Rana povijest Hrvata: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Redak 51:
{{glavni|Pokrštenje Hrvata}}
[[Pokrštenje Hrvata|Pokrštavanje Hrvata]] nije ništa manje složeno od pitanja podrijetla i doseljenja. I kod proučavanja ovog fenomena, povjesničari su često upadali u zamku pojednostavljenja vrlo složenih procesa. [[Pokrštavanje]] je bio jedan dugotrajni proces i ne može se zamišljati na onaj način na koji su ga zamišljali autori u XIX. stoljeću pa i dobrom dijelu XX. stoljeća kao rezultat neke misije koja je u vrlo kratko vrijeme pokrstila svo stanovništvo, od vladara do najnižeg podanika. Slavenska plemena na prostor Dalmacije došli su kao poganska, kao štovatelji [[slavenska mitologija|staroslavenskih božanstava]]. Podatak o [[Ivan IV., papa|papi Ivanu IV.]] koji je 641. godine poslao opata Martina da otkupljuje relikvije mučenika i kršćanske zarobljenike po Dalmaciji dokazuje da su tamošnji Slaveni nedvojbeno bili pogani.<ref>[http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=49060 Hrvatska enciklopedija (LZMK) - pokrštenje Hrvata]:{{citat2|pokrštenje Hrvata. Prve pouzdane vijesti o prvim dodirima Hrvata s kršćanstvom nalaze se u papinskim izvorima. Papa Grgur Veliki (590–604) zabilježio je i dolazak Hrvata; 600. je pisao nadbiskupu Salone Maksimu da je »zbunjen izravnom opasnošću koja prijeti od slavenskih naroda, zato što je preko istarskoga prijelaza počeo ulaziti u Italiju«. Ti Slaveni vjerojatno su bili Hrvati koji su se potkraj VI. i poč. VII. st. selili iz dotadašnjega boravišta u Bijeloj Hrvatskoj prema Jadranu. Prema Liber pontificalis papa Ivan IV. Dalmatinac (640–642) poslao je opata Martina da u Istri i Dalmaciji otkupi zarobljene kršćane i kosti kršćanskih mučenika, koje su držali pogani. Nakon prolaska krajevima što su ih nedugo prije bili zaposjeli Hrvati, Martin se u Rim vratio s kostima ilirskih mučenika iz doba Dioklecijanovih progona. Posmrtne ostatke mučenika Anastazija (Staša), Dujma, Maura, Venancija i drugih, Ivan IV. dao je pohraniti u oratoriju uz krstionicu lateranske bazilike u Rimu, o čem svjedoči veliki mozaik s njihovim likovima, koji je dao podignuti njegov nasljednik Teodor I. (642–649).}}</ref>
[[Datoteka:Pokrštenje Hrvata Bela Čikoš Sesija.JPG|mini|''Pokrštenje Hrvata'', Bela Čikoš Sesija]]
[[Povijest umjetnosti]] može lakše od klasične, diplomatičke povijesti pratiti proces pokrštavanja Hrvata pravilnim isčitavanjem spomeničke baštine. Povjesničari su danas posve sigurni da pokrštavanje dolazi u valovima. Prvi je misionarski val porenut iz [[akvileja|akvilejskog]] crkvenog kruga, iz [[karolinzi|karolinškog]] političkog kruga i odnosi se isključivo i samo na elite. Pokrštavanje se uvijek zbivalo uz pomoć države odnosno neke središnje vlasti. Nje u VII. i VIII. stoljeću na današnjim hrvatskim prostorima uglavnom nije bilo. Avari su bili daleko i dakako bili su pogani. Središnja vlast formira se tek s Francima koji s njom nameću i [[kršćanstvo]]. Proći će još dobrih 150 i više godina dok se ne može govoriti o stvarno pokrštenom narodu jer karolinški svijet kad kaže biti pokršten to znači da je Karlo Veliki dao pokrstiti svog vazanlog vladara. Sasvim je dovoljno da hrvatski knez bude pokršten pa da on pokrsti svoje podložnike. Tako je funkcionirao sustav.