|
==Trenutačne posljedice i neposredan povod raskola==
Neposredni povod raskolu dala je rasprava o korištenjuuporabi beskvasnog kruha u [[bogoslužje|bogoslužju]] i postu na subotu početkom korizme - detalje koje su Grci sporadično predbacivali "Latinima" još od vremenadoba [[Focije I.|Focija I.]] Zapad je sa svoje strane spočitavao carigradskom patrijarhu Mihaelu Cerulariju korištenjeuporabu naslova "ekumenski patrijarh", na kojega su patrijarsi u Carigradu polagali pravo još od [[Kalcedonski sabor|Kalcedonskog sabor]]<nowiki/>a 451. godine - tada su im takav naslov koji je trebao naznačiti osobiti položaj patrijarha čije se sjedište nalazilo u istom gradu gdje i sjedište cara priznali koncilski oci, ali taj njihov zaključak (28. kanon Kalcedonskog sabora) nisu potvrdili niti tadašnji papa Lav I. (kojega kao sveca štuju danas i katolici, i pravoslavni), niti bilo koji od kasnijih papa.
Legat pape Lava IX. [[kardinal]] Humbert položio je [[16. srpnja]] [[1054.]] na oltar crkve [[Aja Sofija|svete Sofije]] bulu kojom izopćuje Cerularija i neke druge grčke biskupe (ne i čitavu istočnu Crkvu), a Cerularije je na to izopćio papu, tad već pokojnoga.
Neslaganja koja su rezultirala gore opisanim događajima sežu u stoljeća koja su prethodila. Rimski car [[Konstantin Veliki]] prebacuje sjedište carstva u Byzantion 330.godine (u balkanskim krajevima poznat i kao [[Carigrad]]). Godina 395. označava konačnu podjelu [[Rimsko carstvo|Rimskoga Carstva]] na dva dijela kada car još uvijek jedinstvenoga carstva [[Teodozije I.]] daruje svom sinu Arkadiju Istok, a drugome sinu Honoriju Zapad.
Uzroci raskola između "zapadne" i "istočne " crkve leže upravo u ovim [[antika|antičkim]] korijenima. [[Zapadno Rimsko Carstvo]] oslanjalo se na [[latinski jezik]] i kulturu te ih uvijek stavljalo u prvi plan; na istoku se iz Bizanta slično činilo sas grčkim jezikom i kulturom (makar je latinski i nadalje ostajao jezik glavnih državnih zakona), nastojeći grčku kulturu nametnuti ne-grčkim narodima Istoka. Ovakvo je stanje predstavljalo stalni izvor trvenja, iskazujući se na području vjere u raspravama o raznim detaljima i razlikama u bogoslužju i teologiji, na "istoku" i "zapadu" podjednako.
===Primjeri sukoba===
Katolička crkva (ali i Pravoslavna podjednako) promijenila je neke dijelove bogoslužja i običaja. Jedan od značajnihnajvažnijih (i spornih) primjera nalazimo u obliku tzv. '''[[Nicejsko vjerovanje|Nicejskog vjerovanja]]'''. Na zapadu se i danas u njegov tekst dodaje dio poznat kao '''Filioque'''. [[Nicejsko vjerovanje]] iz 381. god. u svojem izvornom obliku glasi:
“ Vjerujem...u Duha Svetog, Gospodina i Životvorca, koji izlazi od Oca,
koji je s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi. ”
Ovaj dodatak "i Sina" (lat. "Filioque") je na Zapadu dodan najkasnije u 5. stoljeću, osloncem na teološka djela nekih istočnih crkvenih otaca, poput [[Ćiril Aleksandrijski|sv. Ćirila Aleksandijskog]]. Značenje dodatka "Filioque", objašnjava [[Katekizam]] Katoličke Crkve iz 1992. god. u toč. 246. - 248., pozivom na definiciju sa [[Firentinski sabor|Firentinskog sabor]]<nowiki/>a iz 1438. godine, ovim riječima: "Budući da je sve što je Očevo Otac rađanjem predao svojemu jedinorođenom Sinu, osim biti Otac ... vječni red božanskih osoba u njihovu istobitnom zajedništvu uključuje da je Otac prvi izvor Duhu ukolikoako je 'počelo bez počela', ali također da je, ukolikoako je Otac jedinorođenog Sina, sa Sinom jedinstveno počelo iz kojeg ishodi Duh Sveti". Takva objašnjenja nisu grčki teolozi smatrali dovoljnima - ni u prvom tisućljeću, ni do danas.
Drugi najznačajnijipo važnosti predmet sukoba je uloga koju ima '''papa'''. U mnoštvu biskupa koji upravljaju mjesnim crkvama, na istoku se papa (biskup Rima) smatrao '''prvim među jednakima''' - koji stoga recimo ima iznimnu čast i ovlaštenje da se jedino po njegovom pristanku može sazvati valjani [[Ekumenski sabor|opći crkveni sabor]]; zaključci takvog sabora ne mogu postati pravovaljani dok ih papa ne odobri (makariako su pravoslavni i nakon Velikog raskola imali raznih regionalnih sabora i širih okupljanja biskupa, ne smatraju oni niti jedan od tih sabora za punovažni Opći crkveni sabor). Na zapadu se razvila značajnavažna teološka disciplina koja se bavi tzv. "petrovskom službom" ([[Latinski jezik|lat.]] "munus petrinum"), koja polazi od toga da je Isus dao posebnoposebnu prvenstvo prednost ne samo Apostolu Petru kao poglavaru apostola, nego i svim njegovim nasljednicima na mjestu biskupa Rima. Stoga katolici smatraju da papa nad Crkvom ima vlast analognu onoj koju otac patrijarhalne obitelji ima nad svojim ukućanima, ili kralj nad kraljevstvom. Pismo napisanokoje odje stranenapiso papepapa NikoleNikola 865. godine proklamira kako je '''"papinska moć nad cijelom Zemljom, tj. nad svakom crkvom".'''
==Geografska podjela teritorija među denominacijama==
| 