Pokrštenje Hrvata: razlika između inačica

O samom pokrštenju Hrvata postoji malo izvora, arheoloških nalaza i starih kronika, a oni su prilično nejasni, nesigurni i nepotpuni. Budući da se arheolozi i povjesničari ne slažu o dataciji ili tumačenju tih izvora, razilaze se i u određivanju vremena pokrštenja, kao i mjesta pod čijim se utjecajem ono događalo. Između različitih tumačenja izvora mogu se izdvojiti tri teorije o pokrštenju Hrvata.<ref>Antun Ivandija, ''[hrcak.srce.hr/file/64623 Pokrštenje Hrvata prema najnovijim znanstvenim rezultatima]'', 1968. {{citat2|Pokrštenje spada među najznačajnije događaje u povijesti hrvatskog naroda. Kod većine europskih naroda, izvori bilježe barem vrijeme kada se to dogodilo i osobe, koje su u tome sudjelovale. O pokrštenju Hrvata, izvori su naprotiv veoma oskudni, zato o tome problemu postoji više mišljenja, koja se uglavnom mogu svrstati u tri skupine.}}</ref> Prva je arijanska teorija ili teorija o pokatoličenju Hrvata, koja pretpostavlja, tragom zapisa Tome Arhiđakona, da su Hrvati došli u današnju domovinu već kao [[arijanstvo|kršćani arijanci]], a tek su u dodiru s pravovjernim kršćanima napustili tu doktrinu. Temelji se na Tominu poistovjećivanju Hrvata s arijanskim [[Goti]]ma, a to je protivno većini izvora i dokumenata.<ref>Antun Ivandija, ''[hrcak.srce.hr/file/64623 Pokrštenje Hrvata prema najnovijim znanstvenim rezultatima]'', 1968. {{citat2|Povjesničar Miho Barada na temelju Historie Salonitane od Tome Arhiđakona iz 13. stoljeća. Prema Baradi, Hrvati su doselili na jug kao pokršteni arijanci, a u novoj domovini su se odrekli toga krivovjerja (tj. pokatoličili). Toma Arhiđakon konstantno navodi kako su Hrvati došli na jug kao arijanci i naziva ih Gotima. Ferdo Šišić je dokazao kako su dalmatinski romanski starosjedioci novodoseljenje Hrvate nazivali Gotima u podrugljivom smislu. Od Romana, taj je naziv prešao u staru hrvatsku kroniku, Kraljevstvo Hrvata, odatle ga je preuzeo ljetopisac pop Dukljanin u 12. stoljeću, a od njega je to preuzeo Toma Arhiđakon. Ni u jednom od spomenutih spisa ne piše kako su Hrvati bili arijanci. To je vjerojatno zaključio Toma Arhiđakon jer je znao da su Goti bili arijanci. Kako Hrvati ipak nisu došli u novu domovinu kao kršćani svjedoče oni izvori, koji dokazuju, kako su Hrvati pokršteni u svojoj današnjoj domovini.}}</ref> Druga je dalmatinska teorija o ranom pokrštenju Hrvata, po kojoj neki misle da su se Hrvati pokrstili uglavnom od druge polovice VII. stoljeća i u VIII. stoljeća (D. Farlati, I. Lučić, [[Franjo Rački|F. Rački]], [[Dane Gruber|D. Gruber]], [[Miho Barada|M. Barada]], [[Stjepan Krizin Sakač|S. K. Sakač]], [[Dominik Mandić|D. Mandić]] i dr.). Osim dokaza vezanih uz Ivana Ravenjanina, podataka Konstantina Porfirogeneta i papinskih izvora, tu teoriju potkrjepljuju i neki dalmatinski spomenici, barem po nekim datacijama (luk oltarne pregrade iz Kaštel Sućurca, [[Višeslavova krstionica]], natpis [[Crkva sv. Križa u Ninu|crkvice sv. Križa u Ninu]] i dr.).<ref>Antun Ivandija, ''[hrcak.srce.hr/file/64623 Pokrštenje Hrvata prema najnovijim znanstvenim rezultatima]'', 1968. {{citat2|Prema shvaćanju spomenutih povjesničara, pokrštavanje Hrvata počelo je provoditi latinsko svećenstvo iz Splita i drugih romanskih gradova pod vodstvom splitskog nadbiskupa Ivana Ravenjanina. Dokazi za ovu tezu su: izvještaj Porfirogeneta, poslanica pape Agatona (678.-691.) Konstantinu IV. iz 680. i tradicija splitske nadbiskupije, sadržana u djelu Historia Salonitana Tome Arhiđakona splitskoga († 1268.). To stanovište potvrđuju i arheološki ostaci: sarkofag prvoga splitskog nadbiskupa Ivana i jedan nadvratnik iz Kaštel Sućurca.