Razlika između inačica stranice »Četnici u Drugom svjetskom ratu«

m
uklonjena promjena suradnika Kopriva111 (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnika MaGa
m (uklonjena promjena suradnika Kopriva111 (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnika MaGa)
Kao uvjereni monarhisti, četnici su u komunistima vidjeli ogorčene protivnike. Rastom moći [[partizani|partizana]], borba protiv njih zasjenila je sve ostale ciljeve, pa su četnici otvoreno surađivali ne samo sa okupatorima (osobito Talijanima, a kasnije i Nijemcima) nego direktno i sa ustašama.
 
===KarakterKvislinški karakter pokreta===
[[Datoteka:SS-Obergruppenführer Werner Lorenz accompanied with unknown chetnik officer in NE Bosnia.JPG|280px|mini|SS-Obergruppenführer [[Werner Lorenz]] u društvu četničkog časnika u Bosni.]]
Inicijalno je Ravnogorski pokret bio stvoren kao gerilski pokret koji je trebao pružiti otpor Nijemcima, i na početku u Srbiji su imali neke manje uspjehe, no mnogi napadi bili su nevažni s vojnog gledišta i nisu se mogli mjeriti s uspjesima i organizaciji [[Partizani|partizana]] koji su uspjeli stvoriti veći slobodni teritorij - [[Užička republika|Užičku republiku]] već u lipnju-srpnju [[1941.]] god.
 
Sredinom studenoga 1941. (11. studenoga ili, po nekim izvorima, nekoliko dana kasnije) Mihailović se sastao sa njemačkim vojnim izaslanstvom u selu Divci pokraj [[Valjevo|Valjeva]]. Obećaje da se neće boriti protiv Nijemaca i traži oružje za borbu protiv partizana. Njemački pukovnik Kogard, pomoćnik načelnika stožera Vojnog zapovjedništva Srbije, složio se da su partizani zajednički neprijatelji, ali je izrazio nepovjerenje prema Mihailovićevim četnicima, koji su za razliku od »[[Milan Nedić|Nedića]], [[Dimitrije Ljotić|Ljotića]], [[Kosta Pećanac|Pećanca]] i tolikih drugih koji su, još u početku, otvoreno stali na našu stranu (…) vodili otvorenu borbu protiv njemačkoga [[Wehrmacht]]a«. Mihailović je prosvjedovao, tvrdeći da on nikada nije izdao naređenje za napad na Nijemce. Kogard mu je pokazao fotografije zaklanih i izmasakriranih njemačkih vojnika ubijenih blizu [[Kragujevac|Kragujevca]] u listopadu 1941. i inzistirao da je Mihailović odgovoran za zločine dijela svojih potčinjenih (vidi: [[zapovjedna odgovornost]]). Tako je ovaj sastanak završio bez rezultata. ''(Cohen, 2, str. 19-21)'' Usprkos tome Mihailović je svoje obećanje održao. On je već krajem listopada naredio napad na partizane. U daljim borbama on surađuje sa otvorenim kvislinzima: četnicima [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]], dobrovoljcima [[Dimitrije Ljotić|Dimitrija Ljotića]] i tzv. ''Vladom narodnog spasa'' kojoj je na čelu [[Milan Nedić]].
 
Iako je na početku bilo suradnje između partizana i četnika u Srbiji, ovo se brzo mijenja tokom kolovoza [[1941.]] tajnim dogovorom između Nijemaca i četničkog pokreta Draže Mihailovića kao i s pokretom Koste Pećanca. Ovaj sporazum je obuhvatio sve pokrete u Bosni, Dalmaciji i Crnoj Gori. Četnici su u sporazumu s Nijemcima dogovorili zajedniičku borbu protiv partizana, a za uzvrat su dobivali oružje, hranu, logistiku i plaću za vojnike i časnike. Draža Mihailović je u KPJ vidio takmaca u borbi za vlast nakon poraza Nijemaca, i po njemu suradnja s okupatorima bilo je manje zlo. Ovaj sporazum je utjecao na brži pad [[Užička republika|Užičke republike]] (udarac dojučerašnjih saveznika s leđa), te nakon njenog pada partizani nisu više djelovali uspješno u Srbiji sve do [[1944.]] i to isključivo zbog djelovanja četnika na tom područiju, te njihove kolaboracije s Nijemcima.
Kralj [[Petar II. Karađorđević|Petar II.]] izdaje [[12. rujna]] [[1944.]] ultimatum ravnogorskim i ostalim četničkim pokretima o prekidu suradnje s okupatorom. Draža Mihailović nije to poslušao kao ni drugi zapovjednici koji su bili pod njegovim zapovjedništvom ili utjecajem. Ne samo da nije pokrenuo svoje snage protiv Nijemaca u trenutku kada je jasno sa oni gube rat, kao što je tri godine najavljivao, nego je, opsjednut borbom protiv komunista, učinio točno suprotno.
 
