Pokrštenje Hrvata: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Redak 5:
== Obnova crkvene vlasti u dalmatinskim gradovima ==
[[Datoteka:SPLIT-Mausoleum 3D view.jpg|mini|250px|3D prikaz Dioklecijanova mauzoleja koji je postao katedrala posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije, u narodu poznata kao Katedrala svetog Dujma (svetog Duje).]]
[[Datoteka:Pluteus with the figure of a Croatian king.jpg|mini|250px|Splitska krstionica s okrunjenim likom]]
Vijest o pokrštenju Hrvata [[Toma Arhiđakon]] u kronici ''[[Historia Salonitana]]'' povezuje s djelatnošću prvoga splitskoga nadbiskupa [[Ivan Ravenjanin|Ivana Ravenjanina]]. Prema njemu, papa je Ravenjanina poslao u [[Split]] da izvidi stanje kršćana u Dalmaciji, a pošto je u [[Rim]]u podnio izvješće, papa ga je posvetio za [[splitska nadbiskupija|splitskoga nadbiskupa]]. Toma opširno opisuje njegovo djelovanje: uredio je splitsku Crkvu i kler, prenio kosti sv. Dujma i Staša iz [[Solin]]a u [[splitska katedrala|splitsku prvostolnicu]], koju je uredio u Dioklecijanovu mauzoleju, obnavljao je crkve, postavljao biskupe, raspoređivao župe, preobraćao stanovništvo na kršćanstvo. Vjerodostojnost vijesti o Ravenjaninu u historiografiji je postupno postala ključni dokaz za datiranje i dinamiku pokrštenja Hrvata.<ref>Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://www.enciklopedija.hr//natuknica.aspx?ID=28205 Ivan Ravenjanin] {{citat2|Ivan Ravenjanin, splitski nadbiskup (Ravenna, ? – Split, ?). Pretpostavlja se da je u VII. st. došao u Dalmaciju kao papinski legat. Toma Arhiđakon spominje ga kao najzaslužnijega za pokrštenje Hrvata i uređenje crkvene hijerarhije u Dalmaciji. Ostao je u Splitu kao nadbiskup. Dioklecijanov mauzolej pretvorio u katedralu te u nju prenio relikvije sv. Dujma i sv. Staša. Sarkofag s njegovim imenom čuva se u Splitskoj krstionici.}}</ref><ref name="ravenjanin">Antun Ivandija, ''Pokrštenje Hrvata prema najnovijim znanstvenim rezultatima'', 1968. {{citat2|U krstionici splitske katedrale sačuvan je sarkofag splitskoga nadbiskupa Ivana Ravenjanina. Prije nego što je pronađen spis Historia Salonitana, u kojem se spominje da je Ivan Ravenjanin uspostavio crkvenu hijerarhiju dok su još živjeli stanovnici razorene Salone, mislilo se da sarkofag potječe iz druge polovice 8. stoljeća. Na to su upućivale stilske karakteristike sarkofaga. Prema tome pokrštavanje Hrvata ne bi počelo u 7. već krajem 8. i početkom 9. stoljeća. Treba naglasiti da se pomoću nedatiranih stilskih karakteristika ne može precizno odrediti vrijeme nastanka sarkofaga. Uspješnije je to određeno po obliku pisma. Na gornjem rubu sarkofaga piše: "HIS REQUIISCET FRAGELIS ET INUTELIS IOANNIS PECCATOR ARHIEPISCOPUS". U Kaštel Sućurcu je pronađen jedan nadvratnik s natpisom, koji je paleografskom analizom, smješten u drugu polovicu 7. stoljeća. Usporedbom slova na tom nadvratniku sa slovima na sarkofagu Ivana Ravenjanina zaključeno je da su oba natpisa iz približno istoga vremena, odnosno da je nadvratnik malo stariji od sarkofaga. Prema tome po paleografskim oznakama sarkofag Ivana Ravenjanina potječe sa kraja VII. i početka VIII. stoljeća, a to se podudara s pisanim izvorima o dolasku i radu Ivana Ravenjanina. Godina 640./641. može se smatrati godinom obraćenja Hrvata i za to je najzaslužniji splitski nadbiskup Ivan Ravenjanin pa ga Hrvati trebaju častiti kao svoga prvog narodnog apostola. On je mauzolej cara Dioklecijana pretvorio u katedralu, koja je posvećena Uznesenju Blaženoj Djevici Mariji. Postala je poznata kao katedrala sv. Dujma.}}</ref>
