Razlika između inačica stranice »Dekadencija«

Dodano 510 bajtova ,  prije 6 godina
bez sažetka
 
U teološkim shvaćanjima ranih kršćanskih povjesničara, njihovih srednjovjekovnih sljedbenika i potonjih nasljednika (J. B. Bossuet) dekadencija se tumači kao neopoziva kazna Božja. Za filozofe napretka i univerzalnog prava ([[Jean Bodin]],[[ Charles-Louis de Secondat Montesquieu]], [[Anne Robert Jacques Turgot]], [[Immanuel Kant]],[[ Nicolas de Condorcet]],[[Auguste Comte]]) razdoblja su dekadencije tek slučajan otklon od neizbježivoga napretka. Od [[Ibn Haldun]], [[David Hume]]a i osobito, [[Oswald Spengler]]a dekadencija je dio povijesnog procesa cikličkog uspona i pada, odn. rađanja, rasta, zrelosti i smrti. Prema utilitarističkim shvaćanjima dva su glavna razloga dekadencije: funkcionalna slabost i neadekvatno vodstvo. Prvi znači opadanje funkcionalne djelotvornosti (primjerice, političko slabljenje Španjolske u XVII. st.), a drugi srozavanje nekog poretka vladavine (slabljenje monarhije u korist demokracije). Za one koji vjeruju u trajnu vrijednost ustanovljenih normi, svako odstupanje od tradicije implicira stanje dekadencije. Za fundamentaliste i privrženike autoritarizma svako je novo misaono traganje znak dekadencije.
==U umjetnosti==
 
U studiju umjetnosti dekadencija je općenit naziv za pojave u procesu umjetničkog ili moralnog propadanja. Češće označava skupinu francuskih pjesnika i kritičara okupljenu oko časopisa La Nouvelle Rive gauche i Le Décadent, koja, s osloncem na [[Charles Baudelaire]]a, oko 1885. programski prihvaća ideju dekadencije i utire put simbolističkoj koncepciji ([[Arthur Rimbaud]], [[P. Verlaine]], [[Stéphane Mallarmé]]), a potom i analogne pojave u drugim europskim književnostima.
[[Kategorija:Etika]]
4

uređivanja