Wikipedija

Vinko Paulski: razlika između inačica

Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
Redak 30:
=== Zrela dob ===
 
Tada nije bilo lako dobiti župu pa je tako nije mogao dobiti ni Vinko, makar je radi toga poduzeo putovanje čak u [[Rim]]. Čekajući na župu, neko je vrijeme proveo u Toulouseu, brinući se ondje za jedan dom. Njegovo je financijsko stanje tada bilo veoma loše, a upao je i u dugove. Nakon kratkakratkog boravka u [[Bordeaux|Bordeauxu]], Vinko je početkom [[1605.]] godine naprostodoslovno iščeznuo da bi nekako umakao onima kojima je bio dužnik. Kako saznajemo iz njegovih dvaju pisama što ih je pisao De Cometu, zbog pitanja baštine bio je prisiljen otputovati u Marseilles. Na povratku preko mora uhvatili su ga turski [[Gusar|gusari]] te kao roba prodali u [[Tunis]]. Tamo je radio najprije kod jednoga ribara, zatim kod jednog [[Alkemičar|alkemičara]] i napokon kod jednog muhamedanca koji je nekoć bio [[Franjevci|franjevac]], a onda prešao na [[Islam|islam]]. Toga je uspio obratiti i s njime jednim brodićem pobjeći.
 
Godine [[1607.]] dolazi u [[Avignon]]. Ondje se upoznao s [[Vicelegat|vicelegatom]] Montorijom, postao mu prijatelj. Prijateljstvo je zadobio otkrivši mu [[Alkemija|alkemijske]] tajne, što ih je naučio u [[Tunis|Tunisu]]. Toga je gospodina pratio u [[Rim]] u nadi da će mu on pomoći da se domogne kakve dobre [[Župa|župe]]. Vinko se vratio iz [[Rim|Rima]] i god. 1608. dospio u [[Pariz]]. Nakon što je čekao na zgodnu priliku preko godine dana, u proljeće 1610. postao je kućni duhovnik kod Margarete de Valois, prve žene kralja Henrika IV. Malo kasnije dobio je kao nadarbinu [[CisteritiCisterciti|cistercitsku]] [[Opatija|opatiju]] Saint-Léonard-de-Chaumes, u [[Biskupija|biskupiji]] Saintes, no njezini su dohocidohodci bili osrednji.
 
Nakon godina svećeničkoga rada sveti je Vinko jednom rekao: "Da sam tada kad sam se drznuo primiti na se svećeništvo znao što je to svećeništvo, kao što to znam danas, radije bih obrađivao zemlju nego da se učlanim u tako strašan stalež." - Unatoč toj izjavi sveca, kolika bi neprocjenjiva šteta bila za Crkvu da Vinko nije počinio tu "drskost"!
 
Sv. Vinko nije odmah od početka bio i svet svećenik. To će postati tek kasnije. U doba kad je kao svećenik bio strašno zadužen i kad se u tome gotovo utopio, naišao je na osobu Pierrea de Bérullea, kasnijeg [[Kardinal|kardinala]]. U svojoj gorljivosti taj je duhovni pastir s nekolicinom svećenika htio ustanoviti družbu, u kojoj bi se, na temelju dubokoga teološkoga znanja, gajila svećenička duhovnost i svetost. Ti bi svećenici uzornim svećeničkim životom i djelovanjem i drugim svećenicima pokazivali pravi put, bili im putokazom. Bérulle je takvu družbu i osnovao te je nazvao Oratorij, nešto slično kao što je u Rimu učinio [[Sveti Filip Neri|sv. Filip Neri]].
 
