Humska zemlja: razlika između inačica

'''Humska zemlja''' (''Hum'', ''Zahumlje'') je srednjovjekovnosrednjovjekovna samostalnosrpska područjedržava a kasnije oblast, smještenosmještena u slijevu Neretve u današnjoj [[zapadna Hercegovina|zapadnoj]] [[Hercegovina|Hercegovini]] i dijelu [[istočna Hercegovina|istočne]] Hercegovine.<ref name="Proleksis">[http://proleksis.lzmk.hr/1831/ Proleksis enciklopedija] Hum</ref> Obuhvaćalo je područje uz [[Jadransko more]] od ušća [[Neretva|Neretve]] do [[Dubrovnik]]a, uključujući i [[Pelješac]]. Na sjeverozapadu je graničilo s [[Neretvanska kneževina|područjem]] [[Neretvani|Neretvana]] i [[Hrvatska|hrvatskom državom]], na sjeveru s [[Bosna|Bosnom]], na istoku sa [[Raška (država)|Raškom]] i na jugoistoku s [[Travunja|Travunjom]] i [[Dubrovnik]]om.<ref name="LZMK">[http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=43550 Hrvatski obiteljski leksikon] Zahumlje</ref> Povijesno područje današnje [[BiH]] kojim su u srednjem vijeku upravljale pojedine velikaške obitelji iz Bosne, Hrvatske, Duklje i najduže Raške.<ref name="HELZMK">[http://www.enciklopedija.hr//natuknica.aspx?ID=26654 Hrvatska enciklopedija] Hum</ref>

[[Ston]] je bio sjedište biskupije (koja se prvi put spominje 877.), a neko vrijeme vjerojatno i sjedište Huma. Glavno središte je bio [[Blagaj (Mostar, BiH)|Blagaj]] kraj [[Mostar]]a. U ranome srednjem vijeku bio je nezavisna država. U 10. stoljeću spominje se kao neovisna oblast s domaćim knezovima (arhontima) pod vlašću domaće [[Mihajlo Višević|dinastije Viševića]]. U prvoj polovici 10. stoljeća Humom je vladao [[Mihajlo Višević]], koji je bio vazal srpskog kneza ali je bio i u političkim vezama s hrvatskim kraljem [[Tomislav]]om i sudjelovao u radu [[Splitski crkveni sabori|sabora u Splitu 925]].<ref name="LZMK" />

U 11. stoljeću pod vlašću je dukljanskih vladara, a od 12. stoljeća dolazi pod vlast raških župana, aligdje zadržava vlastitisrpski kulturni i politički identitet.<ref name="Proleksis" /> U 12. stoljeću, Humom je upravljao brat srpskog velikog župana Stefana Nemanje, knez Miroslav, a zazatim i Nemanjin sin sveti Sava, prije nego se zamonašio. Za to područje zanimanje su bezuspješno pokazivali i hrvatsko-ugarski vladari (1198., 1253.).<ref name="LZMK" /> Godine 1198. hrvatski herceg Andrija (kasniji kralj [[Andrija II.]]) nakratko podvrgava Hum svojoj vlasti.<ref name="Proleksis" /> Tijekom 13. stoljeća, Humom vladaju članovi sporednog ogranka [[Nemanjići|dinastije Nemanjića]] (potomci [[Stefan Nemanja|Nemanjina]] brata Miroslava: Petar, Toljen, Andrija, Radoslav), no njihova vlast tijekom vremena slabi zbog mnogobrojnih podjela teritorija unutar dinastije.<ref name="Proleksis" /> Početkom 14. stoljeća, Hum nakratko osvajaju [[Šubići#Usponi i padovi|hrvatski velikaši Šubići]] te nad njim ostvaruju čvrstu vlast do svojeg pada (1322.).<ref name="Proleksis" />

Nakon kratkevladavine okupacijesrpskih [[Travunija|trebinjskih knezova]] Branivojevića, veći dio Huma od 1326. za vrijeme bana [[Stjepan II. Kotromanić|Stjepana II. Kotromanića]]<ref name="LZMK" /> osvanjanjem od Srbije pripada [[Srednjovjekovna bosanska država|bosanskoj državi]] i postaje dio bosanskog vladarskog naslova, a manji dio primorja ([[Ston]]) dolazi pod [[Dubrovačka Republika|vlast Dubrovnika]] kao nagrada za savezništvo protiv Branivojevića.<ref name="Proleksis" /> OdHum je ponovo povratio u okrilje Srbije car Dušan Nemanjić. Nakon careve smrti, od 1357. do 1382. velik dio Huma, ustupljen je s lukom Drijeva [[Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo|hrvatsko-ugarskom]] kralju [[Ludovik I. Anžuvinac|Ludoviku I.]] kao miraz njegove supruge [[Elizabeta Kotromanić|Elizabete Kotromanić]] te je podvrgnut vlasti hrvatskog bana. Nakon Ludovikove smrti, Zahumlje ponovno dolazi pod bosansku vlast. U doba vladanja bosanskog kralja [[Tvrtko I.|Tvrtka I.]] u Humskoj zemlji podižu se dva nova naselja: [[Herceg Novi|Novi u Sutorini]] (danas Herceg Novi u Crnoj Gori) i Brštanik kraj današnjeg [[Opuzen]]a. Od kraja 14. stoljeća, jača moć lokalnih srpskih velikaša ([[Pavlovići|Pavlovića]], Radivojevića, [[Hrvoje Vukčić Hrvatinić|Hrvoja Vukčića]]).<ref name="Proleksis" />

Od početka 15. stoljeća veći dio Huma ušao je u sastav zemalja srpskog vojvode [[Sandalj Hranić Kosača|Sandalja Hranića]], a od 1435. do 1466. njegova nasljednika, vojvode, od 1448. hercega, [[Stjepan Vukčić Kosača|Stjepana Vukčića Kosače]].<ref name="LZMK" /> U doba hercega Stjepana tek je nominalno dio bosanske države a stvarno je bio samostalan.<ref name="Proleksis" /> Nakon Stjepanove smrti (1466.) za vlast nad Humskom zemljom bore se Mlečani i Ugri. Osmanskim osvajanjem Stjepanove zemlje od 1465. (veći dio Hercegovine) do 1482. ([[Herceg Novi]]), naziv Hum potpuno nestaje iz uporabe,<ref name="Proleksis" /> zamjenjuje ga novo ime '''[[Hercegovina]]''', izvedeno iz Stjepanove titule.<ref name="LZMK" />

