Stjepan Gradić: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
Nema sažetka uređivanja
Redak 28:
 
==Život==
Rodio se 6. ožujka 1613. u obitelji senatora Miha Junijeva Gradića i Marije rođ. Beneša koji su imali još tri sina Junija, blizance Petra i Pavla i kćer Franku. Rodivši blizance, Stjepanova majka umire (1615.) zajedno sa sinom Petrom. O djeci se brinuo otac Miha sa svojom sestrom Uršulom (Orom) Palmotić čiji je muž umro pa se ona s dvoje djece, Džorom i Junijem, doselila svome bratu. Miha Gradić bio je učen čovjek, bavio se pjesništvom i govorništvom. Između ostaloga, napisao je tragediju ilirskim jezikom koja se izvodila i koja bi se, kako ju je kasnije ocijenio [[Junije_Palmotić|Junije Palmotić]] u epikediju, mogla mjeriti s grčkim i latinskim dramama. Bio je to prijevod latinske tragedije ''Crispus Caesar'' talijanskog isusovca Bemardina Stefonija. U njihovoj su se kući okupljali učeni ljudi onoga vremena – Ivan Gundulić Franov, [[Marin_Getaldić|Marin Getaldić]], Petar Beneša. Osnovno obrazovanje Stjepan Gradić stekao je kod isusovaca u [[Dubrovnik]]u. Na poziv ujaka Petra Beneše 1629. odlazi u [[Rim]], gdje će nastaviti školovanje i gdje će poslije obnašati različite dužnosti u službi [[Dubrovačka Republika|Dubrovačke Republike]] (diplomatski predstavnik pri [[Sveta Stolica|Svetoj Stolici]]<ref name="Trška Miklošić"/> i dugogodišnji posrednik između [[isusovci|Družbe Isusove]] i Dubrovačke Republike u pregovorima o osnivanju isusovačkoga kolegija u Dubrovniku.<ref name="Trška Miklošić"/>) - ''Collegium Ragusinum''. U Rimu upisuje studij filozofije na isusovačkom sveučilištu ''Collegium Romanum'' koji završava 1634. Iste godine umire Stjepanov otac od sušice, od koje će nešto kasnije umrijeti i njegov brat Pavao. Od 1634. do 1636. u Fermu, a od 1636. do 1638. u Bologni studira građansko i crkveno pravo, postigavši doktorat obaju prava. U Bologni je izvanredno slušao matematička predavanja kod Galileijeva prijatelja i suradnika Bonaventure Cavalierija, a u Rimu kod Christopha Grienbergera. Baveći se matematikom, stekao je međunarodni ugled matematičara. <ref name="Dražić">[http://mis.element.hr/fajli/1197/68-12.pdf /], više o Gradiću matematičaru u ''Stjepan Gradić uz 400. obljetnicu rođenja svestranoga dubrovačkoga velikana'' - Ivan Draić</ref> Već je kao student filozofije, od 1630., radio u Državnom tajništvu Svete Stolice kao tajnik ujaka Beneše pišući diplomatska pisma u razne krajeve Europe. Od 1643. do 1653. u Dubrovniku vrši službu kanonika, arhiprezbitera i vikara dubrovačkog kaptola. Godine 1653. za stalno se vraća u Rim. Godine 1658. postaje savjetnik Kongregacije indeksa za cenzuru knjiga. Sveti Otac imenuje ga drugim kustosom Vatikanske biblioteke 11. srpnja 1661. Od [[1682]]. glavni je upravitelj [[Vatikanska knjižnica|Vatikanske knjižnice]]. U četiri navrata bio je predsjednik Hrvatske bratovštine svetog Jeronima u Rimu. Bio je član akademije koju je u Rimu osnovala švedska kraljica [[Kristina_Švedska|Kristina]].Prilikom njezina prvoga svečanog dolaska u Rim 20. prosinca 1655. drži pozdravni govor. Kao vrstan latinski pjesnik i znalac u fizičko-matematičkim pitanjima bio je ugledni član književno-znanstvenog dru­štva koje se okupljalo u Kristininu rimskom dvorcu. Kao iskusan diplomat 1662. jedan je od dvojice predstavnika pape Aleksandra VII., koji su u San Quirico d'Orcia vodili službene pregovore s francuskim poklisarom o mirnom rješenju sukoba [[Papinska_Država|Papinske Države]] s Francuskom, a nakon dvije godine putovao je u Pariz kao tajnik papinskog izaslanstva na svečano potpisivanje Pisanskog mira. U papinskom Državnom tajništvu bio je poznat kao stručnjak za slavenske narode te pitanje Turaka, zauzimajući se za njihovo istjerivanje iz Europe pomoću saveza europskih država. Član je rimske ''"[[Accademia Reale]]"'',a 1648. postaje članom padovanske pjesničke akademije ''"[[Dei Ricoverati]]". Uspješno je surađivao sa znanstvenom akademijom ''Del Cimento'' u Firenci''. Također je surađivao s brojnim književnicima i učenjacima u Rimu, Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji i Nizozemskoj (V. Viviani, M. Ricci, B. Castelli, B. Cavalieri, G. A. Borelli, L. Magalotti, I. Boulliau, A. Auzout, H. i A. Valois, P. Corneille, E. Bigor, G. Ménage, J. B. Bossuet, N. Steensen, C. Huygens, D. Papenbroeck). Umro je 2. svibnja 1683. u Rimu i prema posljednjoj želji pokopan u crkvi sv. Jeronima.
 
