Vinko Paulski: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
malo dorađeno i izbačen jadan podnaslov koj ije za drugi članak
Redak 20:
}}
 
'''Vinko Paulski''' ([[latinski|lat]]. ''Vincentius a Paulo''); ([[St. Vincent de Paul]], [[24. travnja]] [[1581.]] - [[Pariz]], [[27. rujna]] [[1660.]]), francuski svećenik skromnoga seljačkog porijekla koji se posvetio pomaganju siromaha, osnivač [[Katoličanstvo|katoličkih]] redova [[Lazaristi|lazarista]] i [[Sestre milosrdnice|Družbe milosrdnih sestara]], [[Katoličanstvo|katolički]] [[Svetac|svetac]].
 
== Životopis ==
=== Djetinjstvo i mladenaštvo ===
Sveti Vinko se rodio najvjerojatnije [[24. travnja]] 1581. u obitelji seljaka. 1828. selo je preimenovano u čast svetog Vinka u St. Vincent de Paul. Preživljavao je čuvajući ovce i svinje.
 
DaSveti Vinko se rodio najvjerojatnije [[24. travnja]] 1581. u obitelji seljaka. [[1828.]] selo je preimenovano u čast svetog Vinka u St. Vincent de Paul. Preživljavao je čuvajući ovce i svinje. Kako bi se izvukao iz bijede i materijalno više podigao, roditelji ga odrediše za [[Svećenik|svećenički]] stalež. Bilo mu je 15 godina kad je došao u [[Dax]] u školu. Marljivo je učio [[latinski]] i druge predmete, a za uzdržavanje si je zasluživao kao kućni učitelj djece [[Odvjetnik|odvjetnikaodvjetnik]]a De Cometa. Tomu se dosjetljivi seljački momak svidio pa je Vinkova oca samo još utvrdio u uvjerenju da je njegov sin sposoban za studij [[Teologija|teologije]], stoga ga odlučuje dalje financirati te prodaje dio obiteljskog imanja da bi svog sin s tim novcem mogao na Sveučilište u Toulouseu i ondje studirao teologiju. Svojom je seljačkom pameću razmišljao da će se ta investicija jednoga dana, kad njegov sin dobije bogatu nadarbinu, posve isplatiti.
 
Vinko je 12. listopada 1604. postigao naslov bakalaureata svetog [[Bogoslovlje|bogoslovlja]]. No još prije toga podijelio mu je 23. rujna 1600. [[Biskup|biskup]] François de Bourdeille svećenički red.
 
=== Zrela dob ===
Tada nije bilo lako dobiti župu pa je tako nije mogao dobiti ni Vinko, makar je radi toga poduzeo putovanje čak u [[Rim]]. Čekajući na župu, neko je vrijeme proveo u Toulouseu, brinući se ondje za jedan dom. Njegovo je financijsko stanje tada bilo veoma loše, a upao je i u dugove. Nakon kratka boravka u [[Bordeaux|Bordeauxu]], Vinko je početkom g. 1605. naprosto iščeznuo da bi nekako umakao onima kojima je bio dužnik.
 
Tada nije bilo lako dobiti župu pa je tako nije mogao dobiti ni Vinko, makar je radi toga poduzeo putovanje čak u [[Rim]]. Čekajući na župu, neko je vrijeme proveo u Toulouseu, brinući se ondje za jedan dom. Njegovo je financijsko stanje tada bilo veoma loše, a upao je i u dugove. Nakon kratka boravka u [[Bordeaux|Bordeauxu]], Vinko je početkom [[1605.]] godine naprosto iščeznuo da bi nekako umakao onima kojima je bio dužnik. Kako saznajemo iz njegovih dvaju pisama što ih je pisao De Cometu, zbog pitanja baštine bio je prisiljen otputovati u Marseilles. Na povratku preko mora uhvatili su ga turski [[Gusar|gusari]] te kao roba prodali u [[Tunis]]. Tamo je radio najprije kod jednoga ribara, zatim kod jednog [[Alkemičar|alkemičara]] i napokon kod jednog muhamedanca koji je nekoć bio [[Franjevci|franjevac]], a onda prešao na [[Islam|islam]]. Toga je uspio obratiti i s njime jednim brodićem pobjeći.
 
