Žalost: razlika između inačica

Žalost je prirodna reakcija na gubitak. To je emocionalna patnja, osjećaj kad je nešto ili netko koga pojedinac voli oduzeto. [5] Žalost je također reakcija na gubitak. Bol povezana sa smrću je poznato da većinu ljudi, ali pojedinačno žalovanje može biti povezano sa različitim gubicima tijekom života. [6] Kod razumijevanja različitih vrsta gubitka možemo govoriti o dvije različite kategorije, fizičkom ili simboličkom gubitku. [7] Tjelesni gubitak je lakše prepoznati, jer to znači da je nešto opipljivo što pojedinac može fizički dotaknuti izgubljeno, kao naprimjerna primjer smrt supružnika. Ostali gubici su apstraktni i neopipljivi, oni su aspekti socijalnih interakcija pojedinca [8].

Prvo treba napomenuti da je svaki korak procesa prirodan, osim kada se osoba zadrži na jednom koraku duže vremena. Tada tugovanje može biti nezdravo, destruktivno pa čak i opasno. Sam prolazak kroz proces tugovanja nije za svakoga jednak, ali svi imaju isti cilj tugovanja, a to je privaćanjeprihvaćanje gubitka i kretanje dalje. Ovaj proces je različit za svakoga, ali se može razmatrati kroz četričetiri koraka.

George Bonnano, profesor Kliničke psihologije na Sveučilištu Kolumbija, dva je desetljeća vršio znanstvena istraživanja vezana za tugovanje i traume te ih objavio u nekolkonekoliko članaka u prestižnim časopisima na polju psihologije, kao što su Psychological Science te The Journal of Abnormal Psychology. Teme njegovih istraživanja broje se u tisućama te uključuju ljude koji su pretrpljelipretrpjeli gubitke u SAD i međukulturološke sudije u različitim zemljama svijeta, kao što su [[Izrael]], [[BIH]] i [[Kina]]. Njegovi ispitanici su pretrpjeli gubitke u ratu, terorizmu, [[smrt]]i djeteta, preuranjenu smrt bračnog druga, seksulanoseksualno zlostavljanje, dijagnosticiran AIDS u djetinjstvu te ostale razarajuće gubitke i događaje koji uzrokuju traumu. U Bonnanovoj knjizi The Other Side of Sadness: What The New Science of Bereavement Tells Us About Life After a Loss ( ISBN 978-0-465-01360-9) on sažima svoja istraživanja. Njegovi pronalasci uključuju i to da je prirodno odbijanje glavna komponenta tugovanja i reakcije na traumu. (1) Prvi istraživatelj koji je upotrijebio podatke prije gubitka. On je naglasio četričetiri putanje tugovanja. Bonnanov rad je također pokazao da je odsutstvo tugovanja i simptoma traume zdrav ishod, a ne nešto čega se trebamo bojati, što je bila praksa do njegovog istraživanja. (3) Budući da reakcije na tugu mogu imati mnogo oblika, uključujući smijeh, slavlje i nepristojnost zajedno s tugom, (4) (13) Bonnano je stvorio frazu ''loše suočavanje'' da bi opisao ideju da se neki oblici suočavanja mogu činiti protuučinkoviti. (3) Bonnano je ustvrdio da je prilagođavanje prirodno ljudima, ocjenjujući da ono ne bi bilo uopće teško provedeivoprovedivo kroz specijalizirane programe, ali da nedostaju istraživanja s kojima će se oblikovati trening za prilagođavanje niti postoje istraživanja koja bi bila podržana tako velikim investicijama kao što su vojni programi prilagođavanja. (3)

Model "Kübler-Ross", obično znan kao model tugovanja od pet stupnjeva je teorija prvi put upotrebljena od strane Elisabeth Kübler-Ross u njenoj knjizi 1969. godine, ''On Death and Dying''. (14) Popularna ali ne u potpunosti testirana teorija opisuje u pet različitih stadija kako se ljudi nose sa tugom i tragedijom. Takvi događaji mogu uključivati dijagnoze sa smrtonosnim bolestima i pretrpljene katastrofalne gubitke. Pet stupnjeva su: poricanje, ljutnja, trgovanje, depresija i prihvaćanje. Teorija uključuje da su stadiji dio okvira koji pomaže osobi da se nauči nositi sa svojim gubitkom. Obični ljudi i terapeuti smatraju te stadije alatom za pomaganje u prepoznavanju što osoba koja je pretrpjela gubitak osjeća. Teorija drži da stupnjevi nisu stanice na vremenskom putu tugovanja. Teorija također ističe da ne prođu svi kroz svaki stadij, kao ni u predviđenom redoslijedu. Uz teoriju pet stadija Kübler-Rossova ima i zaslugu osviještavanjaosvještavanja potrebe boljeg odnosa prema ljudima koji su suočeni s fatalnim bolestima. Model stadija koji se pojavio šezdestihšezdesetih je baziran na promatranju ljudi koji umiru, a ne ljudi koji su doživijelidoživjeli gubitak voljene osobe. Ovaj model nalazi empirijsku potporu u istraživanju Maciejewski at All. (16) Istraživanje Georga Bonnana međutim je priznato te nedvojbeno umanjuje ugled pet stupnjeva tugovanja jer velik broj njegovih kolega i njihovi istraživanja pokazuju da većina ljudi koja su pretrpjela gubitak ne tuguju već se prilagode. Logika je da ako nema ni tuge nema ni stupnjeva kroz koje se mora proći.

