Hrvatski povijesni prostor prije doseljenja Hrvata: razlika između inačica

=== Rano kršć. i kasna antika ===

{{glavni|Hrvatski povijesni prostor u kasnoj antici}}

Nakon [[Dioklecijan]]ove abdikacije, iz borbe za prijestolje izišao je kao pobjednik [[Konstantin I. Veliki]] (325–337). On je prekinuo Dioklecijanove reforme, svoju rezidenciju premjestio u Bizantij (od tada ''Constantinopolis'') i prekinuo progon kršćana ([[Milanski edikt]], 313.), koji je još za Dioklecijana bio u punom jeku. Nakon nekoliko godina [[kršćanstvo]] je već bilo u prvom planu javnoga života u Rimu, a formulacija da je car »dominus et deus« dobila je od tada kršćanski biljeg. Politička dogma da je car kao [[Krist]]ov namjesnik jedini i vrhovni autoritet u crkvi i državi postala je temelj cezaropapističke ideje Bizantskoga Carstva, koje je željelo formalno i stvarno biti baštinik Rimskoga Carstva. Konstantinovi nasljednici nisu uspjeli sačuvati jedinstvo Carstva: germanska plemena prodirala su masovno na njegov teritorij, dok su istodobno borbe za prijestolje rušile i posljednje tragove unutrašnje povezanosti. [[Teodozije I.]] (379.–395.) još je jednom, na kratko, ujedinio cijelo Carstvo. Za njegove vladavine kršćanstvo je postalo (391.) državnom religijom: bio je zabranjen svaki poganski kult, a posljednje Olimpijske igre održale su se 393. Teodozijeva smrt značila je ujedno i konačnu podjelu Carstva na [[Istočno Rimsko Carstvo]] ([[Bizant]]) i na [[Zapadno Rimsko Carstvo]]. Iako je Carstvo formalno i dalje bilo jedinstveno, nakon Teodozijeve smrti 395. nije više nikada (osim dijelom pod [[Justinijan]]om I.) bilo pod upravom jednoga vladara, već je jedan vladao na Istoku, a drugi na Zapadu.<ref name="Carstvo"/>

 

 

[[Bizant]]ski (istočnorimski) carevi zastupali su i dalje ideju jedinstva Rimskoga Carstva i smatrali sebe njegovim univerzalnim baštinicima, i nisu u svrgavanju Romula Augustula vidjeli pad Zapadnorimskoga Carstva. Za njih su i Odoakar i istočnogotski vladari u Italiji bili samo namjesnici istočnorimskoga cara u zapadnoj polovici Carstva.<ref name="Carstvo"/> Istočnorimski car [[Zenon]] dao je Odoakaru naslov patricija i priznao njegovu upravu u Italiji, dok je Odoakar načelno priznavao [[Julije Nepot|Julija Nepota]] za cara. Održavao je dobre odnose s rimskim senatom, a upravu je prepustio rimskim činovnicima. Premda je bio arijanac, nije se sukobio s pravovjernom Crkvom. Nakon smrti Julija Nepota zauzeo je [[Dalmacija (rimska provincija)|Dalmaciju]] i [[Panonija|Savsku Panoniju]] (481.–482.). Njegovo je jačanje izazvalo napetosti s Bizantom pa je uništio germanske Rugijce u [[Norik]]u (487.–488.), s kojima se Konstantinopol bio povezao. Od Vandala je preuzeo Siciliju, obvezavši se na plaćanje danka.<ref name="Odoakar">Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=44751 Odoakar]</ref> U dogovoru sa Zenonom, [[Teodorik Veliki|Teodorik]] je krenuo u ljeto 488. s [[Ostrogoti]]ma u Italiju, sa zadaćom da zbaci Odoakra. Nakon tri i pol godine promjenljivih uspjeha u borbama,<ref name="Teodorik">Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=60844 Teodorik]</ref> Odoakar se nakon poraza na Soči i kraj Verone (489.) te na Adui (490.) povukao se u Ravennu. Ondje ga je Teodorik, unatoč dogovoru da će zajedno vladati, na prijevaru dao ubiti.<ref name="Odoakar"/>

 

Teodorik je uspostavio [[Ostrogoti|Ostrogotsko Kraljevstvo]] u Italiji, koje je obuhvaćalo i južni Norik, jugoistočnu Galiju, Dalmaciju i južnu Panoniju. Carstvo mu je vladarski položaj priznalo 497.<ref name="Teodorik"/> dodijelivši mu naslove naslove ''magister militum'' i ''patricius'' za Italiju.<ref name="Carstvo"/> Vojnim pohodima i diplomacijom, osobito ženidbenim vezama, osigurao je prvenstvo među germanskim vladarima u Zapadnoj Europi, ali je njegov sustav saveza na kraju doživio slom. Nastojao je održavati dobre odnose s rimskim stanovništvom, italorimskom aristokracijom i rimskom Crkvom. Poticao je gospodarstvo i gradnju, od čega je osobitu korist kao prijestolnica imala [[Ravenna]]. Ondje je i pokopan u vlastitoj grobnici 526.<ref name="Teodorik"/> Nakon Teodorikove smrti snaga italske ostrogotske države, koja je oko sebe okupila mnogobrojne Germane i dosegla visoki stupanj kulture, počinje slabiti.<ref>Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=22840 Goti]</ref> Pošto je 532. sklopio s Perzijskim Carstvom »vječiti mir«, [[Justinijan]], bizantski car od 527. se okrenuo zbivanjima na zapadu. U ratu od 535. do 555. [[Belizar]] i [[Narzes]] slomili su ostrogotsku državu u [[Italija (rimska provincija)|Italiji]] i [[Ilirik]]u te ju pripojili [[Bizantsko Carstvo|Bizantskomu Carstvu]]. Ratni uspjesi na zapadu privremeno su zastali oko 540., zbog gospodarske krize, prouzročene dijelom i velikom epidemijom kuge. U 540-ima započeli su i prvi upadi Slavena preko dunavskoga limesa.<ref>Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=29619 Justinijan]</ref>

