Jelka Miš: razlika između inačica

U ranom djetinjstvu ostaje bez roditelja - majka Ana umire ubrzo nakon poroda, a otac Vlaho, koji je bio postolar, ženi se majčinom sestrom Marijom Lučić s kojom će Jelka ostati živjeti nakon očeve smrti (Jelka je imala pet godina). U Dubrovniku završava učiteljsku školu i kao učiteljica počinje raditi 1893. u Vodicama, zatim na Hvaru, a 1894. dolazi na [[Dubravka_(Konavle)|Mrcine]]. gdje radi do 1908. kada je premještena u Dubrovnik. Za ručni se rad zainteresirala dok je pohađala učiteljsku školu na predmetu Domaćinstvo na kojem se podučavalo vezenje. Život je posvetila istraživanju narodnih vezova i prikupljanju svoje zbirke. Bila je članica Narodne ženske zadruge i podružnice u Cavtatu, članica i utemeljiteljica dubrovačkih i cavtatskih ''Pčelica'' - udruge za unapređivanje narodnoga umijeća u Cavtatu, Zagrebu i Za ručni se rad zainteresirala dok je pohađala učiteljsku školu na predmetu Domaćinstvo na kojem se podučavalo vezenjePetrinji. ŽivotPrimila je posvetilabrojna istraživanjupriznanja narodnihza vezovasvoj i prikupljanju svoje zbirkerad.

Svoju je zbirku počela sakupljati kao mlada učiteljica 1895. u selu Mrcine. U početku je prikupljala konavoska veziva i nošnju. Putovala je Hercegovinom, Bosnom, Makedonijom, Kosovom, Vojvodinom te tamo prikupljala narodno vezivo, otkupljivala nošnje i vezove, pravila skice, koje je kasnije precrtavala u obliku tehničkog crteža. Na tim je putovanjima održavala tečajeve prosvjetnim radnicima o narodnom vezu. Od svoje je učiteljske plaće otkupljivala vrlo vrijedne primjerke etnografske građe te mnoge primjerke spasila od nestajanja i zaborava. Iz njezine ostavštine osnovan je Etnografski muzej u sklopu Dubrovačkih muzeja.

Na Mrcinama je okuplja školske djevojčice, podučava ih ručnim radovima, organizirala kućne radinosti i trudila se podučavati o važnosti baštine te je izlagati i pokazivati javnosti. Sama je kupovala materijal, prodavala ručne radove da bi platila djeci koja su u ratu i siromaštvu vezla. Željela je u Konavlima otvoriti osnovati školu za ručne radove, koju je sredstvima od vezenja uspjela pokrenuti u Cavtatu. U Vezilačkoj su školi vezilje dobivale naknadu za svoj rad, a njihovi radovi 8stolnjaci, garniture, jastuci, zavjese...) odlaze na naša i strana tržišta. Također sudjeluju na svjetskim izložbama - Pariz, New York, Washington, Nizozemskoj, Danskoj - o čemu izvještava i dubrovački list ''Tribun'' 1930. Jedan je stolnjak izvezen konavoskim vezom poklonjen i danskoj kraljici o čemu su izvijestile i kopenhaške novine.

„Jelka Miš - život posvećen baštini“, naziv je izložbe koja je 29. prosinca 2010. postavljena u Etnografskom muzeju Rupe u Dubrovniku. To je prva cjelovita izložba zbirke Jelke Miš. Do tada je zbirka izlagana fragmentarno na nekoliko svjetskih izložaba i to još za života Jelke Miš. Godine 1906. održana je izložba u Londonu za koju je Jelka Miš izradila popis zbirke narodnih vezova - ''Popis zbirke narodnih vezova Jelke Miš'' od 27. rujna 1905. ( dokumentacija se čuva u Državnom arhivu u Dubrovniku) Posljednja je izložba bila 1954. u Etnografskom muzeju Rupe. Etnografski muzej u Dubrovniku posjeduje zbirku od više 2500 predmeta koje je Jelka Miš prikupila. Osim originalnih predmeta, fragmenata veza i izvornih nošnja zbirka ima i preko 1000 uzoraka veza s tradicijskog ruha koje je Jelka Miš izradila sama ili uz pomoć svojih učenica u Općinskom ateljeu za narodno vezivo u svojoj kući. Na izložbi su pokazani unikatni predmeti iz cijele Hrvatske i susjednih zemalja. Značajni primjerci etnografske građe su: dubrovačka čipka, koja je gotovo nestala (sačuvana fragmentarno u konavoskim pokrivačima), poznata kao renesansna čipka ''Point de Raguse'' i konavoski svilovez s uzorcima iz 18. i 19. stoljeća, poznatih pod nazivom mrki vez.