Srpskohrvatski jezik: razlika između inačica

'''Srpskohrvatski '''ili '''hrvatskosrpski jezik''' (ISO 639-3: [http://www.sil.org/iso639-3/documentation.asp?id=hbs hbs]) nazivan i srpsko-hrvatski, hrvatsko-srpski ili hrvatsko-bosansko-srpski; bilo je političko ime [[hibridni jezik|hibridnoga jezika]] koji je trebao nastati spajanjem hrvatskoga i srpskoga, po mišljenju nekih slavista to je bila samo želja koja je zamišljana od [[1850.]] godine, ali se nije ostvarila do [[1954.]] godine i tzv. [[Novosadski dogovor|Novosadskoga dogovora]]. Ta se želja pokušala nametnuti od [[1954.]] godine do [[1990.]] godine, kada se, po stajalištu podržavatelja hibridizacije, srpskohrvatski jezik, kao neuspjeli [[makrojezik]] (ISO 639-3: hbs)<ref>Lewis, M. Paul (ed.), 2009. Ethnologue: Languages of the World, Sixteenth edition. Dallas, Tex.: SIL International. ISBN 978-1-55671-216-6., '''Poglavlje''' Serbo-Croatian : A macrolanguage of Serbia (ISO 639-3: [http://www.ethnologue.com/show_language.asp?code=hbs hbs)]</ref> raspao na [[Hrvatski jezik|hrvatski]], [[Srpski jezik|srpski]], [[Bošnjački jezik|bošnjački]] i [[Crnogorski jezik|crnogorski jezik]].<!-- crnogorski jezik postoji bez obzira na neke statističke vjerske ustanove kao što je SIL --> Po drugačijim se mišljenjima radi o pojmu koji ima samo političkopovijesni, ali ne i lingvistički sadržaj, tj., po tim stavovima, srpskohrvatski i hrvatskosrpski bila su dva jezika – srpski – i hrvatski, samo preimenovana, to jest da ''srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski'' nikada nije opstojao ni kao sustav narječja, ni kao jedan jedinstveni standardni jezik.<ref>[http://www.jutarnji.hr/anita-peti-stantic--hrvatsko-srpski-nije-se-ucio-u-skoli/277799/ Anita Peti-Stantić: Hrvatsko-srpski nije se učio u školi] <small>''...taj je jezik postojao'' (opaska čitatelju: samo pod tim imenom, jer je bilo politički opasno prikazivati činjenicu da su hrvatski jezik i srpski jezik posebni jezici, čak i pod samostalnim imenom) ''u statusu državnoga i službenoga jezika koji je imao izrazit vanjski identitet'' (opaska čitatelju: u smislu jer se prema vanka iz državnih i diplomatskih krugova govorilo samo o jeziku pod takvim imenom)'' (pa su ga mnogi u svijetu smatrali jedinim jezikom koji je postojao u Jugoslaviji), no niti je imao unutrašnjega identiteta izvan toga državnoga i službenoga, niti ga je itko smatrao jezikom kojim je stvarno moguće govoriti. Ni tada se, kao ni ikada prije ni poslije, na tom jeziku nisu pisala književna djela, a niti se njime podučavalo u školi, nego se sve to činilo ili na hrvatskom ili na srpskom jeziku.''</small></ref>