|
== Teorije pokrštenja: arijanska, dalmatinska i franačka ==
O samom pokrštenju Hrvata postoji malo izvora, arheoloških nalaza i starih kronika, a oni su prilično nejasni, nesigurni i nepotpuni. Budući da se arheolozi i povjesničari ne slažu o dataciji ili tumačenju tih izvora, razilaze se i u određivanju vremena pokrštenja, kao i mjesta pod čijim se utjecajem ono događalo. Između različitih tumačenja izvora mogu se izdvojiti tri teorije o pokrštenju Hrvata. Prva je arijanska teorija ili teorija o pokatoličenju Hrvata, koja pretpostavlja, tragom zapisa Tome Arhiđakona, da su Hrvati došli u današnju domovinu već kao [[arijanstvo|kršćani arijanci]], a tek su u dodiru s pravovjernim kršćanima napustili tu doktrinu. Temelji se na Tominu poistovjećivanju Hrvata s arijanskim Gotima[[Goti]]ma, a to je protivno većini izvora i dokumenata. Druga je dalmatinska teorija o ranom pokrštenju Hrvata, po kojoj neki misle da su se Hrvati pokrstili uglavnom od druge polovice VII. st.stoljeća i u VIII. st.stoljeća (D. Farlati, I. Lučić, [[Franjo Rački|F. Rački]], [[Dane Gruber|D. Gruber]], [[Miho Barada|M. Barada]], [[Stjepan Krizin Sakač|S. K. Sakač]], [[Dominik Mandić|D. Mandić]] i dr.). Osim dokaza vezanih uz Ivana Ravenjanina, podataka Konstantina Porfirogeneta i papinskih izvora, tu teoriju potkrjepljuju i neki dalmatinski spomenici, barem po nekim datacijama (luk oltarne pregrade iz Kaštel Sućurca, [[Višeslavova krstionica]], natpis [[Crkva sv. Križa u Ninu|crkvice Svsv. križaKriža u Ninu]] i dr.). Treća je franačka teorija o kasnom pokrštenju Hrvata, u kojoj većinom noviji povjesničari, odbacujući gotovo sve prijašnje dokaze, drže da se ono zbilo potkraj VIII. i u IX. st.stoljeća, tj. u doba franačke vladavine (F. Šišić, F. Bulić, [[Ljubo Karaman|Lj. Karaman]], [[Jaroslav Šidak|J. Šidak]], [[Nada Klaić|N. Klaić]] i dr.). Što se tiče mjesta i utjecaja, jedni drže da su odlučujući utjecaj na pokrštenje Hrvata imali tradicija crkvene hijerarhije dalm. gradova i poticaji iz Rima i Bizanta, a drugi smatraju da su na to odsudno utjecali franačka vlast i [[akvileja#Povijest|Akvilejski patrijarhat]].
== Prihvaćeno: Pokrštenje Hrvata kao postupan proces ==
Što se tiče mjesta i utjecaja, jedni drže da su odlučujući utjecaj na pokrštenje Hrvata imali tradicija crkvene hijerarhije dalm. gradova i poticaji iz Rima i Bizanta, a drugi smatraju da su na to odsudno utjecali franačka vlast i Akvilejski patrijarhat.
Po svemu sudeći, pokrštenje Hrvata bilo je postupan proces koji se zbivao u razdoblju od VII. do IX. st.stoljeća, o čem svjedoče i [[O upravljanju carstvom|različite i neusklađene vijesti]] bizantskoga cara i kroničara [[Konstantin Porfirogenet|Konstantina Porfirogeneta]] iz X. st.stoljeća Najvjerojatnije je prvi poticaj za pokrštenje Hrvata došao od romanskoga svećenstva u Dalmaciji, koje je slijedilo nastojanje Rima, ili još vjerojatnije Ravenne (ili jednog i drugoga središta u različito doba), da obnovi crkvenu hijerarhiju u dalmatinskim gradovima u VII. i VIII. st.stoljeću, te nastojanje bizantske vlasti na kristijanizaciji novih podložnih naroda. S obzirom na političke promjene koje su slijedile i prevlast [[Franačka|Franačke]] nad Bizantom[[Bizant]]om u tom dijelu Europe, franački misionari iz crkvenih središta Akvileje i Salzburga djelovali su među Hrvatima od kraja VIII. st.stoljeća, pretežito u sjeverozapadnim krajevima, a bizantski od druge polovice IX. st. u krajevima južno od Cetine (Neretljani[[Neretvanska kneževina|Neretvani]]), u [[srednjovjekovna bosanska država|Bosni]], [[Humska zemlja|Humu]], [[Travunja|Travunji]] i [[Duklja|Duklji]]. U posljednjem su se razdoblju priključili i učenici slavenskih apostola [[Sveti Ćiril i Metod|Ćirila i Metoda]] koji su donijeli slavensko pismo ([[glagoljica|glagoljicu]]), jezik i bogoslužje. Neki povjesničari (S. K. Sakač) rano pokrštenje povezuju i s posebnim mirovnim ugovorom između pape [[Agaton]]a (678.–681.) i Hrvata o nenapadanju drugih naroda, o čem piše i Porfirogenet, ne navodeći ni ime pape ni doba. Drugi povjesničari (npr. F. Šišić) misle da je takav savez sklopljen puno kasnije, vjerojatno između kneza [[Branimir]]a i pape [[Ivan VIII.|Ivana VIII.]]