==Pisana ostavština==
Redak 61:
''De stellae polaris diversa ad oculum ac in se ipsa est a puncto verticalli et horizonte distantia'' – rasprava o problemu stvarnog i prividnog položaja polarne zvijezde.
 
''De insulae Iupanae amoenitate'' (O ljupkosti otoka [[Šipan|Šipana]]) poema nadahnuta ladanjskim ugođajem otoka Šipana
 
''De basilica Lateranensi''; ''Discorso sopra la Congregatione Melitense di monaci di s. Benedetto''; ''Discorso sopra l’augmento dell’entrate publiche di Ragusa'';'' Discorso sopra il titolo di czar da darsi al Gran Duca di Moscovia''; ''Discorso sopra le lagune di Venetia''; ''L’oratione sopra l’aggregatione alla nobiltà di Ragusa nel Consiglio Grande di quella Republica'' i dr.
Redak 73:
 
==Obnovitelj Dubrovnika nakon potresa==
Pomagao je u obnovi Dubrovnika nakon potresa koji se dogodio na veliku srijedu 6. travnja 1667. i, zahvaljujući širokom krugu prijatelja, suradnika i poznanika koje je tijekom godina stekao po čitavoj Europi, organizirao je pomoć razorenom gradu u novcu, hrani, građevinskom materijalu. Također organizira sudjelovanje tadašnjih najboljih građevinskih inženjera, vojnih stručnjaka, graditelja, arhitekta u obnovi grada – kuća, zidina, kulturnih objekata. Njegovim nastojanjem na obnovi Dubrovnika rade Paolo Andreoti koji prema nacrtima arhitekta Andrea Buffalinija vodi građenje Katedrale, Pier Antonio Bazzi, Tommaso Napoli. Napisao je tri spisa u kojima izlaže upute za obnovu grada: o primanju novih obitelji u dubrovačku vlastelu, o utvrđivanju grada, o ublažavanju posljedica potresa i požara. Osobito se zalaže oko ponovne izgradnje [[Dubrovačka_katedrala|crkve Velike Gospe]] (Katedrale) koju naziva „temelj našeg budućega spasa“. U svojim brojnim pismima i spisima daje upute o obnovi: od materijala koji će se koristiti pri izgradnji, savjeta o štednji, arhitekta koji će nadzirati gradnju do nacrta i osiguravanja materijalnih sredstava za izgradnju. Danas se na pročelju dubrovačke Katedrale nalazi spomen-natpis o neumornim Gradićevim nastojanjima na gradnji katedrale koja je započela 1674. a bila dovršena 1713. „Ovaj hram Uznesenja Gospina posvećen je neumornom brigom opata Stjepana Gradića.“