref name="Kruno" /> Vladari tih krajeva po Dukljaninu su [[Hrvati]] poput Prelimira i Radoslava. Oni su katoličke vjere i papinske ih bule nazivaju "predragim sinovima sv. Petra". Narod je također bio katolički. U njihovoj državi, 200 godina prije sv. Save, bilo je desetak katoličkih biskupija s Dubrovnikom i Barom na čelu. Stanovništvo Dubrovnika i dukljanskog Primorja govorilo je čakavskim dijalektom. Na temelju isprava vidi se, da je u Dubrovniku stokavština istisnula staro [[čakavsko narječje]] tek u 16. stoljeću.<ref>Jireček - Handelsstrassen, 23</ref>

[[Datoteka:Duklja.jpg|mini|250px|ZahumljeHum u sastavu [[Dukljansko Kraljevstvo|Duklje, u drugoj pol. 11. st.]]]]

Od 1040-ih cijelim Zahumljem vladaliHumom su vladali dukljanski vladari, potom je priznavao vlast hrvatskih vladara do 1102. Tijekom razdoblja samostalne vladavine humskih knezova u 12. stoljeću područje njihove vlasti proširilo se prema zapadu, obuhvaćajući [[Imotski]], i prema istoku, obuhvaćajući krajeve na lijevoj obali Neretve. Od polovice 12. stoljeća spominju se i raški župani kao vladari cijele te oblasti. U to je doba, prema popu Dukljaninu, Zahumlje, tj. Humska zemlja (''Chelmania'') obuhvaćala devet župa kao i neka područja na desnoj obali donje Neretve.<ref name="HELZMK" /> Koncem 12. stoljeća osvaja [[Stefan Nemanja]] ZahumljeHum, [[Travunja|Travunju]] i [[Duklja|Duklju]] i pripaja ih [[Raška|Srbiji]]. Ipak se iz kraljevskog naslova srpskih vladara dobro osjeća, da su te zemlje nesto posebna i različita od prvotnih srpskih zemalja. "Stefan po milosti Božiej venčani Kralj vsje srpske zemlje i pomorskije" razlikujući tako [[Raška|srpsku zemlju Rašu]] od pomorske, koju sačinjavaju ZahumljeHum, [[Travunja]] i [[Duklja]].<ref name="Kruno" /> Miroslav, brat srpskog župana Stefana Nemanje, kao humski knez napadao je 1184. Dubrovnik i u pomorskoj bitki kraj Poljica bio poražen. Rat je završen 1186. mirovnim ugovorom. Godine 1198. Humom je zavladao hrvatski herceg [[Andrija II.|Andrija]] (kasniji kralj [[Andrija II.]]) (1198.-1210.), ali je stvarnu vlast tijekom cijeloga 13. stoljeća obnašala domaća dinastija.<ref name="HELZMK" /> Splićanin [[Toma Arhiđakon]], [[Historia Salonitana|povjesničar 13. stoljeća]], piše o ZahumljuHumu, da je pripadalopripadao [[Hrvatsko Kraljevstvo|Hrvatskom Kraljevstvu]].<ref name="Kruno" />

[[sveti Sava|Rastko]], najmlađi sin [[Stefan Nemanja|Stefana Nemanje]], nakon što se zakaluđerio pod imenom Save, poduzeo je godine 1219. da u srpskim zemljama organizira [[srpska pravoslavna crkva|srpsku samoupravnu crkvu]] pod okriljem bizantske crkve, kojoj je tada bilo sjedište u [[Niceja|Niceji]] u [[Mala Azija|Maloj Aziji]]. U staroj domovini Srba, u [[Raška|Raškoj]], on je osnovao sedam episkopija. Posebnu episkopiju osnovao je u benediktinskom manastiru u [[Prevlaka|Prevlaci]] kod [[Kotor]]a za Duklju, a drugu u [[Ston]]u, sjedištu stare katoličke zahumskehumske biskupije. U to doba pravoslavnih nije bilo ni u Duklji ni u ZahumljuHumu.

