Arijanstvo: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
Nema sažetka uređivanja
Redak 24:
Od kasnog trećeg, pa kroz čitavo četvrto stoljeće u ovim su raspravama sudjelovali vodeći slojevi Crkve, ali i obični vjernici, pa čak i sama carska obitelj.
 
[[321]]. Arije je osuđen na [[sinod]] u Aleksandriji, no budući da je imao snažan utjecaj u aleksandrijskoj teološkoj školi, Arijev se nauk proširio istočnim [[Sredozemno more|Sredozemljem]]. Sukob je postao tako snažan da je car Konstantin sazvao prvi [[ekumenski sabor]] Crkve, poznat i kao [[Prvi nicejski sabor]]. Na njemu je osuđeno Arijevo učenje, te prihvaćeno [[Nicejsko vjerovanje]] {{wikizvorM|[[s:Nicejsko vjerovanje|tekst]]}}, koje će postati temeljem ispovijesti vjere Crkve. U središtu toga vjerovanja stoji izjava da je Sin ''istobitan'' (grč. ''homoousios'') Ocu.
 
Konstantin je nakon sabora protjerao biskupe koji nisu podržali Nicejsko vjerovanje ili su odbili osuditi Arija, te je odredio da se svi primjerci Arijevog djela ''Thalia'' spale.
Redak 30:
Ipak, car se ubrzo opet približio arijancima, te je svrgnuo Atanazija Aleksandrijskog s biskupske stolice i otjerao ga u progonstvo, smatrajući ga zaprekom pomirenju. Nakon Konstantina, i njegovi će nasljednici pogodovati arijancima. [[Konstancije II.]], koji je [[353.]] postao jedini car. svrgnuo je pravovjernog [[papa|papu]] Liberija i na njegovo mjesto postavio [[protupapa|protupapu]] Feliksa II. Potakao je također više mjesnih crkvenih sinoda koji su trebali naći neko kompromisno rješenje.
 
Takvo će stanje dovesti do saziva [[Prvi carigradski sabor|Prvog carigradskog sabora]], na kojem je još jasnije izrečen trojstveni nauk Crkve i ponovno osuđeno arijanstvo. Nicejsko je vjerovanje prošireno, a novi se tekst obično naziva [[Nicejsko-carigradsko vjerovanje]] {{wikizvorM|[[s:Nicejsko-carigradsko vjerovanje (izvorno)|tekst]]}}.
 
== Arijanstvo u ranom srednjem vijeku ==