Razlika između inačica stranice »Satira«

Dodan 2.991 bajt ,  prije 6 godina
bez sažetka
m (Bot: Migrating 56 interwiki links, now provided by Wikidata on d:q128758 (translate me))
 
Najpoznatiji su predstavnici [[Gaj Lucilije]], [[Kvint Horacije Flak]], [[Aulo Perzije Flak]] i [[Decim Junije Juvenal]].
 
== Rimska satira ==
 
Satiričnih elemenata ima i u [[Starogrčka književnost|starogrčkoj književnosti]], npr. u [[Stara atička komedija|staroj atičkoj komediji]] i [[Aristofan]]ovim napadima na suvremenike ([[Kleon]]a, [[Sokrat]]a itd.), zatim u [[Kinička škola|kiničko]]-[[Stoicizam|stoičkim]] [[Dijatriba|dijatribama]] [[Bion iz Boristena|Biona iz Boristena]] i [[Menip iz Gadare|Menipa iz Gadare]]. Međutim, ipak su tek [[Rimska književnost|rimski književnici]] razvili satiru kao posebnu književnu vrstu koju karakterizira raznolikost sadržine, a ponekada i oblika ([[dijalog]], [[pripovijetka]], [[anegdota]], raznovrsni [[Metrika|metri]], mješavina [[Poezija|poezije]] i [[Proza|proze]]).
 
[[Tit Livije]]<ref>Tit Livije, ''Ab Urbe condita'', VII, 2.</ref> opisuje ''saturae'' kao drevne [[Drama|dramske]] predstave, koje su prvi puta priređene da bi se umilostivili bogovi tokom jedne epidemije [[Kuga|kuge]], i koje su predstavljale mješavinu pesme, [[Glazba|glazbe]] i plesa. Ove dramske sature s jedne su strane utjecale na razvitak rimske [[Komedija|komedije]], a s druge strane iz njih se razvila poludramska "satira", opis piščeva osobna gledišta, duhovit, podrugljiv ili moralizatorski, na suvremene [[Društvo|društvene]] ili [[Književnost|književne]] teme ili jednostavno usmjeren na ljudske mane.
 
Rimski autori navode da je prvi pisac stihovanih satira bio [[Enije]], ali čini se da u njima nije bilo [[Invektiva|invektive]] ili osobnih napada. [[Gaj Lucilije]] bio je prvi koji se u cijelosti posvetio toj književnoj vrsti, i upravo joj je on dao i njen osobeni karakter i [[Heksametar|heksametarsku]] formu. Svi kasniji rimski pisci satira smatrali su Lucilija svojim utemeljivačem. Nakon njega djelovao je [[Marko Terencije Varon]], koji je za uzor uzeo Menipove satire, u kojima su se miješali proza i stihovi u različitim metrima. No Varonove satire nisu bile toliko podrugljive kao Lucilijeve i imale su više [[Didaktika|didaktički]] ton.
 
[[Horacije]]ve satire pokazuju jak Lucilijev utjecaj, ali ne sadrže osobne napade, nego više kritiziraju općeljudske mane, a sadrže i zanimljive samokritike. [[Aulo Perzije Flak|Perzije]] također pokazuje određeni Lucilijev utjecaj, no njegove satire karakterizira jak moralizatorski ton sa [[Stoicizam|stoičkog]] stajališta i isto ne sadrže direktne osobne napade. Svoj je vrhunac rimska satira dosegla s [[Juvenal]]om, koji daje gorke opise poročnosti i zločinstva svake vrste, ali ih radi vlastite sigurnosti povezuje s ljudima prethodne generacije.
 
Posebnu vrstu satire predstavlja [[Seneka|Senekina]] ''[[Apokolocintoza]]'' (''Pretvaranje [[Klaudije|Klaudija]] u tikvu''), poznata i kao ''Ludus de morte Claudiii'' (= ''Igra o Klaudijevoj smrti''). Pisana je menipskom mješavinom proze i poezije i grubim humorom karikira [[Deifikacija|deifikaciju]] pokojnog cara Klaudija. Na tragu menipske satire je i [[Petronije]]v ''Satyricon'', no to je već više [[roman]] nego satira.
 
 
[[Kategorija:Satira| ]]