Priziv savjesti: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 8:
Drevni primjer priziva savjesti nalazimo u antičkoj drami [[Antigona]] (5. stoljeće pr. Kr.), gdje [[Sofoklo]] prikazuje primjer mlade žene koja odbija poštovati svjetovni zakon koji joj zabranjuje da pokopa braću koja su poginula u pobuni protiv vlastitog kralja: ona se izlaže najvećem riziku, jer osjeća da je božanski zakon koji joj nalaže da pokopa najbliže srodnike obvezuje jače, od državnog zakona koji joj to brani. Činjenica da Sofoklo - te, očito, njegova publika u antičkoj Grčkoj - promatra Antigonino rizično i naizgled "neekonomično" ponašanje (ona sama biva osuđena na smrt, zbog brige za ionako mrtva tijela svoje braće) kao dostojno i herojsko, govori nam da je priziv savjesti već u to vrijeme bio kulturalno prepoznat i odobravan.
U 6. i 7. poglavlju [[Biblija|biblijske]] 2. knjige o Makabejcima nalazimo primjere Židova koji su se u 1. stoljeću prije Krista odbijali podvrgnuti helenističkim zakonima koji su od njih tražili - pod prijetnjom smrtne kazne - da prikažu žrtvu na žrtvreniku državnog kulta i jedu svinjetinu u znak odricanja od židovskog Zakona i
[[Datoteka:Muhammad Ali NYWTS.jpg|mini|desno|Muhammad Ali je bio osuđen na 5 godina zatvora (sud ga je poslije ipak oslobodio), te mu je bila oduzeta titula svjetskog prvaka u boksu, jer je odbio služiti u Vijetnamskom ratu, kojega je smatrao nepravednim]]
Tijekom XX. stoljeća, u kontekstu [[Vojna obveza|opće vojne obveze]], nameće se problem priziva savjesti protiv vojne službe. Prigovaratelji se i opet pozivaju na moralne naloge koji proizlaze iz njihove religije: primjerice je prizivatelj savjesti Franz Jägerstätter, austrijski seljak koji je osuđen na smrt i pogubljen 1943. godine zbog odbijanja da služi njemačku vojsku u ratu koji je on kao katolik prepoznavao kao tzv. "nepravedni rat", proglašen 2007. godine katoličkim blaženikom.
Redak 15:
== Pravo na priziv savjesti danas ==
Makar pravo na priziv savjesti proizlazi iz prava na slobodu savjesti - koja je zajamčena člankom 18. Opće deklaracije UN o pravima čovjeka iz 1948. godine<ref>[http://www.ohchr.org/EN/UDHR/Pages/Language.aspx?LangID=src2 Opća deklaracija UN o pravima čovjeka], službeni hrvatski prijevod</ref> - u praktičnom životu nisu ni danas rijetke situacije u kojima pravni poredak ne priznaje legitimnost prigovora savjesti koje izjavljuju pojedinci.
Tako je - obzirom da vjerski nauk [[Jehovini svjedoci|Jehovinih svjedoka]] zabranjuje službu u vojsci, nemali broj pripadnika te vjere je bio izložen zatvorskim kaznama zbog odbijanja vojne službe. Prvi slučaj koji se našao pred Komisijom za ljudska prava - tribunalom koji je poslije prerastao u [[Europski sud za ljudska prava]]<ref>[http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-73650#{"itemid":["001-73650"]} Mišljenje Komsije za ljudska prava u slučaju ''Grandrath v. Germany'' br. 2299/64 od 12. prosinca 1966. (eng.)]</ref>, bio je ''Grandrath protiv Njemačke'' (slučaj iz 1964. god., okončan 1966. godine). U tom, kao i u brojnim drugim slučajevima koji su se poslije našli pred Europskim sudom za ljudska prava, priziv savjesti protiv vojne službe je bio odbijan - te je prihvaćen tek u presudi u slučaju Thlimmenos protiv Grčke iz 2000. godine.<ref>[http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-58561#{"itemid":["001-58561"]} presuda Europskog suda za ljudska prava u slučaju Thlimmenos protiv Grčke, br. 34369/97 od 6. travnja 2000. god. (eng.)]</ref> U mnogim zemljama izvan Europe nije pravo priziva savjesti protiv vojne službe do danas priznato, tako primjerice u [[Južna Koreja|Južnoj Koreji]].<ref>[http://www.ohchr.org/Documents/Publications/ConscientiousObjection_en.pdf "Conscientious Objection to Military Service" (eng.)], Ured Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za ljudska prava, New York i Geneva, 2012.]</ref>
| |||