<ref>[http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=49060 Hrvatska enciklopedija (LZMK) - pokrštenje Hrvata]:{{citat2|Po svemu sudeći, pokrštenje Hrvata bilo je postupan proces koji se zbivao u razdoblju od VII. do IX. st., o čem svjedoče i različite i neusklađene vijesti bizantskoga cara i kroničara Konstantina Porfirogeneta iz X. st. Najvjerojatnije je prvi poticaj za pokrštenje Hrvata došao od romanskoga svećenstva u Dalmaciji, koje je slijedilo nastojanje Rima, ili još vjerojatnije Ravenne (ili jednog i drugoga središta u različito doba), da obnovi crkvenu hijerarhiju u dalmatinskim gradovima u VII. i VIII. st., te nastojanje bizantske vlasti na kristijanizaciji novih podložnih naroda. S obzirom na političke promjene koje su slijedile i prevlast Franačke nad Bizantom u tom dijelu Europe, franački misionari iz crkvenih središta Akvileje i Salzburga djelovali su među Hrvatima od kraja VIII. st., pretežito u sjeverozapadnim krajevima, a bizantski od druge polovice IX. st. u krajevima južno od Cetine (Neretljani), u Bosni, Humu i Duklji. U posljednjem su se razdoblju priključili i učenici slavenskih apostola Ćirila i Metoda koji su donijeli slavensko pismo (glagoljicu), jezik i bogoslužje.}}</ref>
Glavna briga Rima što se tiče Dalmacije u VII. stoljeću te njegov jedini mogući domet bila je obnova crkvene vlasti po dalmatinskim gradovima koji su priznavali bizantsku vlast. U skladu s tim valja promatrati priču o Ivanu Ravenjaninu koji se nalazi u [[Historia Salonitana|djelu Tome Arhiđakona]]. Ivan Ravenjanin, prema Tomi, prvi je nadbiskup Splita, nasljednika stare Salone. Toma ga smatra obnoviteljem salonitanske crkve. Po svemu sudeći živio je sredinom VII. stoljeća. Ni danas ne postoji suglasje o tome je li [[Ivan Ravenjanin]] doista postojao i kada je djelovao iako vjerojatno ima izvjesna istina u toj Tominoj priči. On doista svjedoči o nastojanju da se obnovi crkvena hijerarhija sredinom VII. stoljeća u [[Split]]u.<ref>[http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=49060 Hrvatska enciklopedija (LZMK) - pokrštenje Hrvata]:{{citat2|Vijest o pokrštenju Hrvata Toma Arhiđakon u kronici Historia Salonitana povezuje s djelatnošću prvoga splitskoga nadbiskupa Ivana Ravenjanina. Prema njemu, papa je Ravenjanina poslao u Split da izvidi stanje kršćana u Dalmaciji, a pošto je u Rimu podnio izvješće, papa ga je posvetio za splitskoga nadbiskupa. Toma opširno opisuje njegovo djelovanje: uredio je splitsku Crkvu i kler, prenio kosti sv. Dujma i Staša iz Solina u splitsku prvostolnicu, koju je uredio u Dioklecijanovu mauzoleju, obnavljao je crkve, postavljao biskupe, raspoređivao župe, preobraćao stanovništvo na kršćanstvo. Vjerodostojnost vijesti o Ravenjaninu u historiografiji je postupno postala ključni dokaz za datiranje i dinamiku pokrštenja Hrvata.}}</ref>
Obnova crkvene vlasti u dalmatinskim gradovima važna je za povijest Hrvatske, ali ne i za pokrštavanje zaleđa. Arheološki dokazi čvrsto pokazuju da se glavni val pokrštavanja zaleđa dogodio znatno kasnije u IX. stoljeću i da je došao iz drugog smjera, iz Franačke. [[Franci]] su ostavili dubok trag čak i u dalmatinskim gradovima. Franači ''Anali'' iz 805. godine spominju dolazak [[zadarska nadbiskupija|zadarskog biskupa]] [[Donat]]a pred cara [[Karlo Veliki|Karla Velikog]]. Gradnja crkve sv. Trojstva, današnjeg sv. Donata vjerojatno je u izravnoj vezi s Donatovim posjetom Karlu.