Papa [[Ivan X.]] pisao je u dva navrata tokom 925. pisma hrvatskom kralju [[Tomislav]]u i [[Mihajlo Višević|humskom knezu Mihajlu]] (lat. ''Michaeli excellentissimo duci Chulmorum''). Prvim pismom pozvao ih je na [[Splitski crkveni sabori|crkveni sabor u Split]], a drugim ih savjetovao da svoju mladež uče latinskom, a ne barbarskom jeziku. Nešto kasnije, bizantski car [[Konstantin Porfirogenet]] (905. - 959.) napisao je, odnosno priredio svome sinu nasljedniku, djelo poučne naravi poznato pod nazivom [[O upravljanju carstvom]]. U njemu se nalaze podatci o Dalmaciji i narodima koji su je nastanjivali, tu car precizno navodi Srbe. Tu su sadržane i najstarije vijesti o Humu, gdje se to područje naziva Zahumljem, a njegovi stanovnici Srbima.<ref name="HELZMK" />

Stanovnike Huma jedino Porfirogenet označava kao Srbe. Ova sklavinija izlazi iz anonimnosti u vrijeme kneza [[Mihajlo Višević|Mihajla Viševića]], kojeg izvori, uključujući [[O upravljanju carstvom]], spominju kao vladara SlavenaSrba ili Zahumljana. Pri tome je neobično važna careva vijest ο porijeklu vladajućeg roda jer ona, čini se, odgovara lokalnoj tradiciji prema kojoj su Mihajlovi preci potomci Litzika, koji su [[Bijela Hrvatska|živjeli uz rijeku Vislu]]. Ova tradicija nema nikakveima veze s Konstantinovom pričom ο seobi Srba, te je jasno da su Zahumljani svoje porijeklo nisu izvodili iz srpskoga. Još i u 12. stoljeću nazivali su se jednostavno [[Slaveni]]ma.<ref>[[Neven Budak]], ''[[Prva stoljeća Hrvatske]]'', Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994., str. 43.</ref>

Hum je obuhvaćao područje uz [[Jadransko more]] od ušća [[Neretva|Neretve]] do [[Dubrovnik]]a, uključujući i [[Pelješac]]. Na sjeverozapadu je graničilo s [[Neretvanska kneževina|područjem]] [[Neretvani|Neretvana]] i [[Hrvatska|hrvatskom državom]], na sjeveru s [[Bosna|Bosnom]], na istoku sa [[Raška (država)|Raškom]] i na jugoistoku s [[Travunja|Travunjom]] i [[Dubrovnik]]om.<ref name="LZMK" /> [[Ston]] je bio sjedište biskupije (koja se prvi put spominje 877.), a neko vrijeme vjerojatno i sjedište Huma. Grad Buna nalazio se nad izvorom istoimene rijeke na mjestu današnjeg [[Blagaj (Mostar, BiH)|Blagaja]], središta Humske zemlje. U ranome srednjem vijeku bio je nezavisna država. U 10. stoljeću spominje se kao neovisna oblast s domaćim knezovima (arhontima) pod vlašću domaće [[Mihajlo Višević|dinastije Viševića]]. U prvoj polovici 10. stoljeća Humom je vladao [[Mihajlo Višević]], koji je bio u političkim vezama s hrvatskim kraljem [[Tomislav]]om i sudjelovao u radu [[Splitski crkveni sabori|sabora u Splitu 925]].<ref name="LZMK" /> Mletačka kronika (Ivan Mlečanin) spominje Mihajla, "kneza Slavena". Još jasnije govori o njemu, kad piše o duždevanju Ursusa II. godine 912.: "Zatim i svu zemlju hrvatskusrpsku, kojom vlada knez Mihajlo Višević". U crkvenom pogledu Hum je u prvoj polovici 11. stoljeća potpadao pod jurisdikciju [[dubrovačka biskupija|dubrovačkoga nadbiskupa]] a ova Bizantu. Prvotna jezgra Humskoga kneštva bila je [[Neretvanska kneževina]], vladari koje su priznavali vazalni položaj prema susjednim moćnijim vladarima.<ref name="HELZMK"/>

Arapski geograf Abu Abdallah Mahomed Ibn Idris (1099. - 1166.) napisao je najbolje geografsko djelo srednjega vijeka pod naslovom ''Izlet onoga koji se naslađuje putovati svijetom''. U tom djelu, koje je dovršio godine 1154., Idris svjedoči, da se Hrvatska proteže od [[Lovran]]a u Istri do niže [[Dubrovnik]]a. U dugom i potankom opisu tadašnjih krajeva, Idris između drugoga piše: "Od Splita do Stona (Stignu) ima 25 milja. Pučanstvo je hrvatsko (Sakaliba'h)". Za grad Dubrovnik kaže: "Ovo je zadnji grad Hrvatske".<ref>''Monumenta cartographica Jugoslaviae'', odabrao i priredio A. Škrivanić, II.-Srednjovekovne kaste, Narodna knjiga, Beograd, 1979., 18</ref> KakoTo jeznači srednjovjekovnoda Zahumlje,je današnji glavnicjelokupno diopodručje Hercegovine, ležalo zapadnojužno od Dubrovnika, topa jei onosrednjovjekovno premaZahumlje, Idrisudanašnji činiloglavni dio tadašnje HrvatskeHercegovine, ibilo stanovništvo je Zahumlja bilonaseljeno hrvatskoSrbima, kao što Idris izričito napominje kada govori o [[Ston]]u, glavnom gradu Huma.<ref name="Domo">[[Dominik Mandić]], ''[[Etnička povijest Bosne i Hercegovine (knjiga)|Etnička povijest Bosne i Hercegovine]]'', Ziral, Mostar, 1982. (pretisak)</ref>

{{citat2|Posle oblasti Akvileje, o kojoj smo govorili, dolazi Hrvatska-GUARUASIA, G.RWSIAH, koja se zove DALMASIAH... (za Dubrovnik) Ovo je poslednjiPOSLEDNJI grad u Hrvatskoj.}}

