Pokrštenje Hrvata: razlika između inačica

Po svemu sudeći, pokrštenje Hrvata bilo je postupan proces koji se zbivao u razdoblju od VII. do IX. stoljeća, o čem svjedoče i [[O upravljanju carstvom|različite i neusklađene vijesti]] bizantskoga cara i kroničara [[Konstantin Porfirogenet|Konstantina Porfirogeneta]] iz X. stoljeća Najvjerojatnije je prvi poticaj za pokrštenje Hrvata došao od romanskoga svećenstva u Dalmaciji, koje je slijedilo nastojanje Rima, ili još vjerojatnije Ravenne (ili jednog i drugoga središta u različito doba), da obnovi crkvenu hijerarhiju u dalmatinskim gradovima u VII. i VIII. stoljeću, te nastojanje bizantske vlasti na kristijanizaciji novih podložnih naroda. S obzirom na političke promjene koje su slijedile i prevlast [[Franačka|Franačke]] nad [[Bizant]]om u tom dijelu Europe, franački misionari iz crkvenih središta Akvileje i Salzburga djelovali su među Hrvatima od kraja VIII. stoljeća, pretežito u sjeverozapadnim krajevima, a bizantski od druge polovice IX. stoljeća u krajevima južno od Cetine ([[Neretvanska kneževina|Neretvani]]), u [[srednjovjekovna bosanska država|Bosni]], [[Humska zemlja|Humu]], [[Travunja|Travunji]] i [[Duklja|Duklji]]. U posljednjem su se razdoblju priključili i učenici slavenskih apostola [[Sveti Ćiril i Metod|Ćirila i Metoda]] koji su donijeli slavensko pismo ([[glagoljica|glagoljicu]]), jezik i bogoslužje. Neki povjesničari (S. K. Sakač) rano pokrštenje povezuju i s posebnim mirovnim ugovorom između pape [[Agaton]]a (678.–681.) i Hrvata o nenapadanju drugih naroda, o čem piše i Porfirogenet, ne navodeći ni ime pape ni doba. Drugi povjesničari (npr. F. Šišić) misle da je takav savez sklopljen puno kasnije, vjerojatno između kneza [[Branimir]]a i pape [[Ivan VIII.|Ivana VIII.]]<ref>Antun Ivandija, ''Pokrštenje Hrvata prema najnovijim znanstvenim rezultatima'', 1968. {{citat2|Prema svemu izloženome, početak pokrštavanja Hrvata treba vremenski smjestiti u drugu polovicu 7. stoljeća. Tada nisu pokršteni svi Hrvati nego su pokršteni samo vođe i oni stanovnici, koji su živjeli u okolici Splita i drugih romanskih gradova. Narodne mase su se pokrštavale postupno polazeći prema unutrašnjosti. U Primorskoj Hrvatskoj, kršćanstvo je ojačalo nakon 803., kada su Hrvati došli pod franačko vrhovništvo i time postali podložni metodi širenja kršćanstva, koju je primjenjivao Karlo Veliki. Iz toga vremena postoje brojni arheološki ostaci. Najstarija kadionica, pronađena na hrvatskom tlu, danas se čuva u splitskom muzeju. Postoji sličnost ove kadionice po obliku i tehnici s Tasilovim kaležom, koji je u hrvatske krajeve donesen poslije 803. Kadionica pak potječe iz sredine 8. stoljeća. Iz vremena oko 800. potječe najznačajniji kršćanski spomenik u Hrvata, krstionica kneza Višeslava iz Nina. Iz istoga razdoblja potječu i tri relikvijara župne crkve u Ninu. Poslije ovoga vremena postoji više spomenika kršćanstva među Hrvatima. Na temelju svega izloženog može se zaključiti da je pokrštavanje Hrvata počelo u drugoj polovici 7. stoljeća iz tada romanskog Splita, a misionarski rad se postupno širio prema unutrašnjosti. Intenzivniji kršćanski život razvio se poslije 803. pod Francima jer tada dolaze misionari iz Akvileje. Kada je kršćanstvo došlo u Panonsku Hrvatsku ne može se sa sigurnošću utvrditi, no činjenica je, da je knez Ljudevit Posavski (koji je poginuo 823.) bio kršćanin i u prijateljskim odnosima s akvilejškim patrijarhom. Pedesetak godina poslije, vjerojatno je to područje došlo u okvir obnovljene srijemske mitropolije sv. Metoda i tu su djelovali Metodovi učenici.}}</ref>

 

