Sedam Evinih kćeri: razlika između inačica

'''Sedam Evinih kćeri''' naziv je istraživanja koje je proveo [[Bryan Sykes]] , profesor humane genetike na Sveučilištu u Oxfordu, kojim je dokazao da je gotovo svaki čovjek europskoga podrijetla potekao od jedne od sedam pramajki, nositeljica genskih klanova.

''Sedam Evinih kćeri'' (The seven daughters of Eve, 2001.) ujedno je i naslov knjige prof. Sykesa u kojoj na popularno-znanstveni način objašnjava podrijetlo čovjeka, gene koji se nepromijenjeni prenose s naraštaja na naraštaj po majčinoj liniji povezujući u rodbinski odnos cijelo čovječanstvo, otkrivajući da je u našoj [[Deoksiribonukleinska_kiselina|DNK]] zapisana ne samo naša povijest kao pojedinca već i cijela povijest čovječanstva. Knjiga je podijeljena u 23 poglavlja u kojima opisuje tijek svojega istraživanja i spoznaje do kojih je došao tijekom desetogodišnjega rada. Opisuje kako je uspio ekstarhirati DNK iz kosti [[Ötzi|Ledenoga čovjeka]], pronađenoga u talijanskim Alpama 1991., starog između 5000 i 5350 godina, te otkriti da je njegova rođakinja Maria Moseley iz Dorseta (Engleska), savjetnica uprave jedne tvrtke, koja je institutu u kojem je radio B. Sykes dala nekoliko vlasi svoje kose radi znanstvenoga istraživanja. Na sličan način povezuje i cheddarskoga čovjeka i učitelja povijesti Adriana Targetta. B. Sykes otkriva rodbinsku vezu s carem Nikolom II. Romanovim sudjelujući u istraživanju posmrtnih ostataka pronađenih u šumi blizu ruskoga grada Ekaterinburga. Također uspijeva riješiti zagonetku Pacifika o podrijetlu Polinezijaca (jugoistočna Azija ili Sjeverna, tj. Južna Amerika); osvjetljava pitanje neandertalaca i kromanjonaca… Knjigom skreće pažnju na „skriveni“ svijet genskog naslijeđa koji svaki pojedinac nosi u sebi ni ne sluteći da je rodbinski povezan s puno više generacija nego ih se on sam može sjetiti ili rekonstruirati tradicionalnim obiteljskim stablom. Prof. Sykes ovom knjigom daje dubinski pogled u takvu genetsku ljudsku povijest koja se nije izgubila ni prostornim ni vremenskim razdvojenostima postavljajući pitanja o: postojanju korejskog slijeda koji se redovito pojavljuje u ribara Norveške i sjeverne Škotske ili; afričkoga zapisa DNK u mljekara iz Somerseta, ili; rodbinske povezanosti prodavača knjiga iz Manchestera i najbližeg mu rođaka Australca iz Queenslanda.

Mitohondriji[[Mitohondrij]] su strukture koje postoje u svakoj stanici, tj. dijelu stanice koji se zove citoplazma. Njihova osnovna zadaća je pomoći stanicama da iskoriste kisik za stvaranje energije. Što je stanica aktivnija, treba više energije pa ima i veći broj mitohondrija. U središtu svakog mitohondrija nalazi se i mali dio DNK – minikromosom dug samo 16 500 baza (u jezgrenim kromosomima je tri tisuće milijuna baza). Za razliku od DNK u jezgrenim kromosomima, koja se nasljeđuju od oba roditelja, mitohondrije nasljeđujemo samo od jednoga roditelja – od majke. U citoplazmi ljudske jajne stanice ima 250 000 mitohondrija. U spermijima ih ima vrlo malo, samo onoliko koliko je potrebno da im osiguraju energiju potrebnu da prodru u jajnu stanicu. Kada se to dogodi, mitohondrijimitohondrij im više nisu potrebni te se odbacuju zajedno s repom spermija. U jajnu stanicu ulazi samo glava spermija u kojoj se nalazi paket s jezgrom DNK. Oplođeno jajašce sadrži DNK oba roditelja, a jedni mitohondrijimitohondrij koji se ondje nalaze i koji su tamo, u citoplazmi jajne stanice, oduvijek i bili su majčini. To otkrića da se mitohondrijska DNK nasljeđuje isključivo od majke omogućilo je prof. Sykes dođe do sedam žena, pramajki čiji su potomci gotovi svi suvremeni Europljani. Identificirano je sedam glavnih genetskih skupina. Unutar svake od njih sljedovi baza mitohondrijske DNK bili su identični ili međusobno vrlo slični. Više od 95% današnjih autohtonih Europljana uklapa se u jednu od tih sedam skupina. Raspon starosti od najmlađe do najstarije od tih sedam genskih skupina je od 10 000 do 45 000 godina. Najstarija je živjela prije 45 000 godina, a najmlađa prije 10 000-8 000 godinaOnogodina. Ono što ta procjena govori jest duljina vremena koje je bilo potrebno da se, počevši od izvornoga slijeda baza mitohondrijske DNK, dogode sve mutacije koje danas nalazimo unutra neke genske skupine. To je dovelo do zaključka da je jedinstveni izvorni slijed koji se nalazi u korijenu svake od sedam genskih skupina nosila samo jedna žena. Prof. Sykes dao im je imena koja počinju slovima kojim je označio genske skupine nakon što su prihvatili sustav abecedne klasifikacije Antonija Torronija. Uršula – klanska majka genske skupine U; Xenia (Ksenija) klanska majke genske skupine X; Jasmina – genske skupine J; Helena – genske skupine H; Velda – genske skupine V; Tara - genske skupine V; Katarina – genske skupine K.