O narodnoj pripadnosti svih tih sklavinija postoji pouzdano svjedočanstvo. Najstariji domaći povijesni spis, zapravo kronika, pisana po narodnoj tradiciji, dokumentima i pamćenjima, jest [[Ljetopis popa Dukljanina]], pisan upravo u tim krajevima, točnije u [[Bar (grad)|Baru]], u drugoj polovici 12. stoljeća. Po njemu, sve četiri te navedene oblasti jesu hrvatskeslavenske i činile su zajedno državu, koja se prostirala južno od [[Duvno|Duvna]] do [[Drač]]a ia sjeverno se zvalanalazila [[Crvena Hrvatska]] ([[latinski jezik|lat:]] ''Croatia Rubea'') ili Gornja Dalmacija. Njoj na sjever širila se [[Bijela Hrvatska]] sve do [[Vinodol]]a odnosno rijeke Raše u [[Istra|Istri]]. U CrvenojDuklji Hrvatskoji Humu su gradovi [[Kotor]], [[Dubrovnik]], [[Bar (grad)|Bar]], [[Ulcinj]] itd., i čitav teritorij današnje [[Hercegovina|Hercegovine]].<ref name="Kruno" /> VladariSjeverko tih krajevaod poZahumlja Dukljaninuživjeli su [[Hrvati]] poput Prelimira i Radoslava. Oni su katoličkekršćanske vjere i papinske ih bule nazivaju "predragim sinovima sv. Petra". Narod je također bio katoličkikršćanski. U njihovoj državi, 200 godina prije sv. Save, bilo je desetak katoličkihpravoslavnih biskupija spod Dubrovnikomvlašću i Barom na čeluBizanta. Stanovništvo Dubrovnika i dukljanskog Primorja govorilo je čakavskimsrpskim dijalektomjezikom. Na temelju isprava vidi se, da je u Dubrovniku srpska stokavština potpuno istisnula staro [[čakavsko narječje]] tek u 16. stoljeću.<ref>Jireček - Handelsstrassen, 23</ref>

Od 1040-ih cijelim Humom su vladali dukljanski vladari, potom je priznavao vlast hrvatskih vladara do 1102. Tijekom razdoblja samostalne vladavine humskih knezova u 12. stoljeću područje njihove vlasti proširilo se prema zapadu, obuhvaćajući [[Imotski]], i prema istoku, obuhvaćajući krajeve na lijevoj obali Neretve. Od polovice 12. stoljeća spominju se i srpski raški župani kao vladari cijele te oblasti. U to je doba, prema popu Dukljaninu, Humska zemlja (''Chelmania'') obuhvaćala devet župa kao i neka područja na desnoj obali donje Neretve.<ref name="HELZMK" /> Koncem 12. stoljeća osvaja [[Stefan Nemanja]] Hum, [[Travunja|Travunju]] i [[Duklja|Duklju]] i pripaja ih [[Raška|Srbiji]]. Ipak se iz kraljevskog naslova srpskih vladara dobro osjeća, da su te zemlje nesto posebnaposebnoi ivažno različitameđu od prvotnih srpskihsrpskim zemaljazemljama. "Stefan po milosti Božiej venčani Kralj vsje srpske zemlje i pomorskije" razlikujućinaglašavajući tako [[Raška|srpsku zemlju Rašu]] odi pomorskestaru srpsku pomorsku zemlju, koju sačinjavaju Hum, [[Travunja]] i [[Duklja]].<ref name="Kruno" /> Miroslav, brat srpskog župana Stefana Nemanje, kao humski knez napadao je 1184. Dubrovnik i u pomorskoj bitki kraj Poljica bio poražen. Rat je završen 1186. mirovnim ugovorom. Godine 1198. HumomHum je zavladaonakratko okupirao hrvatski herceg [[Andrija II.|Andrija]] (kasniji kralj [[Andrija II.]]) (1198.-1210.), ali je stvarnu vlast tijekom cijeloga 13. stoljeća obnašala domaćasrpska dinastija Nemanjića.<ref name="HELZMK" /> Splićanin [[Toma Arhiđakon]], [[Historia Salonitana|povjesničar 13. stoljeća]], piše o Humu, da je pripadao [[Hrvatsko Kraljevstvo|Hrvatskom Kraljevstvu]]. ali za to uopšte nema historijskih dokaza<ref name="Kruno" />

[[sveti Sava|Rastko]], najmlađi sin [[Stefan Nemanja|Stefana Nemanje]], nakonprije što se zakaluđerio pod imenom Save,vladao poduzeoje Humom sa titulom kneza. Nakon što se zakaluđerio vlast je godineponovo preuzeo njegov stric Miroslav, a Sava je poduzeo 1219. godine da u srpskim zemljama organizira [[srpska pravoslavna crkva|srpsku samoupravnu crkvu]] podkoja je stekla potpunu neovisnost okriljemod bizantske crkve, kojoj je tada bilo sjedište u [[Niceja|Niceji]] u [[Mala Azija|Maloj Aziji]]. U staroj domovini Srba, u [[Raška|Raškoj]], on je osnovao sedam episkopija. Posebnu episkopiju osnovao je u benediktinskom manastiru una [[Prevlaka|Prevlaci]] kod [[Kotor]]a za Duklju, a drugu u [[Ston]]u, sjedištu stare katoličke humske biskupije. U to doba pravoslavnih nije bilo ni u Duklji ni u Humu.

