Pokrštenje Hrvata: razlika između inačica

Po svemu sudeći, pokrštenje Hrvata bilo je postupan proces koji se zbivao u razdoblju od VII. do IX. stoljeća, o čem svjedoče i [[O upravljanju carstvom|različite i neusklađene vijesti]] bizantskoga cara i kroničara [[Konstantin Porfirogenet|Konstantina Porfirogeneta]] iz X. stoljeća Najvjerojatnije je prvi poticaj za pokrštenje Hrvata došao od romanskoga svećenstva u Dalmaciji, koje je slijedilo nastojanje Rima, ili još vjerojatnije Ravenne (ili jednog i drugoga središta u različito doba), da obnovi crkvenu hijerarhiju u dalmatinskim gradovima u VII. i VIII. stoljeću, te nastojanje bizantske vlasti na kristijanizaciji novih podložnih naroda. S obzirom na političke promjene koje su slijedile i prevlast [[Franačka|Franačke]] nad [[Bizant]]om u tom dijelu Europe, franački misionari iz crkvenih središta Akvileje i Salzburga djelovali su među Hrvatima od kraja VIII. stoljeća, pretežito u sjeverozapadnim krajevima, a bizantski od druge polovice IX. stoljeća u krajevima južno od Cetine ([[Neretvanska kneževina|Neretvani]]), u [[srednjovjekovna bosanska država|Bosni]], [[Humska zemlja|Humu]], [[Travunja|Travunji]] i [[Duklja|Duklji]]. U posljednjem su se razdoblju priključili i učenici slavenskih apostola [[Sveti Ćiril i Metod|Ćirila i Metoda]] koji su donijeli slavensko pismo ([[glagoljica|glagoljicu]]), jezik i bogoslužje. Neki povjesničari (S. K. Sakač) rano pokrštenje povezuju i s posebnim mirovnim ugovorom između pape [[Agaton]]a (678.–681.) i Hrvata o nenapadanju drugih naroda, o čem piše i Porfirogenet, ne navodeći ni ime pape ni doba. Drugi povjesničari (npr. F. Šišić) misle da je takav savez sklopljen puno kasnije, vjerojatno između kneza [[Branimir]]a i pape [[Ivan VIII.|Ivana VIII.]]<ref>Antun Ivandija, ''Pokrštenje Hrvata prema najnovijim znanstvenim rezultatima'', 1968. {{citat2|Prema svemu izloženome, početak pokrštavanja Hrvata treba vremenski smjestiti u drugu polovicu 7. stoljeća. Tada nisu pokršteni svi Hrvati nego su pokršteni samo vođe i oni stanovnici, koji su živjeli u okolici Splita i drugih romanskih gradova. Narodne mase su se pokrštavale postupno polazeći prema unutrašnjosti. U Primorskoj Hrvatskoj, kršćanstvo je ojačalo nakon 803., kada su Hrvati došli pod franačko vrhovništvo i time postali podložni metodi širenja kršćanstva, koju je primjenjivao Karlo Veliki. Iz toga vremena postoje brojni arheološki ostaci. Najstarija kadionica, pronađena na hrvatskom tlu, danas se čuva u splitskom muzeju. Postoji sličnost ove kadionice po obliku i tehnici s Tasilovim kaležom, koji je u hrvatske krajeve donesen poslije 803. Kadionica pak potječe iz sredine 8. stoljeća. Iz vremena oko 800. potječe najznačajniji kršćanski spomenik u Hrvata, krstionica kneza Višeslava iz Nina. Iz istoga razdoblja potječu i tri relikvijara župne crkve u Ninu. Poslije ovoga vremena postoji više spomenika kršćanstva među Hrvatima. Na temelju svega izloženog može se zaključiti da je pokrštavanje Hrvata počelo u drugoj polovici 7. stoljeća iz tada romanskog Splita, a misionarski rad se postupno širio prema unutrašnjosti. Intenzivniji kršćanski život razvio se poslije 803. pod Francima jer tada dolaze misionari iz Akvileje. Kada je kršćanstvo došlo u Panonsku Hrvatsku ne može se sa sigurnošću utvrditi, no činjenica je, da je knez Ljudevit Posavski (koji je poginuo 823.) bio kršćanin i u prijateljskim odnosima s akvilejškim patrijarhom. Pedesetak godina poslije, vjerojatno je to područje došlo u okvir obnovljene srijemske mitropolije sv. Metoda i tu su djelovali Metodovi učenici.}}</ref>

 

[[:s:Pisma pape Ivana VIII. za Hrvatsku i Dalmaciju|Sačuvana pisma pape Ivana VIII. (872.–882.)]] hrvatskim vladarima, međutim, pokazuju da je tada [[srednjovjekovna hrvatska država|Hrvatska]] već posve kršćanska zemlja i da papa s njom uspostavlja tipičan srednjovjekovni odnos duhovnoga i vjerskoga nadzora i ovisnosti. Tako papa najprije kori i opominje kneza [[Domagoj]]a zbog njegove okrutnosti prema Mlečanima i zbog pogibije nekog urotnika, savjetujući mu da radije protjera političke protivnike iz zemlje kao što dolikuje kršćanskome vladaru. Zatim opominje kneza [[Zdeslav]]a što se bio priklonio [[Bizant]]u. A kada je knez [[Branimir]] zatražio od pape Ivana priznanje i potporu nakon preuzimanja vlasti, ovaj se obratio njemu, nadbiskupu Teodoziju, drugim dalmatinskim biskupima, kleru i narodu, hrabreći ih da ostanu vjerni Svetoj Stolici. Naziva Branimira »dragim sinom« i blagoslivlja njega i njegov narod i zemlju. To isto ponovio je nakon Branimirova iskaza vjernosti poslanoga po izaslaniku. Bilo je to u ondašnjim diplomatskim odnosima svojevrsno međunarodno priznanje Hrvatske, a papa je time promicao [[srednjovjekovna hrvatska država|Hrvatsku]] u neovisnu državu, uvodio i usmjeravao u civilizaciju zapadne Europe.<ref>Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=9269 Branimir] {{citat2|Obratio se papi Ivanu VIII., kojemu iskazuje vjernost, pa ga ovaj priznaje zakonitim vladarom, a Hrvatsku neovisnom državom.}}</ref><ref>Hrvatska enciklopedija (LZMK) [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=28080 Ivan VIII.] {{citat2|Hrvatskome knezu Branimiru priznao principatum terrenum (879) i s Hrvatskom izmijenio poslanike. Bilo je to priznanje hrvatske državnosti u okvirima zapadnokršćanskoga feudalnog svijeta.}}</ref><ref>Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=9269 Branimir] {{citat2|God. 886. sjedinjuju se hrvatska i dalmatinska crkva pošto je ninski (hrvatski) biskup Teodozije preuzeo upravu i nad Splitskom biskupijom, a posvećenje je obavljeno u Akvileji. Za Branimirove vladavine uvedeno je, najvjerojatnije, hrvatsko bogoslužje u crkvi i proširila se djelatnost Metodovih učenika (sam je Metod proputovao Hrvatskom 880., na putu za Rim).}}</ref>