Uz Bérullea je sv. Vinko nastojao upoznati svoj vlastiti put. Bérulle ga promatra, pokušava proniknuti tajnu njegove duše, no nije došao do jasnoće. I sam Vinko se savjetuje, moli i ispituje. Ipak se nije mogao odlučiti za Oratorij, no na Bérulleovu preporuku prihvati ipak u blizini [[Pariz|Pariza]] [[Župa|župu]] Clichy. Već je 12 godina bio [[Svećenik|svećenik]] i tek tada prvi put usred pastoralnoga posla.
Redak 42:
Kasnije, isto tako na preporuku Bérullea, preuze malu[[Župa| župu]] u mjestu Châtillon-Les-Dombes kod [[Lyon|Lyona]], gdje su se šestorica svećenika nemoćno borila protiv [[Reformacija|reformacije]] koja im je grabila vjernike. Nalazeći se na toj župi, Vinko sam pripovijeda ovo: "Jedne nedjelje mjeseca kolovoza, kad sam se oblačio za svetu misu, došli su mi reći da su u jednoj osamljenoj kući svi članovi obitelji bolesni, svi u neopisivoj stisci, nije ostao pošteđen ni jedan jedini koji bi mogao pomagati drugima. To me je uhvatilo za srce." Duboko ganut propovijedao je o tom svojim vjernicima i oni pritekoše u pomoć. "Bila je to velika, ali neorganizirana ljubav", kaže sam svetac i odmah se dade na posao koji će dovesti do osnivanja sestara milosrdnica i družbe misionara ili [[Lazaristi|lazarista]].
 
No najprije osnova prvu Bratovštinu ljubavi, društvo koje će pomagati siromašnim bolesnicima. Kako je na molbu Bérullea već u jesen [[1613.]] postao odgojitelj kod [[Grof|grofagrof]]a Filipa-Emanuela de Gondija, generala galija, u toj je obitelji zadobio veliko povjerenje i poštovanje. Njoj se opet vratio te počeo organizirati pučke misije, a po selima što su pripadala De Gondijima, osnivao je nove bratovštine ljubavi. Nakon toga je pošao galijašima da im olakša njihov teški udes. U veljači [[1619.]] postao je i njihov dušobrižnik. U savezu sa slavnom [[Družba Presvetog Sakramenta|Družbom Presvetog Sakramenta]] mogao im je pružati veliku materijalnu i duhovnu pomoć.
 
I tako se iz dana u dan sve više širila Vinkova socijalna i karitativna djelatnost po mnogim [[Francuska|francuskim]] gradovima. Budući da nije mogao doskočiti svim potrebama, u njemu je sve više dozrijevala misao za pomoćnicima koji bi mu pomagali u njegovu apostolatu[[apostolat]]u. Da bi ostvario takvo što, obitelj De Gondi stavila mu je na raspolaganje priličnu svotu novaca[[novac]]a. Bilo je to u travnju god. [[1625.]] Brzo nakon toga umrla je gospođa De Gondi, a njezin je muž postao [[svećenik]] oratorijanac.
 
Vinku je pošlo za rukom pridobiti prve članove za svoju zamišljenu Misijsku kongregaciju. Oni su stanovali najprije u ''College de Bons-Enfants'', a kasnije u prioratu ''Saint-Lazar'', po kojem ih prozvaše [[Lazaristi|lazaristima]]. Mlada se kongregacija veoma dobro razvijala. Djelovala je najprije po raznim francuskim gradovima, a god. [[1643.]] lazaristi pođoše i u inozemstvo. Sveti Vinko je uspio osnovati redovite i stalne misijske postaje u [[Alžir|Alžiru]], [[Tunis|Tunisu]], pa čak i na dalekom [[Madagaskar|Madagaskaru]].
 
Usporedno s lazaristima osnovao je i [[Sestre milosrdnice|Družbu milosrdnih sestara]] – ''Filles de la Charité''. Tu je Družbu osnovao skupa s pobožnom udovicom Lujzom de Marillac (1591.-1660.), kojoj je od god. [[1624.]] bio duhovni vođa. Svrha je Družbe posve karitativna: pomagati sve koji su u nevolji. PoSv. njojVinko je sv[[1640.]] Vinko jošutemeljio i danasustanovu prisutanza skrb oko siročadi. Poznato je da je samo u tolikim[[Pariz]]u bolnicama,godišnje klinikama,znalo nabiti ulicama,ostavljeno gdjei radedo njegove400 duhovnenapuštene kćeridjece. KadTu kažemoje nadjecu ulicama,skupljao mislimosv. Vinko preko svojih ustanova i suradnika. On se dao i na radrješavanje poduhovnih kućama[[problem]]a, kamoa sestreosobito polazeje namnogo dvorbuučinio pojedinihza bolesnikaizobrazbu i odgoj [[kler]]a. SvIz Svetog Lazara vodio je svoje veliko djelo silnim dopisivanjem. VinkoKroz 50 godina napisao je god50.000 1640pisama. utemeljioSačuvano ih je, na žalost, samo 3.000. Sačuvano je nešto i ustanovuod zanjegovih skrbgovora okonjegovim siročadi[[misionar]]ima. ToSvi odgovarašenjegovi tadašnjojspisi velikojodišu društvenojduhom, potrebivjerom, ljubavlju i pobožnošću. Za njega naročito vrijede riječi: "I mrtav još govori!".
 