U tim katoličkim i hrvatskim zemljama, [[Sveti Sava|Sava]] je osnovao srpske episkopije ukoje nadi,su dapostale ćesastavni tedio zemlje uslijed djelovanja srpske državne vlasti s vremenom postatineovisne pravoslavne i srpske, ali se prevariocrkve. Srpski seje episkop u Stonu nijestolovao mogaoniz održatiniz ninarednih 25 godina, jer nije imao vjernika, "ni vr'hovine ni ima, ni biri, ni jed'noga dohod'ka ni otkuder'..."decenija. Episkopija u Prevlaci životarilapostojala je do turskih vremena, kada se preselila na [[Cetinje]], u današnjoj [[Crna Gora|Crnoj Gori]]. Na cijelom pak području [[srednjovjekovna bosanska država|tadašnje Bosne]], kojačiji je bilamoćni prostornosusjed opsežnija nego starabila [[Raška]], Sava nije osnovao ni jednu episkopiju. ToU namSrbiji govori,je dapoduzeta Savaakcija tadašnjiprotivu narodbogumila u Bosni nije smatrao Srbima ni pravoslavnima, niti stvarno ni potencijalno, naime, niti je držao, da su tada bili Srbi i pravoslavni, niti da bi s vremenom takvicilju moglinjihovog postatiprotjerivanja.<ref name="Domo" />

Tijekom 13. stoljeća, Zahumljem vladaju članovi sporednog ogranka [[Nemanjići|dinastije Nemanjića]] (potomci [[Stefan Nemanja|Nemanjina]] brata Miroslava).<ref name="Proleksis" /> Početkom 13. stoljeća spominje se Petar, koji se naziva "veliki knez humski", potom njegov nećak Toljen, a nakon njegove smrti 1239. i "veliki knez" Andrija. Tri humska kneza bila su, ovisno o političkim prilikama, u prijateljskim ili neprijateljskim odnosima s dalmatinskim gradovima, osobito sa [[Split]]om i [[Trogir]]om. Od polovice 13. stoljeća spominje se Andrijin sin Radoslav, ali samo s titulom župana. On se 1254. očitovao kao "vjeran kletvenik (vazal) gospodinu kralju ugarskomu" i obećao je braniti Dubrovčane od srpskoga napada "i po moru i po suhu".<ref name="HELZMK" /> Njihova vlast tijekom vremena slabi zbog mnogobrojnih podjela teritorija unutar dinastije. Vrhovna vlast je pripadala srpskim kraljevima.<ref name="Proleksis" />

Na početku 14. stoljeća Humsko kneštvo osvojio je slavni hrvatski velikaš i ban [[Pavao I. Šubić Bribirski]], koji je vlast nad tom zemljom predao svojim vazalima, hrvatskoj plemićkoj obitelji [[Nelipčići]]ma. O vlasti bribirskih knezova nad Humom govori podatak iz 1305., prema kojem se Pavlov sin [[Mladen II. Šubić Bribirski|Mladen II.]] naziva "Hrvata i Bosne ban i vrhovni gospodin cijele humske zemlje". Nakon njegova pada 1322. došlo je do slabljenja bribirske moći.<ref name="HELZMK" /> Nakon kratkeoslobođenja okupacijeHuma od strane srpskih [[Travunija|trebinjskih knezova]] Branivojevića i njihove vlasti, veći dio Huma od 1326. osvaja Bosna za vrijeme bana [[Stjepan II. Kotromanić|Stjepana II. Kotromanića]]<ref name="LZMK" /> i tada pripada [[Srednjovjekovna bosanska država|bosanskoj državi]], a manji dio primorja ([[Ston]]) dolazi pod [[Dubrovačka Republika|vlast Dubrovnika]] kao nagrada za savezništvo protiv Branivojevića.<ref name="Proleksis" /> Stjepanov vladarski naslov je glasio: "ban Bosni i Usori i Soli i gospodin Humskoj zemlji". I nakonNakon vojnoga pohoda [[#Srpski car Dušan Silni|cara Dušana iz 1350.]] Humska zemlja ostala je uponovo vlastioslobođena Kotromanićai svepripojena Srpskom carstvu a kasnije potpada pod vlast Kotromanića do 1357., kada je došla pod vlast hrvatsko-ugarskog kralja [[Ludovik I. Anžuvinac|Ludovika I. Anžuvinca]]. Nakon Ludovikove smrti 1382. Hum je postupno došao pod vlast bosanskog kralja [[Tvrtko I.|Tvrtka I.]]<ref name="HELZMK" /> Riječ je o događajima koji su podrobnije opisani u slijedećim odlomcima.

Najveći srpski narodni kraljvladar bio je car [[Stefan Dušan]], nazvan Silni (1331.-1355.). Nakon što je više puta pobijedio [[Bizant]]ince i Bugare, i svoju državu proširio do [[Solun]]a i duboko u današnju Grčku, on se godine 1346 .okrunio i proglasiokrunisao "u car'tadašnjoj Sr'bljemsrpskoj prijestolnici Skoplju i Gruzeo titulu 'kom''car "Srbljem i Grkom'''. Godine 1350., kada je bio u naponu svoje snage, Dušan je poduzeo da svojoj državi pripoji Bosnu,povrati Hum i Makarsku krajinu. Osobito mukoji je biobila naokupirala srcuBosna. Hum, današnja srednja i [[zapadna Hercegovina]]. Tu je bila stara srpska oblast. koju je Dušan smatrao "svojom zemljom", kako se vidi iz pisma [[Mletačka Republika|Mletačke Republike]] od 13. travnja 1350. upravljenoga srpskom caru Stefanu Dušanu. S jakom vojskom prodre Dušan u srce srednjovjekovne Bosne, brzo povrati Hum i opsjede grad [[Bobovac]]. Bosanski ban [[Stjepan II. Kotromanić]] i Bošnjani nisunije se osjećalimogao tolikooprijeti snažnima,moćnom da bi se mogli oprijeticaru Dušanu na otvorenu polju, pa su se povuklipovukao u gorovite i tvrde gradove. Dušan pobjedonosno prođe srednjom Bosnom, [[Donji krajevi|Donjim krajima]] oko [[Jajce|Jajca]] i Bugojna, [[Završje, BiH|Završjem]] preko [[duvno|Duvna]], [[Imotski]]m, [[Ljubuški]]m, Stocem i [[Ljubinje]]m preko Huma, da preko [[Dubrovnik]]a i [[Boka Kotorska|Boke Kotorske]] pobjegnese navrati istok u osvajanje Bizanta, a u osvojenim zemljma ostavi svoje manje trupe.<ref name="Domo" />

Kako je vjerovati, Dušan je u osvojenim zemljama, napose u Humu, ostavio svoje predstavnike i vojničke posade u zgodnijim mjestima. Čim je Dušan s glavnom vojskom ostavionapustio Bosnu i Hum, domaće plemstvo i narod digli su se na moge i protjerali Dušanove ljude i uspostavili vlastvojska bana [[Stjepan II. Kotromanić|Stjepana II. Kotromanića]] use cijelompovratila opseguiz zemalja,šuma kojimakamo je banbila Stjepanpobjegla vladaoi prijeopet Dušanovaokupirala pohodateritoriju.<ref name="Domo" />