Najveći srpski narodni kralj bio je [[Stefan Dušan]], nazvan Silni (1331.-1355.). Nakon što je više puta pobijedio [[Bizant]]ince i Bugare, i svoju državu proširio do [[Solun]]a i duboko u današnju Grčku, on se godine 1346 .okrunio i proglasio " car' Sr'bljem i Gr'kom' " Godine 1350., kada je bio u naponu svoje snage, Dušan je poduzeo da svojoj državi pripoji Bosnu, Hum i Makarsku Krajinukrajinu. Osobito mu je bilobio na srcu Hum, današnja srednja i [[zapadna Hercegovina]]. Tu je oblast Dušan smatrao "svojom zemljom", kako se vidi iz pisma [[Mletačka Republika|Mletačke Republike]] od 13. travnja 1350. upravljenoga srpskom caru Stefanu Dušanu. S jakom vojskom prodre Dušan u srce srednjovjekovne Bosne i opsjede grad [[Bobovac]]. Bosanski ban [[Stjepan II. Kotromanić]] i Bošnjani nisu se osjećali toliko snažnima, da bi se mogli oprijeti Dušanu na otvorenu polju, pa su se povukli u gorovite i tvrde gradove. Dušan pobjedonosno prođe srednjom Bosnom, [[Donji krajevi|Donjim krajima]] oko [[Jajce|Jajca]] i Bugojna, [[Završje, BiH|Završjem]] preko [[duvno|Duvna]], [[Imotski]]m, [[Ljubuški]]m, Stocem i [[Ljubinje]]m preko Huma, da preko [[Dubrovnik]]a i [[Boka Kotorska|Boke Kotorske]] pobjegne na istok.<ref name="Domo" />

Kako je vjerovati, Dušan je u osvojenim zemljama, napose u Humu, ostavio svoje predstavnike i vojničke posade u zgodnijim mjestima. Čim je Dušan s glavnom vojskom ostavio Bosnu i ZahumljeHum, domaće plemstvo i narod digli su se na moge i protjerali Dušanove ljude i uspostavili vlast bana [[Stjepan II. Kotromanić|Stjepana II. Kotromanića]] u cijelom opsegu zemalja, kojima je ban Stjepan vladao prije Dušanova pohoda.<ref name="Domo" />

Pod konac svoga života [[Stjepan II. Kotromanić]] morao je voditi teške borbe da očuva Bosnu i svoje tečevine. Početkom jeseni godine 1350. na nj je navalio srpski car [[Dušan Silni]] željeći mu oteti ZahumljeHum i [[Neretvanska kneževina|Neretvansku krajinu]]. S jakom vojskom i četiri lađe, car je osobno upao u Zahumlje i osvojio ga. Orbini napose spominje, da je Dušan zauzeo Novi na Neretvi i grad [[Imotski]]. Početkom listopada godine 1350. u [[Dubrovnik]]u su se pribojavali, da Dušan ne navali na [[Ston]], ali je on iz ZahumljaHuma prešao u Neretvansku krajinu i krenuo prema Cetini. Stari protivnici bana Stjepana II., [[Trogir]]ani, 11. listopada su zaključili, da će cara dočekati i pozdraviti zajedno sa Šibenčanima, kada stigne na rijeku Cetinu. Dubrovački ljetopisci, poimence Orbini, tvrde, da je Dušan u isto vrijeme poslao drugu vojsku od 80.000 ljudi iz [[Podrinje|Podrinja]] u Bosnu. Ova je prodrla do Bobovca, ali ga nije mogla zauzeti. Na to i ovo odjeljenje krene na jug preko [[Donji krajevi|Donjih Kraja]] i [[Završje|Završja]] i sjedini se s glavnim srpskim snagama, koje je vodio sam car. Taj je bio, kako dubrovački analisti pišu, već prekoračio Cetinu i prodro sve do rijeke Krke. Ostavivši posade u osvojenim gradovima, Dušan je krenuo natrag preko [[Popovo polje|Popova polja]] i [[Trebinje|Trebinja]]. Dana 25. listopada u Dubrovniku se riješilo, da cara pozovu u grad i svečano dočekaju.<ref name="Domo" />

Među izvornim listinama bana Stjepana II. nalazi se i povelja izdana Vuku Vukoslaviću, u kojoj piše: "kada biše c(a)r' raški uzel' kr'v' za me". Na koncu povelje Thalloczy je pročitao "1331. leto". Iz izvora nije poznato, da bi Dušan osvajao ZahumljeHum godine 1331., a usto on tada još nije bio car. K. Jireček je dobro zapazio na osnovu fotografskoga snimka, da je "datum 1331 stavljen od neke poznije ruke ... mesto 1351". Iz ove dakle izvorne isprave valja zaključiti, da je [[Stjepan II. Kotromanić]] iza odlaska Dušanova poslao vojsku u ZahumljeHum, da iz njega izbaci Dušanove posade. Kako je u navednoj povelji zabilježeno, dok se bosanska vojska borila pod Novim, na desnoj obali Neretve kod današnje [[Čapljina|Čapljine]], Vuk Vukoslavić [[Hrvatinići|Hrvatinić]] dopao je teških rana, ali je grad bio zauzet i oslobođen zaslugom Vukovom.<ref name="Domo" />