}}</ref><ref>Hrvatski vojnik - [http://www.hrvatski-vojnik.hr/hrvatski-vojnik/3672011/podlistak.asp Pokrštavanje i prvi knezovi]: {{citat2|Pokrštavanje poganske slavenske elite poklopilo se s priznavanjem vrhovne franačke vlasti. Najbolji, najljepši, ali i najkontroverzniji dokaz tome jest monumentalna Višeslavova krstionica za krštenje odraslih ljudi potpunim uranjanjem u svetu vodu. Krstionica, kao i Višeslavova vladavina datiraju s početka IX. stoljeća, ali problem je u tome što se ovaj hrvatski knez ne spominje ni u franačkim ni u bizantskim izvorima. Ne zna se kad je i kojim prostorima vladao, ni tko je uopće bio. Bez obzira na Višeslavovu tajanstvenost, pouzdano se zna da su hrvatski kneževi u prvoj polovici IX. stoljeća prihvatili kršćanstvo.}}</ref> Treća je franačka teorija o kasnom pokrštenju Hrvata, u kojoj većinom noviji povjesničari, odbacujući gotovo sve prijašnje dokaze, drže da se ono zbilo potkraj VIII. i u IX. stoljeća, tj. u doba franačke vladavine (F. Šišić, F. Bulić, [[Ljubo Karaman|Lj. Karaman]], [[Jaroslav Šidak|J. Šidak]], [[Nada Klaić|N. Klaić]] i dr.).<ref>Antun Ivandija, ''[hrcak.srce.hr/file/64623 Pokrštenje Hrvata prema najnovijim znanstvenim rezultatima]'', 1968. {{citat2|Prema jednoj grupi povjesničara, pokrštenje Hrvata proveli su Franci preko Akvilejske patrijaršije u 9. stoljeću, kada su Hrvati došli pod njihovo vrhovništvo. To su mišljenje zastupali Duchesne, Frane Bulić, Ferdo Šišić i njegovi sljedbenici. Potkrepljivao ih je Ljubo Karaman, arheolog i povjesničar umjetnosti, pozivajući se na stilske karakteristike sarkofaga prvog splitskog nadbiskupa Ivana Ravenjanina.}}</ref> Što se tiče mjesta i utjecaja, jedni drže da su odlučujući utjecaj na pokrštenje Hrvata imali tradicija crkvene hijerarhije dalm. gradova i poticaji iz Rima i Bizanta, a drugi smatraju da su na to odsudno utjecali franačka vlast i [[akvileja#Povijest|Akvilejski patrijarhat]].<ref>Croatian History - [http://www.crohis.com/sredv1/pokrst.htm Pokrštavanje Hrvata]: {{citat2|O njemu postoji više teorija: 1. Bizantska teorija – po njoj su se Hrvati pokrstili posredstvom Bizanta. Sam car Heraklije poziva svećenike iz Rima da rade na pokrštavanju novodoseljenog stanovništva. Djelo Konstantina Porfirigenta „O upravljanju carstvom“ spominje i da se većina južnih Slavena pokrstila za bizantskog cara Bazilija I od koga su zatražili misionare.2. Dalmatinska teorija – po njoj su se Hrvati pokrstili posredstvom svećenstva iz dalmatinskih gradova koji su ostali pod bizantskom vlašću. 3. Franačka teorija – po njoj Hrvati su se pokrstili posredstvom franačkih svećenika. Njoj u prilog ide malo pisanih izvora ali zato idu brojni arheološki nalazi. Misionari bi po njoj došli iz Akvilejske patrijaršije. Pokrštavanje Hrvata je započelo već u 7. st. putem preostalog kršćanskog stanovništva koje je nastavilo živjeti među doseljenim Hrvatima kao i iz gradova bizantske Dalmacije. Rezultat dobrih odnosa Hrvata sa starijim kršćanskim stanovništvom bila je i misija pape Ivana IV radi otkupa kršćanskih zarobljenika i skupljanja relikvija kršćanskih mučenika. Usprkos tome kršćanstvo se među Hrvatima učvrstilo tek početkom 9. st. i to vjerojatno djelovanjem svećenstva akvilejske patrijaršije. U drugoj polovici 9. st. Neretvane pokrštavaju bizantski misionari. Tako je pokrštavanje Hrvata bio dugotrajan i kompleksan proces u kojem su sudjelovali različiti činitelji, no franački utjecaj je bio najvažniji, a glavnina pokrštavanja se dogodila početkom 9. st.}}</ref>