DaU Šibeniku su srednjovjekovnicaru BošnjaniDušanu ispremali Humljani bili Srbidarove i osjećalisvečani narodnu zajednicu sa srpskim narodom u staroj Raškojdoček, oniali bi bez sumnje srpskogase carahzbog Dušanaratnih Silnogazbivanja na njegovujugu pohodu godine 1350. objeručke primili i ostali bi trajnoSrbije, u njegovojGrčkoj, velikojcar imorao tada slavnoj državivratiti srpskojnazad. AkoNa sepovratku onije paksa krijunajvećim predpočastima Dušanomdočekan u goroviteDubrovniku, igdje utvrđeneje gradovenjegova isupruga, akocarica odbacuju njegovu vlastJelena, čimostala sejoš onnekoliko s vojskom udaljio iz Bosne i Humamjeseci, znači,a dacar suDušan DušanaSilni smatralije tuđinom,otišao dotičnona dajug seu nisudalje osjećaliosvajanje SrbimaBizanta. Zabacivši Dušanovo [[Srpsko Carstvo]], Bošnjanitada ise Zahumljaniprostiralo uspostaviliod suKrke una svojimzapadu zemljamado vlastblizu svogaCarigrada domaćegana banaistoku, Stjepanadok II.je Kotromanića,i kojina jesjeveru tadavodio manje priznavaobitke vrhovništvoprotiv [[Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo|ugarsko-hrvatskogaugarskoga kralja]] [[Ludovik I. Anžuvinac|Ludovika I.]] ipod živiočijom uvlašću tadašnjojsu državnojbili zajednici, u kojoj se nalazilii [[Hrvati]].<ref name="Domo" />

Pod konac svoga života [[Stjepan II. Kotromanić]] morao je voditi teške borbe da očuva Bosnu i svoje tečevine. Početkom jeseni godine 1350. na nj je navalio srpski car [[Dušan Silni]] željeći muda povrati pod vlast srpskog oteticarstva Hum i [[Neretvanska kneževina|Neretvansku krajinu]]. S jakom vojskom i četiri lađe, car je osobno upao u Zahumlje i osvojio ga. Orbini napose spominje, da je Dušan zauzeo Novi na Neretvi i grad [[Imotski]]. Početkom listopada godine 1350. u [[Dubrovnik]]u su se pribojavali, da Dušan ne navali na [[Ston]], ali je on iz Huma prešao u Neretvansku krajinu i krenuo prema Cetini. Stari protivnici bana Stjepana II., [[Trogir]]ani, 11. listopada su zaključili, da će cara dočekati i pozdraviti zajedno sa Šibenčanima, kada stigne na rijeku Cetinu. Dubrovački ljetopisci, poimence Orbini, tvrde, da je Dušan u isto vrijeme poslao drugu vojsku od 80.000 ljudi iz [[Podrinje|Podrinja]] u Bosnu. Ova je prodrla do Bobovca, aliu gakome nijese moglabosanski ban bio zauzetizatvorio. Na to i ovo odjeljenje krene na jug preko [[Donji krajevi|Donjih Kraja]] i [[Završje|Završja]] i sjedini se s glavnim srpskim snagama, koje je vodio sam car. Taj je bio, kako dubrovački analisti pišu, već prekoračio Cetinu i prodro sve do rijeke Krke u posjetu svojoj sestri Jeleni Šubić. Ostavivši posade u osvojenim gradovima, Dušan je krenuo natrag preko [[Popovo polje|Popova polja]] i [[Trebinje|Trebinja]]. Dana 25. listopada u Dubrovniku se riješilo, da cara pozovu u grad i svečano dočekaju.<ref name="Domo" />

Među izvornim listinama bana Stjepana II. nalazi se i povelja izdana Vuku Vukoslaviću, u kojoj piše: "kada biše c(a)r' raški uzel' kr'v' za me". Na koncu povelje Thalloczy je pročitao "1331. leto". Iz izvora nije poznato, da bi Dušan osvajao Hum godine 1331., a usto on tada još nije bio car. K. Jireček je dobro zapazio na osnovu fotografskoga snimka, da je "datum 1331 stavljen od neke poznije ruke ... mesto 1351". Iz ove dakle izvorne isprave valja zaključiti, da je [[Stjepan II. Kotromanić]] iza odlaska Dušanova poslao vojsku u Hum, da izga njegaopet izbaciosvoji od malobrojne Dušanove posade. Kako je u navednoj povelji zabilježeno, dok se bosanska vojska borila pod Novim, na desnoj obali Neretve kod današnje [[Čapljina|Čapljine]], Vuk Vukoslavić [[Hrvatinići|Hrvatinić]] dopao je teških rana, ali je grad bio zauzet i oslobođen zaslugom Vukovom.<ref name="Domo" />

Poslije Novoga, bosanska je vojska, pomognuta od humskih velikaša i domaćega naroda, oslobodilaosvojila i druge gradove u Humu i Imotskoj krajini, koje je bio [[Dušan Silni]] zauzeoranije ibio osigurao sa svojim posadamaoslobodio. Čitav Hum morao je biti potpuno očišćeno od srpskih posada prije 22. studenoga 1351., kada je ban Stjepan II pisao Dubrovčanima, da trguju po svoj njegovoj zemlji "bez kakva straha i ne bojeći se nikoga". I Mavro Orbini piše, da je Stjepan II. držao cijeli Hum do svoje smrti i da ga je ostavio u nasljedstvo svomu bratiću, [[Tvrtko I. Kotromanić|banu Tvrtku]]. a to je bilo moguće samo zato što je car Dušan iznenada preminuo<ref name="Domo" />