Poremećaj produljenog ugovanja (PDT), prije znano kao komplicirano tugovanje, patološka reakcija na gubitak koja predstavlja skup empirijski podijeljeni simptoma koji su povezani sa dugoročnom psihičkom i psiosocijalnom disfunkcijom. Osobe sa PDT-om imaju ozbiljne simptome tugovanja najmanje šest mijeseci te su zaglavljeni u neprikladnom stanju. Poušava se stvoriti dijagnoza za kategoriju kompliciranog tugovanja DSM-V. (22) Kritičari uključivanja dijagnoze kompliciranog tugovanja u DSM-V kažu da će taj postupak okarakterizirati prirodno tugovanje kao nešto patološko te će rezultirati velikom prodajom lijekova onima koji su normalni. Pristaše i kolege su pronašle učinkovit tretman za komplicirano tugovanje tretirajući reakcije na isti način kao i reakcije traume. (23) (24) KomliciranoKomplicirano tugovanje nije sinonim za tugovanje. KomliciranoKomplicirano tugovanje je karakterizirano produljenim procesom žalovanja te ostalim kriterijima mentalne i psihičke bolove. Važan dio razumijevanja simptoma komplicianogkompliciranog tugovanja je razlikovanje od simptoma normalnog tugovanja. Mayo Clinic tvrdi da kod normalne tuge osjećaji gubitka su očiti. Kada se reakcija pretvori u komplicirano tugovanje osijećaji gubitka postaju unutarnji te se nastavljaju kroz vrijeme. Znakovi i simptomi karakteristični za komicirano tugovanje su navedeni kao ekstremno naglašavanje gubitka i podsjećanje na voljene. Intenzivna čežnja za preminulim, problem privaćanja smrti, otupljenost i otsutnostodsutnost ogorčenosti zbog gubitka, nemogućnost uživanja u životu, depresija ili duboka tuga, problem izvršavanja normalnih dnevnih rutina, povlačenje iz društvenih aktivnosti, osijećaj da život nema smisao i svru, iritabilnost, uzrujanost i manjak povijerenjapovjerenja u druge. (26) Simptomi viđeni u kompliciranom tugovanju su specifični budući da su kombinacija simptoma koju nalazimo u razvodima i traumatskm disresu. Također se smatraju kompliciranim jer za razliku od normalnog tugovanja ti simptomi se nastavljaju bez obzira na vremenski period koji je prošao i unatoč terapiji tricikličkim antidepresivima. (27) U istraživanju Bereavement and Late-Life Depressione: Grief and its compicationscomplications in the elderly 5207 pacijenta koji su imali simptome kompliciranog žalovaja su dobili dozu paroksetina koji je selektivni inhibitor ponovne pohrane serotonina i pokazali povećanje preko pedeset posto u svojim simtomima unutar tri mjeseca, na drugu stranu manjak odgovora na tricikličke antidepresive. Tim za kliničko mentalno istraživanje tvrdi da su simptomi kompliciranog tugovanja u straijih alternativa postraumatskom stresu, raku, hipertenziji, tijeskobi, depresiji, suicidalnom razmišljanju, povećanju pušenja i tegobama sa spavanjem oko šest mijseci nakon smrti bračnog druga. Liječenje koje se uspostavilo učinkovitije u liječenju simptoma kompliciranog tugovanja je korištenje serotoninskih specifičnih inhibitora ponove pohrane, kao što je paroksetin. Ovi inhibitori smanjuju nametljive misli i izbijegavajuće ponašanje te preuzbuđenost koji su povezani sa kompliciranim tugovanjem. Tehnike psihoterapije su u procesu razvoja.