Poslije Novoga, bosanska je vojska, pomognuta od humskih velikaša i domaćega naroda, oslobodila i druge gradove u ZahumljuHumu i Imotskoj krajini, koje je bio [[Dušan Silni]] zauzeo i osigurao sa svojim posadama. ČitavoČitav ZahumljeHum moralomorao je biti potpuno očišćeno od srpskih posada prije 22. studenoga 1351., kada je ban Stjepan II pisao Dubrovčanima, da trguju po svoj njegovoj zemlji "bez kakva straha i ne bojeći se nikoga". I Mavro Orbini piše, da je Stjepan II. držao cijeli Hum do svoje smrti i da ga je ostavio u nasljedstvo svomu bratiću, [[Tvrtko I. Kotromanić|banu Tvrtku]].<ref name="Domo" />

Srpski povjesničari obično drže, da je Dušan od godine 1350. pa do svoje smrti zadržao ZahumljeHum, ali to nije ispravno. Na državnom sastanku u [[Mile (Visoko)|Milima]] kod [[Visoko]]ga godine 1354. s drugim bosanskim zemljama bilo je zastupano i Zahumlje Hum. Još prije ovoga sastanka, za živa Tvrtkova oca Vladislava i samo koji mjesec iza smrti Stjepana II., u dvije izvorno sačuvane isprave spominje se prvi posjet bana Tvrtka u ZahumljuHum: "kada g(ospo)d(i)n' ban' Tvr'tko grediše naipr'vo u Hl'm'sku zemlu". Ako [[Tvrtko I.|ban Tvrtko]] kratko iza smrti svoga strica Stjepana II. ide mirno u posjete ZahumljuHum, i ako zahumskihumski velikaši prisustvuju bosanskom državnom sastanku u Milima godine 1354. za živa cara Dušana Silnoga (20. prosinca 1355.), to govori, da nejaki ban Tvrtko nije oteo Zahumlje moćnomu caru Dušanu, nego da je tu zemlju naslijedio od svoga strica, koji je morao prije svoje smrti ZahumljeHum osloboditi od srpskoga zaposjednuća.<ref name="Domo" />

Kralj Tvrtko umro je 1391., a mirom između njegovog nasljednika bosanskog kralja [[Stjepan Dabiša| Stjepan Dabiše]] i ugarsko-hrvatskog kralja [[Sigismund]]a iz 1394., Hum je opet (nakratko) vraćenovraćen u vlast sada već znatno oslabljenog bosanskog kralja. Od kraja 14. stoljeća, jača moć lokalnih velikaša ([[Pavlovići|Pavlovića]], Radivojevića, [[Hrvoje Vukčić Hrvatinić|Hrvoja Vukčića Hrvatinića]]).<ref name="Proleksis" /> Kralj [[Sigismund]] traži godine 1431. od bosanskog kralja [[Tvrtko II. Kotromanić|Tvrtka II.]] cijelo Zahumlje i [[Livno]] natrag, jer je "Humsku zemlju i druge župe posjedovao ban Hrvatskog Kraljevstva".<ref>Kovačić, Suppl. ad vestigia Comitiorum</ref>

U 15. stoljeću, ZahumljeHum je bio izložen čestim napadima Turaka. U borbama protiv njih posebno se istakao vojvoda [[Vlatko Vuković]], čiji je sinovac i nasljednik [[Sandalj Hranić Kosača]] (1392. - 1435.) od svibnja 1405. vladao Zahumljem. Sandalj nije potpuno prekinuo veze s bosanskim kraljem, ali je vladao samostalno. U to vrijeme, [[Bosansko Kraljevstvo]] bilo je podijeljeno na četiri oblasti, kojima su potpuno samostalno vladali feudalni gospodari: bosanski kraljevi, [[Hrvoje Vukčić Hrvatinić|herceg Hrvoje]], [[Pavlovići]] i [[Kosače]].<ref name="Proleksis" /> Hum je bio pod vlašću [[Kosače|Kosača]], vojvode Sandalja Hranića Kosače i njegova nasljednika hercega Stjepana Vukčića Kosače, koji su uspjeli pokoriti humsku i trebinjsku vlastelu. O stvarnoj vlasti Kosačâ nad Humom u tom razdoblju svjedoči podatak iz 1444. da se [[Stjepan Vukčić Kosača]], nećak Sandalja Hranića, naziva "gospodar Huma". Kao posljedica uzimanja titule hercega 1448., a nakon osmanskog osvajanja u Bosni, zemlja Stjepana Vukčića Kosače [[#Hercegova zemlja|počela se nazivati Hercegovinom]].<ref name="HELZMK" />