Zapadni dijalekt: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
→Osobine zapadnoga dijalekta: Lisac kaže da se u zapadnom dijalektu izjednačilo č i ć (većinom) |
|||
Redak 17:
Glavno vokalno obilježje ''zapadnoga dijalekta'' njegov je ikavski refleks jata. To će reći da ('''i''') među govornicima ovoga dijalekta dolazi primjeri; (''kaobesida, bičva, bidan, bis, bižat, Blagovist, brig, brimenit, brist, bubrig, cidit, cipat, civanica, crivo, cvit, Cvitna nedilja, čovik, dilo, dite, donit, grij, grijat, klišća / klišta, lik, linost, lipo, lito, livi, mira, misec, misto, mliko, mriža, nevista, njidra, onimit, oždribit, pisma, pivac, potriba, rič, rika, rizat, sikira, silo, slizena, smij, snig, srida, stina, strila, svića, svit, time, tribat, triska, triznost, vičan, vinčanica, vištica, vrića, zrit, zvirkat, zvizda, živit, žlib'' itd).
Međutim, dolaze i ekavizmi kao železo, cesta ili testa, breza, zenica, ovde, obe, eventualno i pokoji jekavizam (sijeno uz sino). U primjerima kao oraj, oras ili ora "orah" jat je dao a. A je dobiveno i u primjeru praska "breskva".
Vjerojatno je da je ikavski refleks jata dobiven od '''zapadnoštokavskoga''' diftonškog jata. Takvo stanje uglavnom nalazimo i drugdje u zapadnom dijalektu, s time da je najviše iznimki od ikavskog refleksa jata u zapadnoj [[Bosna|Bosni]] i u [[Lika|Lici]]. Zato se može pomisliti da ikavska zamjena zapadnoštokavskoga diftonškog jata nije na tim terenima provedena dosljedno kao drugdje na ikavskim terenima.<br>
Nekadanji poluglasovi (dakle novije šwa) redovito su davali a (danas, san, vas "sav", dan itd.), no u primjerima kao pasa G jd., sani "snovi", šavi "šavovi" vokaliziran je poluglas u slabu položaju, kao u čakavaca. Među moliškim Hrvatima dolazi i malin "mlin", ponegdje i kadi "gdje". Na mnogim područjima a od šwa, kao i svaki drugi a, vrlo su zatvoreni.
Stražnji nazal redovito je davao u (put, zub, subota); isti je rezultat dobiven i od samoglasnoga l: sunce, žut, jabuka. Tako je svagdje u novoštokavskom ikavskom dijalektu.<br>
Prednji nazal redovito je prelazio u e (npr. meso, pet, greda, jezik), no bilježimo i a, npr. žavica "žalac" u Otoku kod Sinja, prijat "primiti", zajat "posuditi", jačmak "ječam" u Imotskoj krajini i Bekiji, jačmik u Klisu, jačmer u Mratovu (Promina) itd. Svakako primjeri s a, koji dolaze i u Trnovcu u Lici, u Grudama i Vitini u zapadnoj Hercegovini, u Guberu kod Livna itd., govore o bliskosti tih štokavaca s čakavcima u kojih prijelaza prednjeg nazala u a ima osjetno više.<br>
[[Datoteka:New_shtokavian_ikavian.png|thumb|250px|Zapadni dijalekt i srodni govori]]
Neki hrvatski govori (npr. govori moliških Hrvata, Bošnjaka u Donjoj Rami, kao i idiomi brojnih čakavaca) karakterizirani su promjenom ra u re pa imaju primjere tipa krest, rest, rebac ili repac "vrabac". Rest npr. dolazi u Primorskom Dolcu sjeverno od Kaštela, u Sinju (Čekaj, magere, dok trava nareste), u Otoku, a i rebac je dobro zastupljeno u govorima Dalmatinske zagore. Krast dolazi na dalmatinskom kopnu (Makarsko primorje, Klis, Nin, Imotski, Opuzen itd.), u većem dijelu Rame, u Hercegovini i jugozapadnoj Bosni, u Derventi, Lici i u senjskom zaleđu. Sjevernije u Bosni i u bačkih Bunjevaca e se obično javlja samo u vrebac.
Primjeri tipa greb i greblje također su dobro potvrđeni. Npr. u Otoku kod Sinja zabilježeno je Jednon nogon u grebu, a i u Imotskoj krajini i Bekiji svagdje je greb, u Sinju dubletno grop ili grep. Osim u tih štokavaca, prijelaz ro u re jače je ili slabije zastupljen i u jugoistočnih čakavaca, također u još nekih štokavaca, osobito u zapadnoj Hercegovini.<br>
[[Datoteka:Historical_shtokavian_ikavian.png|thumb|250px|Povijesni raspored zapadnoštokavskih ikavskih iz kojih je nastao zapadni dijalekt. <br>
Po Liscu; to su 4 dijalekta; <br>
Redak 36:
Također se vokali često zamjenjuju: npr. prijetelj (Badanj), džigarica (Imotska krajina), općena "općina" (Perković), večara (Jabuka kod Sinja), livoda (Sebišina kod Imotskog), pulicija (Imotska krajina), zabiližit "zabilježiti" (Imotska krajina) itd. Takvih primjera ima mnogo i izvan Dalmatinske zagore, npr. u okolici Dervente večara, rašeto, panediljak, subata, na području Rame dosadišnji, dimljičar, livoda, čorapa, katulik i sl.