Unatoč tome što je imao snažnu seljačku tjelesnu građu, toliki ga napori ipak skrhaše, a u zadnje vrijeme naročito [[Malarija|malarija]] od koje bolovašeje bolovao. Početkom god. [[1660. bio je]] gotovo uzet. No pamet mu je ostala bistra sve do koncaumire. Nakon kratke smrtne borbe umro je ujutro [[27. rujna]] 1660. godine. Taj div [[Kršćanstvo|kršćanske]] ljubavi, obnovitelj [[Kler|klera]], zaslužio je da bude proglašen blaženim u kolovozu 1729., a svetim u lipnju 1737. g. ▼
Poznato je da je samo u [[Pariz|Parizu]] godišnje znalo biti ostavljeno i do 400 napuštene djece. Tu je djecu skupljao sv. Vinko preko svojih ustanova i suradnika. No nije bilo problema s kojim se taj neobični čovjek i karitativni genij nije uhvatio u koštac. On se dao i na rješavanje duhovnih problema, a osobito je mnogo učinio za izobrazbu i odgoj klera.
 
== Štovanje ==
▲Unatoč tome što je imao snažnu seljačku tjelesnu građu, toliki ga napori ipak skrhaše, a u zadnje vrijeme naročito [[Malarija|malarija]] od koje bolovaše. Početkom god. 1660. bio je gotovo uzet. No pamet mu je ostala bistra sve do konca. Nakon kratke smrtne borbe umro je ujutro 27. rujna 1660. godine. Taj div [[Kršćanstvo|kršćanske]] ljubavi, obnovitelj [[Kler|klera]], zaslužio je da bude proglašen blaženim u kolovozu 1729., a svetim u lipnju 1737. g.
 
Proglašen je blaženim u [[13. kolovoza]] [[1729.]] od pape [[Benedikt XIII.|Benedikta XIII.]]. [[16. lipnja]] [[1737.]] godine proglašen je svetim od pape [[Klement XII.|Klementa XII.]] Zaštitnik je siromaha, [[bolest|bolesnika]] te socijalnih i karitativnih radnika. Spomen dan mu se slavi [[27. rujna]]. Obično se prikazuje u [[Francuska|Francuskoj]], a nosi habit Svećenika misionara sa zauzlanim pašom (pojasom) i crnom sutanom (reverendom). Drži dijete u naručju, a uz [[noge]] mu, možda, kleči milosrdnica.
Iz Svetog Lazara vodio je svoje veliko djelo silnim dopisivanjem. Kroz 50 godina napisao je 50.000 pisama. Sačuvano ih je, na žalost, samo 3.000. Sačuvano je nešto i od njegovih govora njegovim [[Misionar|misionarima]]. Svi njegovi spisi odišu duhom, vjerom, ljubavlju i pobožnošću. Za njega naročito vrijede riječi: "I mrtav još govori!" Mrtav zemaljskim životom, ali živ i trajno prisutan među nama svojim djelima i ustanovama. Zaštitnik je siromaha, bolesnika te socijalnih i karitativnih radnika.
Spomen dan mu se slavi 27. rujna.
 
Obično se prikazuje u [[Francuska|Francuskoj]], a nosi habit Svećenika misionara sa zauzlanim pašom (pojasom) i crnom sutanom (reverendom). Drži dijete u naručju, a uz noge mu, možda, kleči milosrdnica.
 
== Vanjske poveznice ==
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/wiki/Vinko_Paulski"