Razlika između inačica stranice »Klerikalizam«

Dodano 118 bajtova ,  prije 5 godina
m
bez sažetka
(ispravljen pravopis)
m
'''Klerikalizam''' (sinonim:ili '''klerikalstvo''') je politička i kulturna [[koncepcija]] koja se zalaže za snažan utjecaj crkve odnosno [[kler]]a na državni, politički, kulturni i privatni život. S obzirom da u [[protestantizam|protestantskim]] crkvama (osim [[anglikanska crkva|anglikanske]]) načelno ne postoji [[kler]], a [[pravoslavlje|pravoslavne]] crkve rijetko ulaze u sukob sa političkim vlastima, pojam "''klerikalizam"'' vezan je gotovo isključivo uz [[katolicizam]].
 
== Nastajanje klerikalizma u 19. stoljeću ==
Klerikalizam se kao osmišljeni program i pokret, nasuprot [[liberalizam|liberalnim]] koncepcijama XIX[[19. stoljeće|19. stoljeća]], oblikuje među katolicima u [[Pruska|Pruskoj]] u drugoj polovici XIX19. stoljeća. Povod je bio otpor nastojanjima kancelara [[Otto Edward Leopold Bismarck|Bismarcka]] da ograniči upliv katoličkeKatoličke crkve u Pruskoj i od [[1871]]. u ujedinjenoj Njemačkoj (''[[kulturkampfKulturkampf]]''). Otuda se u obliku društvenog pokreta širi i u druge zemlje njemačkog govornog područja, a zatim i u Hrvatsku.
 
Nakon enciklike pape [[Lav XIII.|Lava XIII]] ''Rerum novarum'' ("u prijevodu: ''Nove stvari"'') iz [[1891]]., katolički pokreti dobivaju novi poticaj za razvoj, znatno šireći područje svoga interesa. Ovom je enciklikom vrh katoličkeKatoličke crkve po prvi put proširio svoju pažnju sas tradicionalnog duhovnog područja na socijalna, ekonomska, politička i kulturna pitanja, koja nameće drastična društvena preobrazba koju je donijelo XIX19. stoljeće ([[kapitalizam]], [[liberalizam]]). Kod vjernika, kako [[kler]]ika tako i [[laik]]a, javljaju se težnje za aktivnim društvenim i političkim djelovanjem, koje nije više samo reakcija na ugrožen položaj i prava Crkve, nego teži za rješavanjem aktualnih društvenih problema na kršćanskim načelima.
 
== Klerikalizam i drugi katolički pokreti u 20. stoljeću ==
U 20. stoljeću klerikarizam dobiva osobitu snagu u [[Španjolska|Španjolskoj]], [[Italija|Italiji]] i [[Latinska Amerika|Latinskoj Americi]]. Svim katoličkim pokretima, koji se javljaju u raznim organizacijskim oblicima, zajednička je obrana stečenih prava [[Katolička crkva|Katoličke crkve]] pred naletima tadašnjih [[liberalizam|liberalnih]] političara koji zastupaju strogo odvajanje crkveCrkve od države ([[sekularizacija]]).
 
U okviru katoličkih pokreta razvijaju se raznolike klerikalne koncepcije. Česta je kritika [[kapitalizam|kapitalizma]], a pojavljuje se i koncepcija [[kršćanski socijalizam|kršćanskog socijalizma]]. Uz liberale, čest objekt napada su [[masoni]]. Katolička hijerarhija redovno suzbija suviše vatrene kršćanske aktiviste, koji u socijalnim borbama idu predaleko i zaboravljaju posebni interes Crkve (npr. "''Pokret svećenika radnika"'' u Francuskoj 1940-ih i 1950-ih godina, ili ''[[teologija oslobođenja]]'' u [[Latinska Amerika|Latinskoj Americi]] od 1960-ih). Sve do [[Drugi vatikanski koncil|Drugog vatikanskog koncila]] 1960-ih godina Crkva vrlo nevoljko prihvaća suvremenu političku [[demokracija|demokraciju]] (a pogotovo težnje za širenjem demokratskog načela na socijalno i ekonomsko polje); koncepcija [[kršćanska demokracija|kršćanske demokracije]] razvijena je uglavnom u krugovima protestantskih vjernika.
 
U borbi protiv razmaha radničkog pokreta i uspona radničkih stranaka ([[socijaldemokracija|socijaldemokratskih]] i [[komunizam|komunističkih]]), koje su još jače nego [[liberalizam|liberali]], u svojoj doktrini antiklerikalni i skloni [[ateizam|ateizmu]], katolički [[kler]] i laički klerikalni aktivisti u Italiji usko surađuju sa [[BenittoBenito Mussolini|Mussolinijevim]] [[fašizam|fašističkim]] pokretom i režimom, a zatim i sa fašističkim režimima u [[Španjolska|Španjolskoj]] ([[Francisco Franco]]), [[Portugal]]u ([[Antonio de Oliveira Salazar]]) i [[Latinska Amerika|Latinskoj Americi]]. Stoga se opravdano pojavio pojam ''[[klerofašizam]]''. Liberalni i ljevičarski kritičari izjednačavali su svaki klerikalizam (pa čak i svako sudjelovanje aktivnih vjernika u politici) sas klerofašizmom, što nije opravdano.
 
== Klerikalizam u Hrvatskoj i Sloveniji ==
Klerikalne koncepcije bile su prisutne u Hrvatskoj politici u XIX[[19. stoljeće|19.]] i XX[[20. stoljeće|20. stoljeću]] u [[Hrvatski katolički pokret|Hrvatskom katoličkom pokretu]] (1903.-1945–1945.) i [[Hrvatska pučka stranka (1919.)|Hrvatskoj pučkoj stranci]] (1919.-1929–1929.). Pokret je ostao marginalnog značaja; vodeći hrvatski političari ([[Ante Starčević]], [[Stjepan Radić]], [[Vladko Maček]]) bili su izrazito antiklerikalni (i [[Ante Pavelić]] je prema Katoličkoj crkvi bio suzdržan, jer, kao univerzalna, dolazi u sukob sa nacionalnim načelom). Stjepan Radić je oblikovao sljedeće načelo: "Vjeruj„Vjeruj u Boga, ali ne i u popa".” On je, tetakođer, podržao osnivanje autohtone [[Hrvatska katolička crkva|Hrvatske katoličke crkve]].
 
U susjednoj Sloveniji, međutim, klerikalne su ideje imale ključni značaj u oblikovanju političke scene kroz [[Slovenska ljudska stranka|Slovensku narodnu stranku]], kojoj je na čelu bio svećenik [[Anton Korošec]].
245

uređivanja