Srpski povjesničari obično drže, da je Dušan od godine 1350. pa do svoje smrti zadržao Hum, ali to nije ispravno. Na državnom sastanku u [[Mile (Visoko)|Milima]] kod [[Visoko]]ga godine 1354. s drugim bosanskim zemljama bilo je zastupano i Hum. Još prije ovoga sastanka, za živa Tvrtkova oca Vladislava i samo koji mjesec iza smrti Stjepana II., u dvije izvorno sačuvane isprave spominje se prvi posjet bana Tvrtka u Hum: "kada g(ospo)d(i)n' ban' Tvr'tko grediše naipr'vo u Hl'm'sku zemlu". Ako [[Tvrtko I.|ban Tvrtko]] kratko iza smrti svoga strica Stjepana II. ide mirno u posjete Hum, i ako humski velikaši prisustvuju bosanskom državnom sastanku u Milima godine 1354. za živa cara Dušana Silnoga (20. prosinca 1355.), to govori,ukazuje da nejakije banHum Tvrtkovjerojatno nijebio oteoponovo Zahumlje moćnomu caru Dušanu, nego da je tu zemlju naslijediookupiran od svogastrane strica,Bosne kojinakon jeDušanovog moraoodlaska prije svoje smrti Hum osloboditi odna srpskogadaleki zaposjednućajug.<ref name="Domo" />

Stjepanov sinovac i nasljednik [[Tvrtko I. Kotromanić]] predao je već 1357. najveći dio Humske zemlje s lukom Drijeva, odnosno [[Neretvanska kneževina|kraj između Cetine i Neretve]] sa [[Završje, BiH|Završjem]] i [[Imotski]]m u vlast hrvatsko-ugarskog kralja [[Ludovik I. Anžuvinac|Ludovika I.]], koji je oženio njegovu rođakinju, [[Elizabeta Kotromanić|Stjepanovu kći Elizabetu]], kao Elizabetin miraz. Podvrgnut vlasti hrvatskog bana. Pet godina nakon Ludovikove smrti, tijekom 1387., sada već kralj [[Tvrtko]] (okrunjen 1377.) zauzeo je uz pomoć hrvatskih ustanika [[Klis]], [[Omiš]], Vranu i [[Ostrovica|Ostrovicu]], te su ga kancelarije dalmatinskih gradova nazivale još i kraljem Hrvatske i Dalmacije. U doba vladanja bosanskog kralja [[Tvrtko I.|Tvrtka I.]] u Humskoj zemlji podižu se dva nova naselja: [[Herceg Novi|Novi u Sutorini]] u Boki Kotorskoj i Brštanik kraj današnjeg [[Opuzen]]a.<ref name="Proleksis" /> Za njegove vladavine neko vrijeme funkciju vojvode Huma obnašao je [[Vlatko Vuković]].<ref name="HELZMK" />

Kralj Tvrtko umro je 1391., a mirom između njegovog nasljednika bosanskog kralja [[Stjepan Dabiša| Stjepan Dabiše]] i ugarsko-hrvatskogugarskog kralja [[Sigismund]]a iz 1394., Hum je opet (nakratko) vraćen u vlast sada već znatno oslabljenog bosanskog kralja. Od kraja 14. stoljeća, jača moć lokalnihsrpskih velikaša ([[Pavlovići|Pavlovića]], Radivojevića, [[Hrvoje Vukčić Hrvatinić|Hrvoja Vukčića Hrvatinića]]).<ref name="Proleksis" /> Kralj [[Sigismund]] traži godine 1431. od bosanskog kralja [[Tvrtko II. Kotromanić|Tvrtka II.]] cijelo Zahumlje i [[Livno]] natrag, jer je "Humsku zemlju i druge župe posjedovao ban Hrvatskogugarskog Kraljevstva".<ref>Kovačić, Suppl. ad vestigia Comitiorum</ref>

U 15. stoljeću, Hum je bio izložen čestim napadima Turaka. U borbama protiv njih posebno se istakao srpski vojvoda [[Vlatko Vuković]], čiji je sinovac i nasljednik [[Sandalj Hranić Kosača]] (1392. - 1435.) od svibnja 1405. vladao Zahumljem. Sandalj nije potpuno prekinuo veze s bosanskim kraljem, ali je vladao samostalno. U to vrijeme, [[Bosansko Kraljevstvo]] bilo je podijeljeno na četiri oblasti, kojima su potpuno samostalno vladali feudalni gospodari: bosanski kraljevi, [[Hrvoje Vukčić Hrvatinić|herceg Hrvoje]], [[Pavlovići]] i [[Kosače]].<ref name="Proleksis" /> Hum je bio pod vlašću [[Kosače|Kosača]], vojvode Sandalja Hranića Kosače i njegova nasljednika hercega Stjepana Vukčića Kosače, koji su uspjeli pokoriti humsku i trebinjsku vlastelu. O stvarnoj vlasti Kosačâ nad Humom u tom razdoblju svjedoči podatak iz 1444. da se [[Stjepan Vukčić Kosača]], nećak Sandalja Hranića, naziva "gospodar Huma". KaoOn posljedicase uzimanjaokrunio titulekrunom hercega 1448., au srpskom pravoslavnom manastiru Mileševa kod Prijepolja, nad grobom svetog Save koji je sahranjen u tom manastiru, budući da se Mileševa tada nalazila u sastavu njegove države. Od tada je nosio titulu ''herceg od Svetog Save. nakon''Nakon osmanskog osvajanja u Bosni, zemlja Stjepana Vukčića Kosače [[#Hercegova zemlja|počela se nazivati Hercegovinom]].<ref name="HELZMK" />

Prvi poznati član obitelji [[Kosače|Kosača]] bio je Vuk, rudinski župan iz prve polovice [[14. stoljeće|14. stoljeća]], a imao je sinove [[Vlatko Vuković Kosača|Vlatka I. Vukovića]] i Hranu Vukovića. Dok je Hrana poznat samo po imenu, Vlatko Vuković je kao [[vojvoda]] bosanskeučestvovao vojskeu teBoju na Kosovu u srpskoj vojsci. Bio je povjerenik kralja [[Tvrtko I. Kotromanić|Tvrtka I. Kotromanića]], znatno je proširio obiteljske posjede zauzevši dio Huma i [[Konavle|Konavala]]. Naslijedio ga je sinovac, vojvoda [[Sandalj Hranić Kosača]]. Prva Sandaljeva supruga bila je Katarina, kći hrvatsko-dalmatinskoga bana Vuka Vukčića [[Hrvatinići|Hrvatinića]], a druga, Jelena, kći srpskog kneza Lazara. Sandaljeva braća, Vukac (u. 1432.) i Vuk (u. 1424.), koji su imali posjede u gornjem Podrinju na podrucju župe Govze i grada Jeleča, nisu znatnije utjecali na zbivanja u Bosni. Vukov sin Ivan Vuković stupio je 1442. u službu Mlečana. Vukac je u braku s Katarinom (umrla poslije 1452.) imao djecu Stjepana Vukčića i Teodoru. Kralj [[Sigismund]] traži godine 1431. od bosanskog kralja [[Tvrtko II. Kotromanić|Tvrtka II.]] cijelo Zahumlje i [[Livno]] natrag, jer je "Humsku zemlju i druge župe posjedovao ban HrvatskogUgarskog Kraljevstva".<ref>Kovačić, Suppl. ad vestigia Comitiorum</ref>