I tako je god.Godine [[1607.]] došaodolazi u [[Avignon]]. Ondje se upoznao s [[Vicelegat|vicelegatom]] Montorijom, postao mu prijatelj. Prijateljstvo je zadobio otkrivši mu [[Alkemija|alkemijske]] tajne, što ih je naučio u [[Tunis|Tunisu]]. Toga je gospodina pratio u [[Rim]] u nadi da će mu on pomoći da se domogne kakve dobre [[Župa|župe]]. Vinko se vratio iz [[Rim|Rima]] i god. 1608. dospio u [[Pariz]]. Nakon što je čekao na zgodnu priliku preko godine dana, u proljeće 1610. postao je kućni duhovnik kod Margarete de Valois, prve žene kralja Henrika IV. Malo kasnije dobio je kao nadarbinu [[Cisteriti|cistercitsku]] [[Opatija|opatiju]] Saint-Léonard-de-Chaumes, u [[Biskupija|biskupiji]] Saintes, no njezini su dohoci bili osrednji.
 
Vinko se vratio iz [[Rim|Rima]] i god. 1608. dospio u [[Pariz]]. Sva mu nada bijaše u jednom: zadobiti dobru crkvenu nadarbinu i onda provoditi bezbrižan život. Nakon što je čekao na zgodnu priliku preko godine dana, u proljeće 1610. postao je kućni duhovnik kod Margarete de Valois, prve žene kralja Henryja IV. Malo kasnije dobio je kao nadarbinu [[Cisteriti|cistercitsku]] [[Opatija|opatiju]] Saint-Léonard-de-Chaumes, u [[Biskupija|biskupiji]] Saintes, no njezini su dohoci bili osrednji.
 
Nakon godina svećeničkoga rada sveti je Vinko jednom rekao: "Da sam tada kad sam se drznuo primiti na se svećeništvo znao što je to svećeništvo, kao što to znam danas, radije bih obrađivao zemlju nego da se učlanim u tako strašan stalež." - Unatoč toj izjavi sveca, kolika bi neprocjenjiva šteta bila za Crkvu da Vinko nije počinio tu "drskost"!
 
Sv. Vinko nije odmah od početka bio i svet svećenik. To će postati tek kasnije. U doba kad je kao svećenik bio strašno zadužen i kad se u tome gotovo utopio, naišao je na osobu Pierrea de Bérullea, kasnijeg [[Kardinal|kardinala]]. U svojoj gorljivosti taj je duhovni pastir s nekolicinom svećenika htio ustanoviti družbu, u kojoj bi se, na temelju dubokoga teološkoga znanja, gajila svećenička duhovnost i svetost. Ti bi svećenici uzornim svećeničkim životom i djelovanjem i drugim svećenicima pokazivali pravi put, bili im putokazom. Bérulle je takvu družbu i osnovao te je nazvao Oratorij, nešto slično kao što je u Rimu učinio [[Sveti Filip Neri|sv. Filip Neri]].
 
Ti bi svećenici uzornim svećeničkim životom i djelovanjem i drugim svećenicima pokazivali pravi put, bili im putokazom. Bérulle je takvu družbu i osnovao te je nazvao Oratorij, nešto slično kao što je u Rimu učinio [[Sveti Filip Neri|sv. Filip Neri]].
 
Uz Bérullea je sv. Vinko nastojao upoznati svoj vlastiti put. Bérulle ga promatra, pokušava proniknuti tajnu njegove duše, no nije došao do jasnoće. I sam Vinko se savjetuje, moli i ispituje. Ipak se nije mogao odlučiti za Oratorij, no na Bérulleovu preporuku prihvati ipak u blizini [[Pariz|Pariza]] [[Župa|župu]] Clichy. Već je 12 godina bio [[Svećenik|svećenik]] i tek tada prvi put usred pastoralnoga posla.
Line 54 ⟶ 49:
Vinku je pošlo za rukom pridobiti prve članove za svoju zamišljenu Misijsku kongregaciju. Oni su stanovali najprije u College de Bons-Enfants, a kasnije u prioratu Saint-Lazar, po kojem ih prozvaše [[Lazaristi|lazaristima]]. Mlada se kongregacija veoma dobro razvijala. Djelovala je najprije po raznim francuskim gradovima, a god. 1643. lazaristi pođoše i u inozemstvo. Sveti Vinko je uspio osnovati redovite i stalne misijske postaje u [[Alžir|Alžiru]], [[Tunis|Tunisu]], pa čak i na dalekom [[Madagaskar|Madagaskaru]].
 