Sačuvana pisma pape Ivana VIII. ( 872–882872.–882.) hrvatskim vladarima, međutim, pokazuju da je tada [[srednjovjekovna hrvatska država|Hrvatska ]] već posve kršćanska zemlja i da papa s njom uspostavlja tipičan srednjovjekovni odnos duhovnoga i vjerskoga nadzora i ovisnosti. Tako papa najprije kori i opominje kneza Domagoja[[Domagoj]]a zbog njegove okrutnosti prema Mlečanima i zbog pogibije nekog urotnika, savjetujući mu da radije protjera političke protivnike iz zemlje kao što dolikuje kršćanskome vladaru. Zatim opominje kneza Zdeslava[[Zdeslav]]a što se bio priklonio Bizantu[[Bizant]]u. A kada je knez [[Branimir ]] zatražio od pape Ivana priznanje i potporu nakon preuzimanja vlasti, ovaj se obratio njemu, nadbiskupu Teodoziju, drugim dalmatinskim biskupima, kleru i narodu, hrabreći ih da ostanu vjerni Svetoj Stolici. Naziva Branimira »dragim sinom« i blagoslivlja njega i njegov narod i zemlju. To isto ponovio je nakon Branimirova iskaza vjernosti poslanoga po izaslaniku. Bilo je to u ondašnjim diplomatskim odnosima svojevrsno međunarodno priznanje Hrvatske, a papa je time promicao [[srednjovjekovna hrvatska država|Hrvatsku ]] u neovisnu državu, uvodio i usmjeravao u civilizaciju zapadne Europe. ▼Neki povjesničari (S. K. Sakač) rano pokrštenje povezuju i s posebnim mirovnim ugovorom između pape Agatona (678–681) i Hrvata o nenapadanju drugih naroda, o čem piše i Porfirogenet, ne navodeći ni ime pape ni doba. Drugi povjesničari (npr. F. Šišić) misle da je takav savez sklopljen puno kasnije, vjerojatno između kneza Branimira i pape Ivana VIII.
Sljedeći je korak bio konačno crkveno uređenje za vladavine kralja Tomislava[[Tomislav]]a ( 910–928910.–928.), kada je na [[splitski crkveni sabori|splitskim sinodama (925. i 928 .) ]], kojima su predsjedali papinski izaslanici, bila uspostavljena [[splitsko-makarska nadbiskupija|metropolija u Splitu ]], a uređena su bila i različita vjerska i stegovna pitanja, nastojalo se potisnuti glagoljsku liturgiju i sl. Tada je bila uspostavljena također i papinska dominacija i jurisdikcija nad dalmatinskim crkvenim područjem, premda ona vjerojatno ni tada nije bila konačna, jer su se tragovi bizantskoga utjecaja osjećali još prilično dugo. Tako se npr. još 1050. splitski nadbiskup Dabral branio da ima ženu i djecu prema običaju istočne Crkve, ali je ipak bio svrgnut. ▼▲Sačuvana pisma pape Ivana VIII. (872–882) hrvatskim vladarima, međutim, pokazuju da je tada Hrvatska već posve kršćanska zemlja i da papa s njom uspostavlja tipičan srednjovjekovni odnos duhovnoga i vjerskoga nadzora i ovisnosti. Tako papa najprije kori i opominje kneza Domagoja zbog njegove okrutnosti prema Mlečanima i zbog pogibije nekog urotnika, savjetujući mu da radije protjera političke protivnike iz zemlje kao što dolikuje kršćanskome vladaru. Zatim opominje kneza Zdeslava što se bio priklonio Bizantu. A kada je knez Branimir zatražio od pape Ivana priznanje i potporu nakon preuzimanja vlasti, ovaj se obratio njemu, nadbiskupu Teodoziju, drugim dalmatinskim biskupima, kleru i narodu, hrabreći ih da ostanu vjerni Svetoj Stolici. Naziva Branimira »dragim sinom« i blagoslivlja njega i njegov narod i zemlju. To isto ponovio je nakon Branimirova iskaza vjernosti poslanoga po izaslaniku. Bilo je to u ondašnjim diplomatskim odnosima svojevrsno međunarodno priznanje Hrvatske, a papa je time promicao Hrvatsku u neovisnu državu, uvodio i usmjeravao u civilizaciju zapadne Europe.
▲Sljedeći je korak bio konačno crkveno uređenje za vladavine kralja Tomislava (910–928), kada je na splitskim sinodama (925. i 928), kojima su predsjedali papinski izaslanici, bila uspostavljena metropolija u Splitu, a uređena su bila i različita vjerska i stegovna pitanja, nastojalo se potisnuti glagoljsku liturgiju i sl. Tada je bila uspostavljena također i papinska dominacija i jurisdikcija nad dalmatinskim crkvenim područjem, premda ona vjerojatno ni tada nije bila konačna, jer su se tragovi bizantskoga utjecaja osjećali još prilično dugo. Tako se npr. još 1050. splitski nadbiskup Dabral branio da ima ženu i djecu prema običaju istočne Crkve, ali je ipak bio svrgnut.
== Unutarnje poveznice ==
|