Stariji povjesničari nisu sumnjali u Ravenjaninovo postojanje, ali su ga smještali u drugu polovicu ili kraj VII. stoljeća ([[Ivan Lučić|I. Lučić]], [[Daniele Farlati|D. Farlati]]). Francuski crkveni povjesničar [[Louis Duchesne|L. Duchesne]] prvi je početkom XX. stoljeća iznio postavku o Ivanu kao legendarnoj osobi poistovjećenoj s papom [[Ivan X.|Ivanom X.]], koji je prvi obnovio splitsku metropoliju [[splitski crkveni sabori|(925. odnosno 928)]], a prije izbora za papu bio dugogodišnji nadbiskup u [[ravenna|Ravenni]]. Nakon toga neki su uglavnom crkveni povjesničari (počevši od [[Frane Bulić|F. Bulića]], [[Josip Bervaldi|J. Bervaldija]] i dr.), pobijajući Duchesneovu tezu, tvrdili da je Ravenjanin postojao, ali da je živio potkraj VIII. ili početkom IX. stoljeća, a drugi su sve do danas nijekali njegovo postojanje ili su se dvoumili između legende i potonje datacije, npr. izjednačujući ga s potonjim splitskim prelatima toga imena (od VIII. do X. stoljeća, sve do prvoga metropolita Ivana iz 925.). Glavni je dokaz za sumnju o vjerodostojnosti Tomina Ravenjanina kao prvoga splitskog nadbiskupa za povjesničare bila tvrdnja da nema dovoljno pisanih i drugih izvora za razdoblje od gotovo dva stoljeća prije pretpostavljenoga datuma razorenja [[salona|Salone]] (614.) o splitskim nadbiskupima i o kršćanstvu na širem prostoru. Pronađene spomenike uglavnom se datiralo u potonje doba (sarkofag nadbiskupa Ivana), a druge su vijesti (uključujući i Tomine) odbacivane. Tako se nemogućim držao Tomin podatak o prijenosu kostiju mučenika Dujma i Staša, kada je opat Martin iste relikvije odnio u Rim ([[ferdo Šišić|F. Šišić]], [[Grga Novak|G. Novak]]). Međutim, uvid (1962.) u grobnicu ilirskih mučenika u lateranskoj bazilici u Rimu pokazao je da je ondje pohranjeno samo nekoliko kraćih kostiju, pa je vjerojatno i Ivan nešto prenio u [[Dioklecijanova palača|Dioklecijanovu palaču]].<ref name="
Prema novijim izvorima, širemu povijesnom kontekstu i ponovnim čitanjem starih izvora neki najnoviji autori dokazuju da je [[Ivan Ravenjanin]] stvarno djelovao u drugoj polovici VII. stoljeća u Splitu i imao neke (barem neizravne) veze s početkom pokrštenja Hrvata. Nakon novih arheoloških nalaza i pronađenih spomenika pomaknuta je vjerojatna godina razrušenja [[Salona|Salone]] na 626., utvrđeno je da je Veliki Sever, kojega spominje Toma kao organizatora povratka razbježalih Solinjana s otokâ u Dioklecijanovu palaču (tzv. cedulja Ivana Lučića), zaista postojao. U to se uklapa i pouzdana vijest o dolasku opata Martina (641.) u razdoblje između razorenja Salone i povratka njezinih stanovnika na obalu. Povratak Solinjana pod Severovim vodstvom, osnutak [[Split]]a i Ravenjaninovo djelovanje trebalo bi po novim izvorima smjestiti u 660-e, u doba povoljne političke i crkvene klime za pape [[Vitalijan]]a (657.–672.) i bizantskoga cara [[konstans II.|Konstansa II.]] (641.–668.) i u doba kada je nadbiskupija u [[Ravenski egzarhat|Ravenni]] carevim ediktom (666.) bila izuzeta iz papinske jurisdikcije (do 683.). Činjenica da je Ravenna tada bila crkveno središte toga dijela Carstva objašnjava povijesni kontekst obnove crkvene hijerarhije u [[Dalmacija (rimska provincija)|Dalmaciji]], a i Tomin naglasak na Ravenjaninu i njegovo nepoznavanje pape koji ga je poslao.