UsporedoUsporedno s lazaristima osnovao je i [[Sestre milosrdnice|Družbu milosrdnih sestara]] – ''Filles de la Charité''. Tu je Družbu osnovao skupa s pobožnom udovicom Lujzom de Marillac (1591.-1660.), kojoj je od god. 1624. bio duhovni vođa. Svrha je Družbe posve karitativna: pomagati sve koji su u nevolji. Po njoj je sv. Vinko još i danas prisutan u tolikim bolnicama, klinikama, na ulicama, gdje rade njegove duhovne kćeri. Kad kažemo na ulicama, mislimo na rad po kućama, kamo sestre polaze na dvorbu pojedinih bolesnika. Sv. Vinko je god. 1640. utemeljio i ustanovu za skrb oko siročadi. To odgovaraše tadašnjoj velikoj društvenoj potrebi.
 
Po njoj je sv. Vinko još i danas prisutan u tolikim bolnicama, klinikama, na ulicama, gdje rade njegove duhovne kćeri. Kad kažemo na ulicama, mislimo na rad po kućama, kamo sestre polaze na dvorbu pojedinih bolesnika. Sv. Vinko je god. 1640. utemeljio i ustanovu za skrb oko siročadi. To odgovaraše tadašnjoj velikoj društvenoj potrebi.
 
Poznato je da je samo u [[Pariz|Parizu]] godišnje znalo biti ostavljeno i do 400 napuštene djece. Tu je djecu skupljao sv. Vinko preko svojih ustanova i suradnika. No nije bilo problema s kojim se taj neobični čovjek i karitativni genij nije uhvatio u koštac. On se dao i na rješavanje duhovnih problema, a osobito je mnogo učinio za izobrazbu i odgoj klera.
 
Unatoč tome što je imao snažnu seljačku tjelesnu građu, toliki ga napori ipak skrhaše, a u zadnje vrijeme naročito [[Malarija|malarija]] od koje bolovaše. Početkom god. 1660. bio je gotovo uzet. No pamet mu je ostala bistra sve do konca. Nakon kratke smrtne borbe umro je ujutro 27. rujna 1660. godine. Taj div [[Kršćanstvo|kršćanske]] ljubavi, obnovitelj [[Kler|klera]], zaslužio je da bude proglašen blaženim u kolovozu 1729., a svetim u lipnju 1737. g.
 
Toliko je toga lijepa izrečena i napisana o svetom Vinku. I s pravom, jer on je to kao malo tko i zaslužio. Taj je čovjek spavao samo četiri do pet sati dnevno, a ostalih je gotovo 20 sati radio i sve mu je to bilo još premalo. Jedva je pronalazio vremena da se pošteno i u miru najede.
 
Iz Svetog Lazara vodio je svoje veliko djelo silnim dopisivanjem. Kroz 50 godina napisao je 50.000 pisama. Sačuvano ih je, na žalost, samo 3.000. Sačuvano je nešto i od njegovih govora njegovim [[Misionar|misionarima]]. Svi njegovi spisi odišu duhom, vjerom, ljubavlju i pobožnošću. Za njega naročito vrijede riječi: "I mrtav još govori!" Mrtav zemaljskim životom, ali živ i trajno prisutan među nama svojim djelima i ustanovama. Zaštitnik je siromaha, bolesnika te socijalnih i karitativnih radnika.
Line 68 ⟶ 59:
 
Obično se prikazuje u [[Francuska|Francuskoj]], a nosi habit Svećenika misionara sa zauzlanim pašom (pojasom) i crnom sutanom (reverendom). Drži dijete u naručju, a uz noge mu, možda, kleči milosrdnica.
 
== Odjek duhovne ostavštine na hrvatskom tlu ==
Prvi [[Zagreb|zagrebački]] [[Nadbiskup|nadbiskup]] i [[Kardinal|kardinal]] Juraj Haulik doveo je milosrdne sestre sv. Vinka Paulskoga god. 1845. i u [[Zagreb]], podigavši im [[Samostan|samostan]], a [[Svetac|svecu]] [[Crkva|crkvu]]. Tako je sv. Vinko po svojoj crkvi i po sestrama milosrdnicama naročito prisutan i na našem tlu.<ref>[http://www.milosrdnice.hr/o-nama/kratka-povijest-druzbe/ Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga – Zagreb, Kratka povijest Družbe], pristupljeno 7. listopada 2013.</ref>
 
== Izvori ==
Line 81 ⟶ 69:
 
[[Kategorija:Francuski sveci]]
 
[[Kategorija:Francuski katolički svećenici]]