Pavao Vučković: razlika između inačica

Pred osmanskim je zulumom [[Seoba Hrvata iz Rame 1687.|odselio]] skupa sa svojim fratrima i hrvatskim pukom iz Rame, Prozora, Bugojna, Livna, Duvna, dolazi u [[Sinj]]. U krajeve u koje su doselili nije bilo ni [[kuća|kuće]] ni [[kućište|kućišta]]. Stoga se je nakratko smjestio u trošnu benediktinsku opatiju na [[Sustipan]]u u Splitu s još nekoliko fratara. Budući da se je brinuo za pastvu, vratio se je u Sinj, gdje je ruševnu džamiju pretvorio u [[crkva pod Kamičkom|crkvicu sv. Franje]]. Uz crkvicu je dao podići malu stambenu kolibu.

Osmanska opasnost nije prestala, premda je osmanska moć već cijelo stoljeće bila u padu. Kad je bosanski paša [[Mustaj-paša Daltaban]]] [[1. listopada]] [[1698.]] provalio u Cetinski kraj, opustošio ga je. Vučković se s fratrima sklonio u [[kula bega Sultanovića u Čitluku|kulu bega Sultanovića]] u [[Čitluk]]u. Namjeravali su pružiti otpor, no zato što im se je barut zapalio, a u kuli izbio požar, bili su prisiljeni napustiti kulu i predati se. Vučković je uspio bolje proći od sedmorice fratar koje su Osmanlije odmah po predaji sasjekli. Zarobljen je, okovan i odveden u zarobljeništvo u Irak, u [[Bagdad]], gdje je bio pisar Daltabanu. Zarobljeništvo je okončalo 1703. godine. Kad je bio u Carigradu, Vučković je upoznao mletačkog konzula. Daltaban je te godine imenovan za velikog vezira. Izbila je pobuna u kojoj je Daltaban udavljen, što je fra Pavao iskoristio i pobjegao na mletačkog galiji u Mletke.

Idućih je par godina izvješćivao providura Marina Zana o stanju u Dalmaciji, Hercegovini i Bosni. Od 1705. godine kapelan je i ispovjednik generalnog providura u Dalmaciji [[Sebastijan Mocenigo|Sebastijana Moceniga]]. Bio je i kapelan providura Vicenca Vendramina kad je ovaj putovao po Istoku. Providur [[Alvis Mocenigo]] također je cijenio Vučkovića, što je iskazao kod izgradnje nove crkve i samostana. Vučković je važio kao ugledan i kod splitskih nadbiskupa Cosmija, [[Stjepan Cupilli|Cupillija]] i Loghija.

Dočekao je i [[Sinjski rat]] u kojem se hrvatski puk proslavio junačkom pobjedom. Čim se doznalo da su Turci Mlečanima objavili rat, bio je izvjestan udar na Sinj. Kad su Osmanlije iz Livna krenule s velikom vojskom, hrvatske su straže 23. srpnja 1715. na Prologu malim topom dale znak za uzbunu. Puk koji je već prije živio pod Turcima, obuzeo je strah od povratka pod vlast gospodara od kojeg su pobjegli i od njegove osvete. Dio fratara pošao je u Split, a a fra Pavao s još šestoricom, uzeo je sliku Majke od Milosti, spremio te se s njome sklonio u sinjsku tvrđavu gdje se pridružio posadi od 700 branitelja. Turci su zatražili bezuvjetnu predaju, no branitelji su jasno odbili. Tijekom dugotrajne [[opsada Sinja 1715.|opsade]] sliku je stavio na oltar svete Barbare u crkvicetvrđavskoj crkvici svetog Mihovila, molio i hrabrio vojsku. Splitski nadbiskup Cupilli pokušao je pomoći. Pod zastavom križa pošao je prema Sinju, ali nije mogao proći dalje od Dicma, pa mu je jedino ostalo pisati pismo papi Klementu XI. da moli za spas Sinja. Naposljetku su nakon velikih gubitaka u noći između [[14. kolovoza|14.]] i [[15. kolovoza]], nakon žestoke borbe prsa o prsa, Turci su odustali te su bijegom u [[Livno]] potražili sigurnost.