Sredinom kolovoza 1944. [[Dragi Jovanović]], [[Milan Nedić]] i [[Draža Mihailović]] tajno su se sastali u selu Ražani. Na osnovu tamo postignutog dogovora o suradnji: Nedić šalje 100 milijuna [[dinar]]a Mihailovću za plaće, a Nijemci mu šalju oružje i municiju. Po njemačkoj ovlasti i s Nedićevim odobrenjem, Mihailović je [[6. rujna]] 1944. preuzeo zapovjedništvo nad svim kvislinškim jedinicama na području Srbije: [[Srpska državna straža|Srpskom državnom stražom]], [[Srpski dobrovoljački korpus|Srpskim dobrovoljačkim korupusom]], [[Srpska granična straža|Srpskom graničnom stražom]] i svim četnicima. Jovanović je krajem rujna otkrio Mihailoviću da se Nijemci povlače s Balkana i predložio mu da četnici zauzmu gradove diljem Srbije prije nego što to učine partizani. Mihailović je međutim već bio donio odluku o prebacivanju svojih snaga u Bosnu. ''(Cohen, 1, str. 100-101)''
 
Još [[11. listopada]] 1944., kad su se Nijemci i četnici već povlačili iz Srbije, [[Adolf Hitler|Hitler]] je odlikovao [[Željezni križ|Željeznim križem]] [[Pavle Đurišić|Pavla Đurišića]], jednog od Mihailovićevih najpouzdanijih i najviših četničkih zapovjednika. ''(Cohen 2, sr. 35)''
 
Punih 60 godina kasnije, [[9. svibnja]] [[2005.]] Gordana Mihailović, kćer [[Dragoljub (Draža) Mihailović|Draže Mihailovića]], primila je očevu medalju u u ceremoniji koja je bila održana u uredu američkog vojnog atašea u Beogradu u nazočnosti nekoliko preživljelih spašenih američkih pilota te senatora srpskog podrijetla [[Georg Voninovich|George Vojinovicha]].
 
Ovi podaci, naravno, ne mijenjaju činjenicu da je Ravnogorski pokret u cjelini djelovao kao kvislinški, održavajući istovremeno privid da prestavljaju pravi pokret otpora.
 
[[Datoteka:PranjaniDrazaiSADpiloti.jpg|mini|desno|Draža Mihajlović sa spašenim američkim pilotima (snimjeno [[1944]]).]]
Žestoke borbe između partizana i četnika rasplamsale su se tijekom 1942. i 1943. u Crnoj Gori. U prvom razdoblju četnici prevladavaju, da bi postepeno partizani preuzeli inicijativu, a osobito uprodor nakon bitki na Neretvi i Sutjesci sredinom 1943.
 
Nakon što su partizanske jedinice pod vodstvom komunista krajem 1941. bile izbačene iz Srbije, nad dobrim dijelom teritorije okupirane Srbije preuzimaju faktičku kontrolu Mihailovićevi četnici, ponekad u sukobima a češće u suradnji ili barem mirnoj kooegzistenciji sa kvislinškim snagama [[Milan Nedić|Milana Nedića]] koje drže gradove, i preko njih i sa njemačkim i bugarskim okupatorskim snagama. Sredinom 1942. [[Politbiro]] [[KPJ]] pokušao je promijeniti odnos snaga šaljući sa područja koja je tada držao pod kontrolom u istočnoj Bosni i Hercegovini znatan broj partijskih aktivista i simpatizera u neprijateljsku pozadinu. U Crnoj Gori imali su djelomičnih uspjeha, dok su u Srbiji pretrpjeli teške gubitke i uspjevale su opstati samo manje grupe partizana u nekim područjima i ilegalaca u gradovima. Tek sredinom 1944. u Srbiji dolazi do ponovnog rasta partizanskog pokreta.
 