Smrt djeteta može imati primjer u trudnoći kao što su pobačaji ili mrtvorođenče (28) ili neonatalna smrt i SDIS (sindrom iznenadne smrti novorođenčeta) ili iznenadna smrt starijeg dijetetadjeteta. U većini slučajeva roditelji smatrajasmatraju da je tuga gotovo nepodnošljivo razarajuća te vodi većem riziku od bilo kojeg drugog gubitka. Ovo je cijeloživotni proces: pojedinac ne preboli smrt već umijesto toga je mora prihvatiti i naučiti živjeti s njom. Intervencije i potpora utijehom su velika pomoć u preživljavanju roditelja u ovoj vrsti tugovanja ali su rizici veći i mogu uključivati raskol familije i suicid. OsijećajiOsjećaji krivnje opravdani ili ne su nepremostivi . Prirodni odnos ovisnosti roditelja u njihovom odnosu izlaže roditelje cijelom nizu problema dok se trude suočiti sa velikim gubitkom. Roditelji koji dožive namijerninamijeni ili nenamijerninenamjerni pobačaj dijetetadjeteta mogu iskusiti odbijanje prema drugima koji imaju iskustvo uspješne trudnoće. Zbog intenziteta osijećajaosjećaja tugovanja donodedonose često iracijonalneiracionalne odluke kao o samoubojstvu. Roditelji se danas moraju znati nositi sa mogućnošću samoubojstava djeteta. Samoubojstvo je rastuća epidemija i u protehlihproteklih trideset godina radi se nacijonalnnacionalno iztraživanjeistraživanje koje ima za cilj obuhvatiti ovaj fenomen i prikupiti podatke tko je u rizičnoj skupini. Kada roditelj izgubi dijete radi samoubojstva to je strašno i iznenada te utiječeutječe na sve koji su voljeli to djetedijete. Samoubojstvo ostavlja mnoga neodgovorena pitanja i većinu roditelja povrijeđenima, ljutima i tužnima. Roditelji osijećaju da ne mogu otvoreno razgovarati o svojoj tuzi i osjećajima vezanim za događaj i gledanje okoline na događaj jer je njihovo dijete umrlo. Roditelji, članovi obitelji i pružatelji usluga su svi potvrdili jedinstven osjećaj tugovanja koji je uslijedio nakon suicida djeteta. Izviještavaju o velikom zidu tišin koji se die između njih i ljudi s kojima komuniciraju. Jedan od najboljih načina tugovanja i kretanja naprijed u ovom tipu gubitka je kako zadržati djete kao aktivan dio njihova života. U početku to može biti samo privatno, ali kako roditelji odmiču od šutnje mogu preći u više aktivan odnos.

Iako je očekivana promijenapromjena, ona je osobito snažan gubitak voljene osobe. Supružnik postaje dio drugog na jedinstven način. Mnogi udovci opisuju to ko da su izgubili pola sebe. Nakon dugog braka u straijim godinama, stariji se mogu suočiti sa teškoćama započinjana iznova . U mlađim godinama je također često odnos za preživjelog bio dubok. I konačno treba se uzeti u obzir način na koji je supružnik preminuo. Preživijeli supružniko onoga koji je preminuo od bolesti ima drugačiji osjećaj gubitka od supružnika koji je umrao iznenada ili u činu nasilja. Tuga u svim dugađajima može biti jednako duboka za sve slučajeve. Nadalje većina parova ima podijelu zadataka ili rada npr. muž kosi dvorište,žena plaća račune, što zajedno sa velikom tugom i promijenam za ožalošćenog znači i dodatno opterećenje. Društvena izolacija može postati značajna budući da mnoge grupe satavljene od parova smatraju teškim prilagoditi se novom identiteu ožalošćenog te oni sami između sebe smatraju izazovom povezati se. Udovice u mnogim kulurama, naprimjer, nose crno ostatak svog života da bi naznačile gubitak svog supružnika. Tek u zadnjim desetljećima se ta tradicija smanjila na period od dvije godine, dok neke religije kao ortodoksni kršćani nalažu udovicama da nose crno cijeli život kao podsjetnik na gubitak.

Za dijete smrt roditelja bez potpore da se suoči s tugom može rezultirati sa dugoročnim psihičkim posljedicama. Ovo je vjerojatnije kod odrasli koji se sami bore sa svojom tugom,te su pihološkipsihološki nedostupni djetetu. Postoji rizična uloga preživjelog roditelja ili skrbnika koji treba pružiti pomoć djetetu u prihvaćanju roditeljeve smrti. Istraživanja su pokazala da gubitak roditelja nije vodio samo ka negativnim učincima; postoje i neki pozitivni učinci. Neka djeca su ranije sazrala, imaju bolju sposobnost snalaženje u situacijama i poboljšanu komunikaciju. Adolescenti su cijenili više druge ljude od onih koji nisu iskusili gubiak bližnjeg. (31) Kada odraslo djete izgubi rodieljaroditelja u kasnijem periodu to se smatra normlnim tijekom života. To dopušta odrasloj djeci da osijećaju dozvoljenu dozu tuge. Istraživanja pokzujupokazuju da smrt roditelja u sredini života nije normalan događaj u nikakvom slučaju već velika promijena. U ovisnosti o induviduiindividui ta promijena može utjecati na život dijetetadjeteta na puno načina. Jedno djete može ocijeniti svoj vastiti život pobliže. Druga djeca se mogu zatvoriti i isključiti prijatelej i obitelj dok ne pokušaju nositi se s gubitkom osobe s kojom su imali blizak odnos . Od odraslih se očekuje da se nose sa smrću roditelja na manje emotivan način; međutim gubitak i dalje može izazvati ekstremno snažne emocije to je posebno istinito ukoliko smrt nastupi za vrijeme važnog ili teškog perioda života kao što je roditeljstvo, diplomiranje ili drugi periodi emocijonalnog stresa. Važno je prepoznati efekte koje gubitak roditelja može uzrokovati te im se posvetiti. Kod odraslog želja i volja da se bude otvoren tugovanju se često umanjuje. Gubitak prihvaćanja i suočavanja s gubitkom će samo rezultirati daljnjom patnjom.