Hrvatski povijesni prostor prije doseljenja Hrvata: razlika između inačica

Granica rimske pokrajine [[Dalmacija (rimska provincija)|Dalmacije]] tekla je od ušća Raše u Istri na Snježnik, odatle, crtom približno usporednom sa Savom, preko utoka Sane u Unu do izvorišta rijeka Kolubare i Ljiga u današnjoj Srbiji; odatle se spuštala Ibrom na Šar-planinu, a potom skretala prema zapadu na rijeku Mati (Albanija) i zatim dopirala do mora, a pripadalo joj je i istočnojadransko otočje od Kvarnera do Boke. Priobalno područje nastavala su mnogobrojna ilirsko-keltska plemena ([[Liburni]], [[Delmati]], [[Ardijejci]] i [[Plereji]]), a unutrašnjost [[Japodi]], [[Mezeji]], [[Desidijati]], [[Dokleati]] i dr. Kao važna uporišta rimske uprave razvile su se kolonije ''Iadera'' ([[Zadar]]), ''Narona'' ([[Vid (Metković)|Vid]] kraj [[Metković]]a), ''Aequum'' ([[Čitluk (Sinj)|Čitluk]] kraj [[Sinj]]a), ''Epidaurum'' ([[Cavtat]]), municipij ''Scardona'' ([[Skradin]]) te stari grčki gradovi s postignutim rimskim municipalnim statusom ''Issa'' ([[Vis]]), ''Pharus'' ([[Stari Grad]] na [[Hvar]]u) i dr. Glavni grad provincije bila je ''Salona'' ([[Solin]]), gdje je isprva bilo sjedište carskoga namjesnika, a poslije vojnog zapovjednika i civilnoga guvernera. Zbog potreba uprave, vojske i trgovine, provincija Dalmacija bila je dobro povezana s Italijom, a dobre su veze uspostavljane i između pojedinih gradskih središta (cestovne komunikacije i plovni riječni putovi).<ref name="Dalmacija"/>

 

Nastavljajući razdoblje razvoja, koje je bilo prekinuto [[Cezar]]ovom smrću, [[Oktavijan]]ov ([[August]]ov) [[principat]], od 31. pr. Kr. do 14., značio je novo razdoblje u povijesti [[Rimsko Carstvo|Rimskoga Carstva]]. Izvan Italije Augustova se vlast temeljila na vojnoj sili i na njemu podređenim provincijama, a u Rimu u prvom redu na njegovoj tribunskoj vlasti. Za [[August]]ove vladavine bili su postavljeni temelji uprave Rimskoga Carstva, koje je jedno stoljeće nakon njegove smrti, za vrijeme cara [[Trajan]]a (98.–117.), dosegnulo najveći opseg, stjecanjem i osvajanjem novih provincija – od [[mezija|Mezije]] (29. pr. Kr.), [[recija|Recije]] i [[Norik]]a (15. pr. Kr.) preko [[Judeja (rimska provincija)|Palestine]], [[panonija|Panonije]] (9.), [[Britanija (rimska provincija)|Britanije]] (43.), [[Tracija (rimska provincija)|Tracije]] (46.), [[Pont (rimska provincija)|Ponta]] i Germanije ([[Gornja Germanija|gornje]] i [[Donja Germanija|donje]]) do [[Arabija (rimska provincija)|Arabije]], [[Dacija (rimska provincija)|Dacije]] (107.) i [[Mezopotamija (rimska provincija)|Mezopotamije]] (115.).<ref name="Carstvo">Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=52920 Rimsko Carstvo]</ref>

 

Već je za [[Marko Aurelije|Marka Aurelija]] (161.–180.) počelo raspadanje toga golemoga carstva, u ratovima protiv Parta na istoku i Markomana na sjeveru. U državi koju su na njezinim granicama sve jače ugrožavali »[[barbari]]«, vlast je prelazila u ruke legija. Legije i pretorijanci izvikivali su svoje vojskovođe za careve, koji najčešće više i nisu bili Rimljani. To je razdoblje vladavine vojnih careva, od [[Pertinaks]]a do [[Kar (car)|Kara]] (192.–283.). Dok su se oni borili za vlast, namjesnici u provincijama vladali su gotovo potpuno samostalno, a Rim je gubio ekonomsko i političko vodstvo u Carstvu. [[Karakala|Karakalina]] ''Constitutio Antoniniana'' (212.) izbrisala je i posljednju razliku između Italije i ostalih područja Rimskoga Carstva: svi slobodni građani stekli su [[rimsko građansko pravo]]. Gotovo cijelo III. st. bilo je ispunjeno unutrašnjim borbama za vlast, a državne su granice istodobno bile pod stalnim pritiskom Germana na sjeveru i zapadu te Parta i Perzijanaca (Sasanidi, od 226.) na istoku. Istodobno je počela borba između državne vlasti i kršćanstva (novi progoni kršćana za cara [[decije|Decija]], 249–251), a posvuda u državi izbijali su nemiri među kolonima, koji su zbog ekonomske krize bili u teškim dugovima. Osobito su jaki nemiri bili u Galiji, gdje je protiv bagauda (galskih pobunjenih seljaka) Rim morao voditi prave ratove.<ref name="Carstvo"/>

 

U tom potpunom rasulu nekim vladarima ilirskoga podrijetla ([[Klaudije Gotski|Klaudije II.]], [[Aurelijan]], [[Prob]]) uspjelo je stvoriti podlogu za obnovu Carstva. [[Aurelijan]] (270.–275.) je nastojao uspostaviti jedinstvo države na temelju jedinstvene državne religije sa središnjim kultom sunca (''Sol invictus''). Car je dobio naslov ''restitutor orbis Romani'' i ''dominus et deus'', što je značilo da nestaje [[principat]] što ga je inaugurirao [[August]], a uvodi se novi oblik vladavine, [[dominat]], tj. apsolutna monarhija po uzoru na orijentalne monarhije. Prvi izraziti predstavnik dominata bio je car [[Dioklecijan]] (284.–305.), koji je osigurao državne granice, slomio otpor pobunjenih robova i kolona, vlast Senata ograničio isključivo na grad Rim, preuredio vojsku i reorganizirao državnu upravu te podijelio cijelo carstvo na 4 prefekture. U toj »tetrarhiji«, u kojoj je Dioklecijan i dalje ostao vrhovni gospodar i koja prema tomu nije značila nikakvu stvarnu diobu Carstva, njegov suvladar bio je [[Maksimijan]]. On je dobio na upravu Italiju i Afriku (rezidencija ''Mediolanum'' – Milano), cezar [[Konstancije I. Klor|Konstancije I.]] Hispaniju, Galiju i Britaniju (rezidencija ''Augusta Treverorum'' – Trier i ''Eboracum'' – York), a cezar [[Galerije]] Ilirik s Makedonijom i Grčkom (rezidencija ''Sirmium'' – Srijemska Mitrovica). Dioklecijan je zadržao za sebe cijeli Istok (rezidencija ''Nicomedia'' – danas Izmit).<ref name="Carstvo"/>