Hrvatski povijesni prostor prije doseljenja Hrvata: razlika između inačica

[[Iliri]] (grčki ''Ἰλλυρıοί'', ''Illyrioí'', latinski ''Illyrii'') su skupina međusobno srodnih naroda koja je od kraja brončanoga doba i u antičko doba nastavala uglavnom zapadna područja Balkanskoga poluotoka. Na istočnoj jadranskoj obali spominje ih već grčki logograf [[Hekatej]] iz Mileta (oko 500. pr. Kr.). Stoljeće i pol poslije [[Pseudo Skilaks|Pseudo-Skilaks]] navodi imena nekih ilirskih naroda i lokalizira njihova naselja na obalnome pojasu približno od rijeke Krke do Vlore (Vlorë) u Albaniji. Čini se da su se prvotno samo pripadnici jedne etničke skupine, naseljene negdje na granici Epira, zvali Iliri. To su možda [[Plinije]]vi »Iliri u užem smislu«. Poslije se naziv proširio na narode sjeverozapadnoga dijela istočne jadranske obale (na [[histri|Histre]] i [[Liburni|Liburne]]) i na narode u unutrašnjosti sve do Drave i Dunava. U znanosti još nije riješeno pitanje geneze i podrijetla Ilira. Ranije hipoteze o njihovu podrijetlu i dolasku iz srednje Europe, s područja unjetičke i lužičke kulture, danas su uglavnom napuštene. Po jednoj hipotezi Iliri bi na [[balkanski poluotok|Balkanskom poluotoku]] bili autohtoni stanovnici jer pokazuju stanovit kontinuitet s nekim prethodnim kulturama. [[Grčka mitologija|Mitologija]] ih je dovodila u vezu s Ilirijem, sinom Kadma i [[harmonija (mitologija)|Harmonije]]. Iliri su prodrli sve do Epira, odakle su se (možda oko 1000. pr. Kr.) prebacili u Italiju i zaposjeli njezinu jugoistočnu obalu (Japigi, Daunijci, Kalabri, Mesap/ijc/i i dr.). Iz Epira su se proširili i u središnju Grčku, pa i na Peloponez, a sjeverno od Epira naselili su dijelove današnje Makedonije i Srbije; možda su sudjelovali i pri osvajačkim pohodima Tračana u Maloj Aziji. Antički pisci ([[Herodijan]], [[Livije]], [[Plinije]], [[Strabon]], [[Teopomp]] i dr.) donose i poneku vijest o fizičkoj konstituciji i o životu Ilira: tvrde za njih da su bili visoka rasta, jaki, dobri ratnici, odani piću, da nisu mnogo pazili na čistoću, da su svake osme godine ponovno dijelili zemljišne posjede. Živjeli su u patrijarhatskim zajednicama, politički razjedinjeni, u međusobnim borbama i u neprijateljstvu s grčkim kolonistima i s Makedoncima, a poslije i s Rimljanima. Živjeli su djelomično u utvrđenim gradinama, a bavili su se poljodjelstvom, lovom i (u primorju) gusarenjem. Nakon upada [[kelti|Kelta]] na Balkanski poluotok neka su se ilirske etničke skupine pomiješale s njima: o [[Japodi]]ma Strabon izričito kaže da je ilirski narod pomiješan s Keltima. Tako su neki narodi, koje antički autori navode kao ilirske, zapravo već ilirsko-keltska mješavina. Na istočnoj obali Jadrana najistaknutiji su ilirski narodi bili [[Histri]] u Istri, a dalje prema jugoistoku [[Liburni]], [[Delmati]], [[Daorsi]], [[Ardijejci]] i [[Plereji]]. U unutrašnjosti zemlje: [[Japodi]] u zaleđu Hrvatskoga primorja; [[Jasi]], [[Kolapijani]], [[Varcijani]] i [[Breuci]] u međurječju Sava–Drava–Dunav.<ref name="Iliri">Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=27086 Iliri]</ref>

[[Grčka kolonizacija na Jadranu]] je naziv za naseljavanje [[stara Grčka|antičkih Grka]] na jadranskim otocima i istočnoj obali. Grčki su pomorci i trgovci zalazili duboko u Jadransko more najkasnije od VII. st. pr. Kr., o čemu govore mnogobrojni nalazi posuđa i drugih predmeta otkrivenih na mnogim lokalitetima diljem Jadrana, no tek od VI. st. pr. Kr. imali su svoja trgovačka uporišta u sjevernoj Italiji (''Adria'', ''Spina''), na ušću rijeke Pad. Pretpostavlja se da su trgovački emporij imali i na rijeci Neretvi. Neki antički pisci spominju i koloniju Kniđana na otoku Korčuli iz VI. st. pr. Kr., no za to nema arheološke potvrde. Najstariju i najveću grčku koloniju ''[[issa|Issu]]'' osnovao je između 397. i 390. pr. Kr. na otoku [[Vis]]u sirakuški tiranin [[Dionizije Stariji]] radi širenja svojega političkog utjecaja na Jadran. Na njegov poticaj Grci s egejskog otoka [[Paros|Para]] (''Paros'') osnovali su 385. do 384. pr. Kr. koloniju ''[[Pharos]]'' na mjestu današnjega [[Stari Grad|Staroga Grada]] na otoku [[Hvar]]u. Grčki došljaci naišli su na otpor domaćeg ilirskog stanovništva, koje je pozvalo u pomoć svoje sunarodnjake s kopna. Prema antičkim piscima, malim brodicama pohrlilo je u borbu protiv kolonista 10 000 Ilira. Farani su na to pozvali u pomoć Isejce, kojih su goleme trijere lako pobijedile ilirsku flotilu. Navodno su Iliri u toj bitci imali 5000 mrtvih i 2000 zarobljenih boraca. Bila je to prva zabilježena bitka između Ilira i grčkih kolonista na Jadranu. Nakon smrti Dionizija Starijeg ''[[Issa]]'' se politički osamostalila i brzo postala jaka gospodarska i vojna sila. Osnovala je nekoliko svojih kolonija na srednjem Jadranu – u IV. st. pr. Kr. na otoku [[korčula|Korčuli]] u današnjoj [[lumbarda|Lumbardi]], u III. st. dvije kolonije na kopnu, [[Tragurij]] (''Tragoúrion'', [[Trogir]]) i [[Epetij]] (''Epétion'', [[Stobreč]]), a u II. st. pr. Kr. utemeljila je uz već postojeće ilirsko naselje trgovački emporij [[salona|Salonu]] (''Salonai'', ''Solin''). Pretpostavlja se da su u srednjem Jadranu postojala i druga grčka naselja (Herakleja i dr.). Osim bogatog arheološkog materijala (vaze, novac, grobovi, gradske zidine itd.) grčki su kolonisti ostavili, na grčkom jeziku i pismu, i pisane natpise na kamenim pločama – najstarije pisane spomenike na tlu današnje Hrvatske.<ref>Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=23213 grčka kolonizacija na Jadranu]</ref>