Stjepan Vukčić Kosača, u listopadu 1448., odbacio je titulu velikog bosanskog vojvode, a proglasio se "hercegom Huma i primorja" u srpskom manastiru Mileševa kod Prijepolja. Slijedeće godine, 1448., nosio je titulu "hercega od svetog Save" jer se priklonio Osmanlijama i srpskomu despotu Đurdu Brankoviću u napadu na bosanskog kralja [[Stjepan Tomaš|Stjepana Tomaša]].<ref> Povijest Hrvata - srednji vijek, str. 383.</ref> Time je iskazao svoju potpununacionalnu srpsku nezavisnostpripadnost. Od tada, svi krajevi, kojima je vladao, poznati su pod nazivom [[Hercegovina]]. Težnje za gospodarskim osamostaljenjem Hercegovine došle su do izražaja i u njegovim naporima da [[Herceg Novi]] razvije u pomorsko i trgovačko središte (1449. osnovao je radionicu sukna). Rat sa kraljem je potrajao nekoliko godina.

Sinovi hercega [[Stjepan Vukčić Kosača|Stjepana Vukčića Kosače]], [[Vladislav Hercegović Kosača|Vladislav]] i Vlatko u savezu s hrvatsko-ugarskim kraljem [[Matijaš Korvin|Matijašem Korvinom]] navaljivali su na Osmanlije i oslobađali dijelove Bosanskog Kraljevstva. Vladislav i hercegovačka vojska posebno su se istakli u borbama za [[Jajačka banovina|oslobađanje Jajca]] početkom oktobra 1463. Kralj Matijaš uvrstio je Vladislava među svoje velikaše i dao je njemu i njegovom sinu Balši gradove: Veselu Stražu i [[Prozor-Rama|Prozor]] sa župama: [[Uskoplje]] i [[Rama]]. Snaga osmanskog oružja i nesloga zapadnog svijeta uvjetovali su skori pad Hercegovine pod tursku vlast. Osmanlije su od [[1465]]. postupno, ali trajno zauzimali hercegove gradove u Humu i Podrinju, dok su [[Mlečani]] ugrabili [[Neretvanska kneževina|Neretvansku krajinu]] ([[1444]].). Kralj [[Matijaš Korvin]] izdaje godine 1465. potvrdu [[Dubrovačka Republika|Dubrovačkoj Republici]], da je ona dala 800 zlatnih forinti "za uzdržavanje grada našega [[Počitelj]]a u našem HrvatskomUgarskom Kraljevstvu"<ref>Gjelčić-Thalloczy, Diplomatarium Ragusinum, 628.</ref>

Godine [[1466]]. pao je u turske ruke i tvrdi grad [[Blagaj (Mostar, BiH)|Blagaj]], prijestolnica Kosača. Stjepanova vlast svedena je na usko obalno područje oko grada [[Herceg-Novi|Herceg Novog]]. Kako bi i to malo sačuvao bio je prisiljen dati sultanu svog najmlađeg sina Stjepana za taoca. Umro je [[1466]]. u tijeku općeg rasula njegova nekoć jakog herceštva. Zadnji hercegovački grad Novi pao je početkom 1482., a zadnje otpore Turcima su uz vojsku [[Vlatko Hercegović-Kosača|hercega Vlatka]] pružala i hrvatsko-ugarska vojska, pristigla iz [[Senj]]a. Tako je nepuna dva desetljeća iza Bosne, nakon žestokog otpora i najveći dio Hercegovine pao u turske ruke. Izvan osmanske vlasti ostalo je tek nekoliko manjih gradova u dolini Neretve i Primorju, koje su zauzeli Mlečani. [[Bosna i Hercegovina u Osmanskom Carstvu|Hercegovačka i bosanska država potpuno su ugašene]].

Halkokondyles u svom djelu više puta spominje Bosnu i narod, koji u njoj živi. Prema njemu Slaveni se na Balkanu dijele u tri različita naroda: Bugare, Srbe i [[Hrvati|Hrvate]], koje on prema tadašnjem humanističkom običaju naziva starim klasičnim imenima: Mezeji, Tribali i [[Iliri]].<ref name="Domo" /> Halkokondyles ime Tribala, pa i Ilira, negda uzimlje u širokom značenju tako, da tim imenima označuje sve [[Južni Slaveni|južne Slavene]] uopće.<ref name="Domo" /> Ali kada pobliže i stvarno govori o hrvatskim i srpskim vladarima, pokrajinama i mjestima, tada on uvijek Srbe nazivlje Tribalima, a Hrvate Ilirima.<ref name="Grk">Chalcocondiles L.,: "Historiae (de rebus turcicis)", u "Corpus scriptorum historiae byzantinae 48", Bonn, 1843.</ref> Prema Halkokondilesu Tribali i Iliri, dotično Srbi i Hrvati, su dva različita slavenska naroda, koje dijeli rijeka Dorobica, pod kojom, izgleda, jedanput razumijeva rijeku Dubravu (Dobre), koja je u 15. stoljeću dijelila Mačvu od srpskih zemalja, a drugi put rijeku [[Drina|Drinu]].<ref name="Domo" />

U svakom slučaju ta je razdiobna granična rijeka ležala istočno od grada [[Bobovac|Bobovca]]. Po Halkokondilesu Iliri,<ref name="Grk" /> tj. Hrvati, žive zapadno od DrineDubrave do Jadranskoga mora, koje on po tadašnjem običaju zove Jonsko more, te od Dubrovnika do Istre. [[Srednjovjekovna bosanska država|Sva Bosna]] neposredno prije njezina pada pod Tursku i za vrijeme zaposjednuća bila je naseljena isključivouglavnom Ilirima, naime narodom istovjetnim s onim, koji je tada živio u današnjoj Dalmaciji do Istre, a to značiTribalima Hrvatima(Srbima). Zemlje [[Sandalj Hranić Kosača|Sandaljeve]],<ref name="Grk" /> kako Halkokondyles zove široku oblast, kojom je u njegovo vrijeme vladao [[Stjepan Vukčić Kosača|herceg Stjepan]], sinovac i nasljednik Sandaljev, smješta on u [[Ilirik]]. U toj zemlji živi isti narod, kao onaj uz dalmatinsku obalu do Istre, a to su bilisrpske Hrvatizemlje.