Djelovanje nazala vrlo je izrazito u primjerima kao un – una – uno (Rašćane Gornje u Imotskoj krajini), nuga, nus, kunj (Lišane Ostrovičke) itd. Takvi su primjeri relativno rjeđi u drugih ikavaca novoštokavaca, no ipak su česti u zapadnoj Hercegovini.
U konsonantizmu govora Dalmatinske zagore važna je značajka đ kao reflekspraslavenskoga d' (pređa, svađa, žeđa), ali se javlja i j (dosta često mejaš, zatim omejašit, uglavnom redovito gospoja, tu i tamo prejica). Primjeri s j govore o bliskosti tih štokavaca s čakavcima, a i s mnogim kajkavcima. Ikavci novoštokavci ponegdje drugdje imaju j npr. češće nego u Dalmatinskoj zagori, npr. u Rami, u dolinama Vrbasa i Lašve, ponegdje ga pak uopće nemaju. Također dolazi npr. možđani / moždani, zvižđat / zviždat. Naravno, jedni su primjeri šćakavski, drugi štakavski.<br>
Novoštokavski ikavski dijalekt je i šćakavski (npr. šćap, pušća) i štakavski (klišta, gušterica) tako da se po toj značajci dijeli na dva poddijalekta. Takva podjela postoji i u Dalmatinskoj zagori. Ugrubo govoreći, šćakavski su govori u Dalmaciji između Cetine i Neretve te u štokavaca na otocima, u Bosni od Livna i Tomislavgrada do gornjeg Vrbasa i srednjeg toka Bosne, oko Dervente, u Bosanskoj krajini, u Slavoniji (Vuka, Široko Polje, Punitovci, Dragotin). Štakavska je zapadna Hercegovina, Dalmacija zapadno od Cetine, Lika i Bačka. Uz to su štakavski Opuzen, Lič u Gorskom kotaru, Molise. Gledano preciznije, pokazuje se da u Otoku kod Sinja i u Sinju dolazi i št i šć, slično je i u Grudama u zapadnoj Hercegovini, dok je Čitluk šćakavski. Granica na zapadnohercegovačko – dalmatinskom području teče od Raške Gore na Neretvi preko Čabulje do Vranića i Gruda, zatim između Drinovaca i Ružića do brda Milina zasida odakle se spušta na podnožje Biokova između Rašćana i Kozice. Kako se zna, Makarsko primorje je šćakavsko, isto tako i Imotska krajina. U zapadnoj Bosni dolaze i štakavizmi.<br>
Fonem f uglavnom ne dolazi u rečenom dijalektu (osim u bošnjačkim govorima) ili je ograničen na tuđice i onomatopeje. Dosta je rijetko ufat se, češće uvat se, k tomu se kaže npr. frigat, fažol, fumar, karanfil,šofer, flaša itd. Zamjenama se dobiva npr. venjer, vuštan, vabrika, šuvit ili prigat, Pilip i pratar. F je relativno frekventno u moliških Hrvata, u bačkih Bunjevaca, u Mrkoplju, u Ninu, u Sućurju i u Sumartinu.
Fonem h izgubljen je ili rijedak uglavnom svagdje, a prelazi obično u v, j i k. Primjeri bi bili rast "hrast", ajduk, gra, maovina, Duovi, duvan, kruv, gluv, mijur, grij, siromak, oraknjača. Fonem h dolazi često u moliških Hrvata, također u Sumartinu i u bačkih Bunjevaca. Bošnjaci uglavnom redovito imaju oslabjeli izgovor h.<br>
Pretežno se dž čuva (npr. džep), ali uz česte prijelaze u ž u primjerima kao žep ili sržba. Na jugozapadu Imotske krajine dž prelazi u đ, a tako je i ponegdje drugdje (Opuzen, Molise, senjsko zaleđe, Nin itd; uglavnom redovito u Bošnjaka). Uglavnom
Zvučnost na kraju riječi uglavnom se zadržava, ali se i djelomično gubi; obezvučenost na kraju riječi značajka je govora Sinja i okolice (dit "djed"), zaseoka Mrnjavci u Lovreću, česta je u govoru Badnja kod Drniša (noš), a i u Perkoviću (kriš) i u Jabuci kod Sinja (grep "grob"). Djelomično gubljenje zvučnosti na kraju riječi dolazi u moliških Hrvata, u zapadnoj Hercegovini i u Opuzenu. Drežnica (Bošnjaci) u Hercegovini gubi zvučnost na kraju riječi, kao i mnogi drugi govori u Bosni i Hercegovini.
U primjerima kao more "može" uglavnom je svagdje došlo do prijelaza ž u r, jedino se ponegdje javljaju dubletni oblici kao može u Otoku, a i u Imotskoj krajini i Bekiji mogućnosti su razne, npr. ne mogu, ne mežen, ne moren. Npr. u okolici Dervente dolazi moremo, no bački Bunjevci imaju ž nepromijenjeno. R dolazi i u jerbo.
| |||