[[:s:Pisma pape Ivana VIII. za Hrvatsku i Dalmaciju|Sačuvana pisma pape Ivana VIII. (872.–882.)]] hrvatskim vladarima, međutim, pokazuju da je tada [[srednjovjekovna hrvatska država|Hrvatska]] već posve kršćanska zemlja i da papa s njom uspostavlja tipičan srednjovjekovni odnos duhovnoga i vjerskoga nadzora i ovisnosti. Tako papa najprije kori i opominje kneza [[Domagoj]]a zbog njegove okrutnosti prema Mlečanima i zbog pogibije nekog urotnika, savjetujući mu da radije protjera političke protivnike iz zemlje kao što dolikuje kršćanskome vladaru. Zatim opominje kneza [[Zdeslav]]a što se bio priklonio [[Bizant]]u. A kada je knez [[Branimir]] zatražio od pape Ivana priznanje i potporu nakon preuzimanja vlasti, ovaj se obratio njemu, nadbiskupu Teodoziju, drugim dalmatinskim biskupima, kleru i narodu, hrabreći ih da ostanu vjerni Svetoj Stolici. Naziva Branimira »dragim sinom« i blagoslivlja njega i njegov narod i zemlju. To isto ponovio je nakon Branimirova iskaza vjernosti poslanoga po izaslaniku. Bilo je to u ondašnjim diplomatskim odnosima svojevrsno međunarodno priznanje Hrvatske, a papa je time promicao [[srednjovjekovna hrvatska država|Hrvatsku]] u neovisnu državu, uvodio i usmjeravao u civilizaciju zapadne Europe.<ref>Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=9269 Branimir] {{citat2|Obratio se papi Ivanu VIII., kojemu iskazuje vjernost, pa ga ovaj priznaje zakonitim vladarom, a Hrvatsku neovisnom državom.}}</ref><ref>Hrvatska enciklopedija (LZMK) [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=28080 Ivan VIII.] {{citat2|Hrvatskome knezu Branimiru priznao principatum terrenum (879) i s Hrvatskom izmijenio poslanike. Bilo je to priznanje hrvatske državnosti u okvirima zapadnokršćanskoga feudalnog svijeta.}}</ref><ref>Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=9269 Branimir] {{citat2|God. 886. sjedinjuju se hrvatska i dalmatinska crkva pošto je ninski (hrvatski) biskup Teodozije preuzeo upravu i nad Splitskom biskupijom, a posvećenje je obavljeno u Akvileji. Za Branimirove vladavine uvedeno je, najvjerojatnije, hrvatsko bogoslužje u crkvi i proširila se djelatnost Metodovih učenika (sam je Metod proputovao Hrvatskom 880., na putu za Rim).}}</ref>

 

Sljedeći je korak bio konačno crkveno uređenje za vladavine kralja [[Tomislav]]a (910.–928.), kada je na [[splitski crkveni sabori|splitskim sinodama (925. i 928.)]], kojima su predsjedali papinski izaslanici, bila uspostavljena [[splitsko-makarska nadbiskupija|metropolija u Splitu]], a uređena su bila i različita vjerska i stegovna pitanja, nastojalo se potisnuti glagoljsku liturgiju i sl. Tada je bila uspostavljena također i papinska dominacija i jurisdikcija nad dalmatinskim crkvenim područjem, premda ona vjerojatno ni tada nije bila konačna, jer su se tragovi bizantskoga utjecaja osjećali još prilično dugo. Tako se npr. još 1050. splitski nadbiskup Dabral branio da ima ženu i djecu prema običaju istočne Crkve, ali je ipak bio svrgnut.<ref>Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=28082 Ivan X.] {{citat2|Priznao je Tomislava za hrvatskoga kralja (925) i odobrio saziv splitskih sinoda (925. i 928).}}</ref><ref>Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=61717 Tomislav] {{citat2|Na temelju djela Historia salonitana maior (XVI–XVII. st.), koje sadrži bilješke o splitskim crkvenim saborima 925. i 928., te pisma papa Ivana X. i Lava VI., zaključuje se da je Tomislav bio prvi hrvatski vladar koji je koristio naslov kralja (rex), te da je upravljao dalmatinskim gradovima i otocima, koji su inače bili u vlasti Bizanta. No Tomislav se spominje samo u svezi s prvim saborom, pa se ne zna je li pribivao i drugomu, na kojem je bila ukinuta Ninska biskupija, i je li tada još uopće bio živ.}}</ref>

 

== Izvori ==