<ref name="vrijeme">Antun Ivandija, ''Pokrštenje Hrvata prema najnovijim znanstvenim rezultatima'', 1968. {{citat2|Za pokrštenje Hrvata svakako je najvažniji Porfirogenetov tekst u 31. poglavlju, koji govori da su Hrvate pokrstili biskupi i svećenici iz Rima za vrijeme vladanja cara Heraklija, koji je umro 11. veljače 641.[3] Vjerodostojnost ovog izvještaja pokrepljena je u novije vrijeme. Na temelju izvora zaključuje se kako su Hrvati došli na Jadran kao pogani. To tvrdi Konstantin Porfirogenet, a potvrđuje i Liberis Pontificalis, koji govori da je papa Ivan IV., rodom Dalmatinac, poslao opata Martina godine 640./641. u Dalmaciju i Istru da pokupi kosti mučenika i otkupi zarobljenike od pogana. U to vrijeme, Hrvati su još bili pogani. Godine 640./641. su terminus ante quem non pokrštavanja Hrvata. Papa Agaton piše poslanicu bizantskom caru Konstantinu IV. i njegovim sinovima o sinodi, koju je održao u Rimu 680. U njoj piše kako mnogi biskupi rade među novoobraćenim narodima: Langobardima, Slavenima, Francima, Galima, Gotima i Britima. Uopće nije sporno da ovdje navedeni Slaveni mogu biti samo Hrvati. Prema tome, godina 680. je terminus post quem non za početak pokrštavanja Hrvata. Hrvati su također s papom Agatonom sklopili ugovor protiv navalnom ratu, o kojem govori Porfirogenet. Porfirogenetov izvještaj potvrđuje i Historia Salonitana splitskoga arhiđakona Tome, koji je umro 1268. On kaže da je papa Ivan IV. poslao u Dalmaciju svećenika Ivana iz Ravene i postavio ga za splitskoga nadbiskupa, dok su još živjeli stanovnici razorene Salone. Tako je u Dalmaciji nakon seobe naroda uspostavljena redovita crkvena hijerarhija. Papa Ivan IV. je umro 12. listopada 642. Prema Tomi Arhiđakonu, splitski nadbiskup Ivan Ravenjanin je obilazio krajeve Dalmacije i Hrvatske i poučavao priprosti narod kršćanskom načinu života. Tako je splitski nadbiskup Ivan Ravenjanin počeo s pokrštavanjem Hrvata za vrijeme pape Ivana IV. Dalmatinca.}}</ref>
Svakako je [[Ivan Ravenjanin|nadbiskupu Ivanu]] bila prva zadaća preustroj Crkve u solinskih (splitskih) kršćana, ali su također bili mogući njegovi pokušaji misionarenja među Slavenima, u skladu s kršćanskom tradicijom, odjek koje bi se mogao prepoznati u pismima pape [[Agaton]]a (678.–681.). Taj je papa u poslanici upućenoj 680. nakon rimske sinode [[bizant]]skome caru [[Konstantin IV.|Konstantinu IV. Pogonatu]] spomenuo biskupe koji su djelovali među novoobraćenim narodima: Langobardima, Slavenima, Francima, Galima, Gotima i Britancima. Pod Slavenima papa je mogao misliti samo na [[Hrvat]]e, jer ni jedan drugi slavenski narod nije u to doba imao dodira s [[kršćanstvo]]m. O Ivanovim nasljednicima na čelu splitske nadbiskupije nadbiskupski katalozi, Toma Arhiđakon i D. Farlati donose različite vijesti. Danas više izvora potvrđuje postojanje dvojice nadbiskupa iz VIII. stoljeća, Martina (oko 715.–717.) i Ivana iz 787. Drugi pak upozoravaju na srodnost s prilikama u tadašnjim zapadnoeuropskim biskupijama, npr. [[Jacques Le Goff|J. Le Goff]] donosi više primjera o francuskim biskupskim stolicama koje su znale biti prazne i po nekoliko desetljeća ili čak stoljeća.<ref
== Teorije pokrštenja: arijanska, dalmatinska i franačka ==
| |||