Četnici su pokušali uništiti partizane u istočnoj Hercegovini 1942.-1943. U okviru četvrte neprijateljske ofenzive ''(vidi članak [[Narodnooslobodilački rat na području Jugoslavije 1941-1945]])'', u kojoj su Mihailovićevi četnici (po procjenama, između 12.000 i 20.000) sudjelovali u suradnji s Nijemcima, Talijanima i ustašama, nakon prelaska Neretve u svibnju 1943., partizani (odnosno Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije, NOV i POJ) u nekoliko uzastopnih bitki teško su porazili Mihailovićeve snage. Od toga se one nisu nikada oporavile. Mihailović se povukao u Srbiju, a na području Bosne i Hercegovine ostali su pretežno manji četnički odredi (veći jedino u Kninu pod zapovjedništvom popa [[Momčilo Đujić|Momčila Đujiča]]. Đujićevi četnici su bili prisiljeni na povlačenje ujesen 1944. Dobili su dozvolu za prelazak preko područja koje još drži vojska NDH i većinom bili zarobljeni od partizana (tj. [[Jugoslavenska armija|Jugoslavenske armije]]) na području Slovenije i Austrije u svibnju 1945. ''(Vidi članak [[Bleiburški pokolj]].)''
 
U ljeto i početkom jeseni 1944., kada se njemačke trupe (grupa armija E) povlače sa područja Srbije, snage NOVJ polaze u masovni napad na Srbiju sa područja Crne Gore i BiH, a jedinice Crvene armije ulaze na srpsko područje iz Bugarske i Rumunjske i sudjeluju u oslobađanju Beograda. SrpskeOtvoreno kvisliške srpske snage (nedićevci i [[Srpski dobrovoljački korpus|ljotićevci]], te četnici Koste Pećanca), kao i Mihailovićevi četnici, nisu im sposobni pružiti otpor. Mihailović je početkom rujna 1944. proglasio opću mobilizaciju, koja je doživjela fijasko jer se seljaci nisu odazivali. Mnogi Mihailovićevi četnici sezajedno sa otvorenim kvislinzima povlače se na zapad (na teritorij NDH) zajedno sa njemačkom vojskom. Četnički su odredi razbijeni u borbama, ili se razbježali i bili naoružani. Početkom 1945. razbijena je veća grupacija četnika, koja je još pružala otpor u jugoistočnoj Srbiji.
 
[[Josip Broz Tito|Tito]] je nekoliko puta upućivao pozive pripadnicima neprijateljskih postrojbi (to je uključivalo Mihilovićeve četnike, [[Hrvatsko domobranstvo (NDH)|hrvatske domobrane]] i slovenske domobrance, ali ne i ustaše i nedićevce i ljotićevce) da pređu na stanu [[Narodnooslobodilački pokret|Narodnooslobodilačkog pokreta]], uz obećanje amnestije. Posljednji rok bio je do 15. siječnja 1945. Znatan broj četnika iz Srbije iskoristio je tu priliku. Pri tome treba imati u vidu da mnogi, koje je Mihailović imao na svojim popisima kao članove svojih odreda, zapravo nikad nisu sudjelovali u borbama, čak ni nosili pušku. Pozivajući se na svoj položaj zapovjednika ''[[Jugoslovenska vojska u otadžbini|Jugoslovenske vojske u otadžbini]]'', Mihailović se služio predratnim popisima za novačenje i prisilno je novačio ljude. Jezgro njegovih snaga činile su stalne posade, koje nisu bile velike (osobito nakon poraza u Bosni i Hercegovini 1943.). Od početka 1945. i nova komunistička vlast vrši mobilizaciju. Otuda dolazi većina Srba koji su pri kraju rata sudjelovali u borbama.
16.845

uređivanja