Vulgarni latinski jezik: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m →Leksik |
|||
Redak 420:
Još jedan pokazatelj slabljenja prvotnog značenja pokaznih zamjenica i pridjeva jest i činjenica da su pravni i slični tekstovi toga doba preplavljeni riječima kao što su ''prædictus'', ''supradictus'' itd. (svi sa značanjem = ''navedeni'', ''rečeni''), koji u načelu ne znače ništa drugo doli ''ovaj'' ili ''onaj''. Grgur Tourski piše: ''Erat autem […] beatissimus Anianus in supradicta civitate episcopus'' (= ''Blagoslovljeni Anijan bio je biskup u tom gradu''). Stari latinski pokazni pridjevi i zamjenice izgubili su svoju nekadašnju jasnu [[Semantika|semantičku]] vrijednost. Na primjer, u neformalnom govoru rekonstruirani oblici sugeriraju da su iz latinskog jezika naslijeđeni pridjevi i pokazne zamenice bili osnaživani dodavanjem riječi ''ecce'' (= ''eto!'', ''evo!'', ''gle!'') ili ''*eccu'' < ''eccum'' (= ''gle ga!''). Odatle potječu stfr. ''cil'' (< ''*ecce ille''), ''cist'' (< ''*ecce iste'') i ''ici'' (< ''*ecce hic''), šp. ''aquel'' i port. ''aquele'' (< ''*eccu ille''), tal. ''questo'' (< ''*eccu istum''), ''quello'' (< ''*eccu illum''), kao i priložni izrazi: šp. ''acá,'' port. ''cá'' (< ''*eccu hac''), ''acolá'' (< ''*eccu illac'') i ''aquém'' (< ''*eccu inde'').
I [[funkcionalni stil]] svakako je imao značajnu ulogu. U ''Zakletvi iz Strasbourga'', koja je već spomenuta kao jedan od najranijih spomenika romanskih jezika, ne nalazimo nijednu pokaznu zamjenicu u funkciji člana ili čestice koja bi pojačavala značenje imenice, pa čak ni na mjestima na kojima se kasnije u romanskim jezicima svakako nalazi takav gramatički oblik. Očito,
===Nestanak srednjeg roda===
| |||