 

Uz dopuštenje cara Justinijana, [[Langobardi]] su se naselili u [[panonija|Panoniji]] i u istočnom Noriku kao bizantski saveznici protiv Ostrogota. Suparništvo s jugoistočnim susjedima Gepidima imalo je za posljedicu žestoke ratove okončane 567., kada su Langobardi pod kraljem Alboinom (oko 560.–572.) u savezu s [[Avari]]ma potukli Gepide. Već sljedeće godine (568.) prešli su, pod Alboinom, u Italiju opustošenu dugotrajnim ostrogotskim ratovima te su osvojili više sjevernotalijanskih gradova.<ref>Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=35357 Langobardi]</ref> Nakon odlaska Langobarda, [[Avari]] su postali su gospodarima [[panonija|Panonije]], podvlastivši tamošnja slavenska plemena. Nakon doseobe u Panoniju, [[Bizant]] im, ugrožen od Perzijanaca, ustupa 574. dio [[Srijem]]a, ali oni 582. zauzimaju ''[[Sirmij|Sirmium]]'', koji im je poslužio za prodore prema Konstantinopolu. Idućih desetljeća Avarima zajedno s podložnim slavenskim plemenima ratuju na Balkanu s Bizantom, te čestim pohodima pustoše teritorije zapadnih susjeda (Bavaraca i Langobarda). Na prijelazu iz VI. u VII. st. preko sjevernih dijelova Istre prodiru u Italiju.<ref name="Istarska">Istarska enciklopedija (LZMK) - [http://istra.lzmk.hr/clanak.aspx?id=142 Avari]</ref>

 

Papa [[Grgur Veliki]] (590.–604.) zabilježio je i [[dolazak Hrvata]]. Godine 600. je pisao nadbiskupu [[salona|Salone]] Maksimu da je »zbunjen izravnom opasnošću koja prijeti od slavenskih naroda, zato što je preko istarskoga prijelaza počeo ulaziti u Italiju«. Ti Slaveni vjerojatno su bili Hrvati koji su se potkraj VI. i poč. VII. stoljeća selili iz dotadašnjega boravišta u [[Bijela Hrvatska|Bijeloj Hrvatskoj]] prema Jadranu.<ref name="Pokrštenje">Hrvatska enciklopedija (LZMK) - [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=49060 Pokrštenje Hrvata]</ref> Nakon [[Rana povijest Hrvata#Pozadina|neuspješne opsade Carigrada (626.)]] slabi avarska moć te se njihov utjecaj ograničava na Panoniju. Prema tvrdnji cara [[Konstantin Porfirogenet|Konstantina VII. Porfirogeneta]] (913.–959.), [[Hrvati]] su za cara [[Heraklije|Heraklija]] (610.–641.) kao saveznici Bizanta u ratu s Avarima osvojili ondašnju Dalmaciju, gdje su se trajno naselili. Nakon novih arheoloških nalaza i pronađenih spomenika pomaknuta je vjerojatna godina razrušenja [[Salona|Salone]] na 626., utvrđeno je da je Veliki Sever, organizator povratka razbježalih Solinjana s otokâ u [[Dioklecijanova palača|Dioklecijanovu palaču]] zaista postojao. U to se uklapa i pouzdana vijest o dolasku opata Martina (641.) u razdoblje između razorenja Salone i povratka njezinih stanovnika na obalu. Prema ''Liber pontificalis'' papa [[Ivan IV., papa|Ivan IV. Dalmatinac]] (640.–642.) poslao je opata Martina da u Istri i [[Dalmacija (rimska provincija)|Dalmaciji]] otkupi zarobljene kršćane i kosti kršćanskih mučenika, koje su držali pogani. Nakon prolaska krajevima što su ih nedugo prije bili zaposjeli Hrvati, Martin se u Rim vratio s kostima ilirskih mučenika iz doba [[Dioklecijan]]ovih progona. Posmrtne ostatke mučenika [[Sveti Anastazije|Anastazija (Staša)]], [[sveti Dujam|Dujma]], [[Sveti Mauro|Maura]], [[Sveti Venancije|Venancija]] i drugih, Ivan IV. dao je pohraniti u oratoriju uz krstionicu [[Bazilika sv. Ivana Lateranskog|lateranske bazilike]] u Rimu, o čem svjedoči veliki mozaik s njihovim likovima, koji je dao podignuti njegov nasljednik [[Teodor I.]] (642.–649.).<ref name="Pokrštenje"/>