<ref>[http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=5205 Hrvatski biografski leksikon (LZMK) - Donat]: {{citat2|Stoga su se dalmatinski gradovi, na čelu sa Zadrom, odlučili odreći Bizanta i prikloniti Francima. Za svoje su predstavnike izabrali zadarskog biskupa Donata i zadarskog duksa Pavla. Budući da se već spremalo venecijansko izaslanstvo Francima, njemu su se pridružila i dvojica Zadrana. Tako su prema Einhardovim Analima nakon Božića 805. pred Karla u carsku rezidenciju u Thionville (Aquisgrana, Diedenhofen) stigla braća mletački duždevi Obelarije i Beato te zadarski duks Pavao i biskup Donat s velikim darovima. To je prvi poznati politički akt Dalmatinaca i Zadrana i prvi spomen biskupa Donata. Premda nema nikakvih vijesti o sadržaju i rezultatima njihove misije, prema tijeku događaja zaključuje se da su priznali vlast Karla Velikog, moleći ga da ih uzme u zaštitu. Predložili su mu da se uredi granica između dalmatinskih gradova i Hrvata, jer su sada pod zajedničkim vladarom, a zauzvrat će mu plaćati godišnji danak. Karlo Veliki je pristao i, budući da su sada Venecija i dalmatinski gradovi postali njegovim pokrajinama, »izda uredbu o knezovima i narodima u Veneciji i u Dalmaciji«.}}</ref> [[Crkva sv. Donata]] tipična je karolinška rotunda, izgrađena po uzoru na dvorsku kapelu u Aachenu.<ref>[http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=5205 Hrvatski biografski leksikon (LZMK) - Donat]: {{citat2|Prema tradiciji D. je sagradio crkvu Sv. Donata po uzoru na dvorsku kapelu Karla Velikog u Aachenu, koju je vidio kad se tamo nalazio u izaslanstvu. U literaturi jedni na njoj uočavaju sličnost s crkvom Sv. Vitala u Ravenni i datiraju je u VI. st., a drugi misle da je građena najranije potkraj VIII. st.}}</ref>
O dugotrajnosti procesa pokrštavanja svjedoči i [[Trpimirova darovnica]] iz 852. godine. Gotovo sva imena koja se spominju u ovom dokumentu su narodna odnosno poganska iako to ne mora nužno značiti da netko tko ne nosi nekršćansko ime ujedno i poganin, darovnica pokazuje da kršćanstvo još u Trpimirovo vrijeme nije korijenski prodrlo u hrvatsko društvo. Krštenja se vjerojatno još nisu događala kao uobičajan dio života čovjeka od samog rođenja kao obiteljski čin tradicije. U [[Trpimir]]ovo vrijeme, a zasigurno i poslije njega, uloga vladara u pokrštavanju često i prisilnom još uvijek je bila presudna.<ref>[http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=62489 Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Trpimir I]: {{citat2|God. 852. dao je sastaviti darovnicu (Trpimirova darovnica) kojom je splitskomu nadbiskupu potvrdio imanja splitske Crkve na hrvatskom području te mu darovao desetinu sa svojega kliškog posjeda, a kao zahvalu za određenu količinu srebra koju mu je splitski nadbiskup dao za samostan u Rižinicama. Veći dio teksta darovnice autentičan je, ali je dio umetnut poslije. Iz darovnice je vidljivo da je kršćanstvo tek počelo prodirati u Hrvatsku (nema kršćanskih imena), da je Trpimir bio okružen županima nepoznatih ingerencija, te da je nastojao organizirati dvor po uzoru na franačke (kapelani kao voditelji kancelarije). U darovnici Trpimir ističe da je vladar Hrvata »milošću Božjom«, što znači naglašavanje samostalnosti, a spominjanje italskoga kralja Lotara I. u dataciji treba shvatiti kao formalno priznavanje njegova vrhovništva.}}</ref>
| |||