Klerikalizam: razlika između inačica

Klerikalizam se kao osmišljeni program i pokret, nasuprot [[liberalizam|liberalnim]] koncepcijama [[19. stoljeće|19. stoljeća]], oblikuje među katolicima u [[Pruska|Pruskoj]] u drugoj polovici 19. stoljeća. Povod je bio otpor nastojanjima kancelara [[Otto Edward Leopold Bismarck|Bismarcka]] da ograniči upliv Katoličke crkveCrkve u Pruskoj i od [[1871]]. u ujedinjenoj Njemačkoj ''[[Kulturkampf]]''). Otuda se u obliku društvenog pokreta širi i u druge zemlje njemačkog govornog područja, a zatim i u Hrvatsku.

Nakon enciklike pape [[Lav XIII.|Lava XIII]] ''Rerum novarum'' (u prijevodu: ''Nove stvari'') iz [[1891]]., katolički pokreti dobivaju novi poticaj za razvoj, znatno šireći područje svoga interesa. Ovom je enciklikom vrh Katoličke crkveCrkve po prvi put proširio svoju pažnju s tradicionalnog duhovnog područja na socijalna, ekonomska, politička i kulturna pitanja, koja nameće drastična društvena preobrazba koju je donijelo 19. stoljeće ([[kapitalizam]], [[liberalizam]]). Kod vjernika, kako [[kler]]ika tako i [[laik]]a, javljaju se težnje za aktivnim društvenim i političkim djelovanjem, koje nije više samo reakcija na ugrožen položaj i prava Crkve, nego teži za rješavanjem aktualnih društvenih problema na kršćanskim načelima.

Klerikalne koncepcije bile su prisutne u Hrvatskoj politici u [[19. stoljeće|19.]] i [[20. stoljeće|20. stoljeću]] u [[Hrvatski katolički pokret|Hrvatskom katoličkom pokretu]] (1903.–1945.) i [[Hrvatska pučka stranka (1919.)|Hrvatskoj pučkoj stranci]] (1919.–1929.). Pokret je ostao marginalnog značaja; vodeći hrvatski političari ([[Ante Starčević]], [[Stjepan Radić]], [[Vladko Maček]]) bili su izrazito antiklerikalni (i [[Ante Pavelić]] je prema Katoličkoj crkviCrkvi bio suzdržan jer, kao univerzalna, dolazi u sukob sa nacionalnim načelom). Stjepan Radić je oblikovao sljedeće načelo: „Vjeruj u Boga, ali ne i u popa.” OnTakođer je, također, podržaopoduprio osnivanje autohtone [[Hrvatska katolička crkva|Hrvatske katoličke crkveCrkve]].