Razlika između inačica stranice »Šćakavski«

Dodana 94 bajta ,  prije 5 godina
m
(netacan podatak o Hranicu Sandalju, pored 1000 politicki motiviranih teza)
 
== Ikavska šćakavica kao jezik hrvatskih velikaša Šubića ==
[[Datoteka:Med._Shcha_shta_isoglosa.png|mini|desno|300px|Srednjovjekovna šća-šta isoglosa]]
U srednjem vijeku je ikavska šćakavica bila službeni javni govor hrvatskih velikaša na prostoru zapadne Bosne. Ona se i danas još obilno govori na kompaktnom prostoru kao izvorni srednjovjeki dialekt jugozapadne Bosne (OKUKA 1979, PECO 1981, BUDIMIR i LOVRIĆ 1997, 1999), a najviše na Livanjskom, Duvanjskom i Kupreškom polju i u gornjoj Rami (Prozor - Orašac), pa još izdvojene manje skupine i pojedina sela u zapadnoj Hercegovini i dalmatinskoj Zagori u okruženju poluikavskih novoštokavaca. Vrlo sličnom ikavskom šćakavicom govore danas još izvan Bosne novovjeke izbjeglice pred Turcima: najviše duž sjevernog Velebita od Jablanca i Jurjeva do Krasnog polja i u srednjim Poljicama na [[Mosor]]u, u južnoj Slavoniji tj. u Posavini kod Broda (Davor, Siće, Magić itd.), pa manje skupine izbjeglih Hrvata u Gradišću i u istočnoj Italiji iz pokrajine Molise, kao i noviji hrvatski iseljenici u Americi, Australiji itd.
Sličan govor je iz srednjovjeke Bosne najčešći na nadgrobnim stećkima, kao i u svim službenim tekstovima, zapisima i ugovorima bosanskih vladara, najranije od 12. st. u doba bana Kulina i potom za vrijeme dinastije Kotromanića do 15. st. (prijepisi u prilogu). Tek nakon provale Turaka od 16. st. zapisi na ikavskoj šćakavici postaju sve rjedji i postupno ih u novom vijeku zamjenjuju sve češći tekstovi na novoštokavskoj jekavici. Do 16. st. i Džore Držića, u [[Dubrovnik]]u i Boki Kotorskoj još prevladava južnohrvatski pradialekt jekavska čakavica, kao dosad na Lastovu (HORVAT-MILEKOVIĆ i LOVRIĆ 1997). U doba Kraljevine Hrvatske iz ranoga srednjeg vijeka još nigdje na Balkanu nema nijednoga jedinog zapisa na nekoj jekavskoj štokavštini jer tada još nije niti postojala. Prvi takvi tekstovi se pojavljuju u 14. st. iztočnije od Drine: jekavsko-štokavski tad govore balkanski Vlahi iz središnjeg Balkana: Sandjak, Raška, Kosovo i na sjeveru Crne Gore. Zato su naši Janjevci na Kosovu mogući ostatak tih prvotnih jekavaca iz srednjega vijeka, a ne samo kasniji doseljenici. Naprotiv zapadno od Drine do 15. st. još nema jekavsko-štokavskih zapisa, što pokazuje da se u srednjem vijeku tako nije govorilo na ozemlju Hrvatske niti BiH. Tek nakon početka turskih provala na Kosovo, poznajemo iz BiH prvi jasan tekst na novoštokavskoj jekavici u ćirilskom pismu bosanskog vojvode Sandalja Hranića upućenog Dubrovčanima god. 1423, što je bio početak kraja hrvatskom jeziku u Bosni. Stoga je tek ideopolitička izmišljotina vukovaca da su navodni štokavski jekavci "odvajkada" živjeli u BiH. Pismeno je dokumentirana povijestna stvarnost, da su srednjovjeki vlaški jekavci prvo pomoću Turaka iz središnjeg Balkana prešli zapadnije od Drine, a potom su do danas uz pomoć vukovaca i na račun Jugoslavije prisvojili najveći dio BiH i Hrvatske, uz istodobno potiskivanje hrvatskih ikavaca na zapad i u iseljeništvo, te decimiranje čakavaca na jugozapadu.
 
== Arvatsko pismo ili Bosančica kao pismo šćakavice ==