Bosanskoga kralja [[Stjepan Tomašević|Stjepana Tomaševića]] (1461. - 1463.) Halkokondyles zove kraljem Ilira,<ref name="Grk" /> tj. Hrvata, jer je Stjepan stvarno vladao većim dijelom tadašnjih hrvatskih zemalja. On dapače veli, da neki u njegovo vrijeme Ilire nazivaju Bošnjanima, a to radi toga, što je u Bosni stolovao kralj, koji je imao u svojoj državi većinu Ilira, tj.tadašnje HrvataBosne. Svjedočanstvo Halkokondilesovo ima posebnu vrijednost, jer ono opisuje etničko stanje Bosne neposredno prije pada pod Tursku, s kojom dolazi u zemlju jak priljev stranoga narodnoga življa.<ref name="Domo" />

# Kod [[Ston]]a, na početku poluotoka Rata, koji se da nas zove Pelješac, u negdašnjem glavnom gradu Zahumlja, i danas stoji [[Crkva sv. Mihajla kod Stona|crkva sv. Mihajla]], koju je između godine 1074. do 1081. sagradio crnogorski kralj [[Mihailo|Mihajlo Dukljanski]], "vladarkoji onih,je koji sevladao zovutim Hrvati"teritorijem. To kažesvjedoči natpis nad vratima te crkve. U crkvi se do danas sačuvala fresko-slika osnovatelja crkve kralja Mihajla, [[starohrvatska kruna|s krunom na glavi]], koja je veoma slična onojkrunama hrvatskogakraljeva kraljankoje naje splitskoj krstionici iz 10. ili 11.dodjeljivao stoljećapapa.

# Crkva [[Sveti Petar|sv. Petra Apostola]] u [[Zavala (Ravno, BiH)|Zavali]], u [[Popovo polje|Popovu polju]], koje je u srednjem vijeku pripadalo Zahumlju. Do zadnjeg rata bile su vidljive ruševine te crkve, koja se nalazila oko 250 m u jugoistočnom smjeru od današnjega pravoslavnog manastira u Zavali, na lijevoj strani ceste, koja ide iz Zavale u [[Slano]]. Crkva je bila građena u 11. ili 12. stoljeću, u [[Starohrvatska umjetnost|hrvatskom preromaničkom slogu]], slična mnogim hrvatskim crkvenim građevinama u Dalmaciji od 9. do 12. stoljeća. Tri ploče od oltarske pregrade te stare katoličke crkve prenesene su u sadašnju pravoslavnu manastirsku crkvu, a jedna se nalazi u privatnom posjedu jednoga domaćega [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvata katolika]]. Više ploča urešeno je sa starohrvatskim pleterom, a četiri ploče s pleterom i euharističkim motivima. [[Hrvatski pleter|Tropleter]] na tim pločama sličan je starohrvatskim tropleternim radovima, kakvi su se radili u hrvatskim primorskim zemljama od 9. do 11. st.

# CrkveCrkva sv. Petra u [[Čičevo|Čičevu]] kod Trebinja. Crkve, koje sukoja pripadaleje benediktinskompripadala samostanumanastiru sv. Petra u Polju. Arheološki ih je istraživao dr. Vladimir Ćorović.

# Nedavno su otkrivene dvije srednjovjekovne crkve ispod grada Mokroga kod Širokoga Brijega. U svom djelu [[O upravljanju carstvom]] taj grad spominje car [[Konstantin Porfirogenet]] 948./952 pod imenom Mokriskik, što je prof. Skok rastumačio kao Mokr'ski k(astron), Mokarski grad. U mokarskoj Podgradini našli su prof. [[Marko Vego]] i Dimitrije Sergejevski ostatke starih crkava, od kojih potječe prva iz 5. - 8. st., a druga iz 10. st. Kameni dijelovi ove zadnje crkve nose [[starohrvatska umjetnost|starohrvatske urese]].

#U [[Cim]]u kod [[Mostar]]a na zaravanku zvanom Zdinje otkrio je poznati arheolog K. Patsch crkvu ranoga srednjega vijeka. Prema nađenim ulomcima oltarne pregrade sa starohrvatskim narodnim motivom tropletera i ova je crkva pripadala broju starohrvatskihstarim crkvenihcrkvenim građevinagrađevinama.

# U Gorici kod [[Imotski|Imotskoga]] bila je u 10. st. podignuta crkva [[Sveti Stjepan|sv. Stjepana]] i bogato urešena sa starohrvatskim tropleterom. Do druge polovice 10. st. Gorica je sa cijelom župom [[Imotski]] pripadala Bijeloj Hrvatskoj, ali je u trećoj četvrti toga stoljeća bila priključena Zahumlju i u njegovu je sastavu ostala do turskoga zauzeća. Prvih godina turskoga vladanja crkva Sv. Stjepana u Gorici bila je zapuštena, ali ju je godine 1613 obnovio imotski franjevac Kunić. O tomu je on sam napisao natpis nad crkvenim vratima [[bosančica|bosančicom]]: "Z' dopuštenjem čestitoga Czarra, i drughe Gospode Turske. Ja Stipan Kunich Imochianin pogradi i ponovi ovuh czarquu S. Stipana na 1613". I ova obnovljena crkva bila je u kasnijim stoljećima zapuštena i propala je. Novu crkvu Sv. Stjepana na starim temeljima, samo u manjem obujmu, podigao je godine 1856 fra [[Petar Bakula]], tadašnji upravitelj kapelanije Gorice. On je kod gradnje nove crkve uzidao jedan kameni ulomak sa starohrvatskim pleterom u vanjski zid apside, koji se i danas vidi.