Joso Defrančeski: razlika između inačica

Joso Defrančeski rođen je u [[Ližnjan|Ližnjanu]], u [[Istra|Istri]] (u tadašnjoj [[Austro-Ugarska Monarhija|Austro-Ugarskoj monarhiji]]), '''9. siječnja 1906.''' Otac mu je Anton (Antonius-Mario) rođen 1876., radnik u Arsenalu, pulskom vojnom brodogradilištu, a majka Juština, djevojačkog prezimena Mizdarić, rođena 1885. Anton i Juština vjenčali su se 1904. kada im se rodio i prvi sin, Anton (Ante), Josin stariji brat, a treći, najmlađi brat Ivan (Ivica) rođen je 1908. godine.

U izgnanstvu, u Austriji, Defrančeski je pohađao školu na njemačkom jeziku. Školovanje (završio je gimanziju) nastavlja u tadašnjoj [[Kraljevina SHS|Kraljevini SHS]] budući da je uslijed ekonomskih i političkih posljedica talijanske okupacije i sve nasilnije talijanizacije Istre Ližnjan napustio zajedno s obitelji tijekom 1920-ih. 1928. i 1929. godine braća Ante i Joso Defrančeski zajedno su u [[Duga Resa|Dugoj Resi]], obojica aktivni u tamošnjem Sokolskom društvu. Upravo ondje Joso stječe iskustvo javnih izlaganja i nastupa, a preko dvotjednika ''Sokolski glasnik'', službenog glasila Jugoslavenskog sokolskog saveza, tiskanog u Ljubljani upoznaje se i s novinarskim radom. Među prvim (potpisanim) tekstovima mu je „Teatar u Banjaluci“ iz 1930. objavljen u časopisu ''Kulisa'' (Bibliografija rasprava i članaka 203). A prema materijalima pohranjenim u Arhivu Jugoslavije, 1932. godine Joso Defančeski je pripravni član Jugoslovenskog [sic]Jugoslavenskog novinarskog udruženja Sekcije Zagreb kao suradnik zagrebačkih ''Novosti'', a prije kojih je pisao i za ''Sokolski glasnik'' (iz Ljubljane), ''Pravdu'' (iz Beograda) i ''Novu štampu'' (iz Banja Luke) (iz materijala Arhiva Jugoslavije, „Ministarstvu unutrašnjih poslova: Odelenju za Državnu Zaštitu I.“ ).

1933. godine, ponovno za ''Kulisu'' Defrančeski piše tekst „60 godišnjica Gradskog kazališta u Varaždinu (BRiČ 203)“ što navodi na zaključak da se te godine ili nešto ranije već preselio u [[Varaždin]]. Defrančeski još 1933. godine u listu ''Istra'', glasilu Saveza jugoslavenskih emigranata iz Julijske krajine, objavljuje dio rukopisa ''C. i kr. ratni logori 1914.-1918.'' pod naslovom „Naša prva emigracija“ (BRiČ 56). 1934. godine spominje se kao član odbora varaždinske Dobrovoljne vatrogasne čete. Iste godine, Defrančeski objavljuje monografiju ''70 godina dobrovoljne vatrogasne čete u Varaždinu: 1864.-1934.'' U Varaždinu se bavi širim spektrom novinarskih zadataka pa, između ostaloga, uz kulturna i društvena prati i sportska događanja (Golob 3). U Varaždinu se 1935. rodio Nenad Defrančeski, sin Jose i Nikice Defrančeski (rođ. Ban, iz Podhuma, današnja Općina Jelenje).

Uz redovite izvještaje koje je ''Naša sloga'' prenosila iz europskih medija i objave vlade u izgnanstvu, Defrančeski se prihvatio i književnog rada, rezultat kojega jest ''Crveno obzorje'' iz 1941., zbirka proze od stotinu i trideset stranica koja se sastoji od jedne novele („Crveno obzorje“) i tri kraće pripovijetke („Beskućnici“, „Najmlađi dobrovoljac“ i „Sjećanje“). Radnja novele „Crveno obzorje“ smještena u Bosnu, u [[Mrkonjić Grad]] i okolicu [[Banja Luka|Banja Luke]]. Pripovjetka „Sjećanje“ govori o pokolju u selu [[Podhum (Jelenje)|Podhum]] (rodnom mjestu Defrančeskijeve supruge Nikice,). [[Podhum]] na Grobničkom polju u zaleđu Rijeke, u današnjoj Općini Jelenje, 12. srpnja 1942. spalili su talijanski vojnici nakon što su [http://croinfo.net/vijesti-regija/6509-da-se-ne-zaboravi-faistiki-zloin-u-podhumu-12071942.html strijeljali] zatečene muškarce kao odmazdu za ubojstvo tamošnjih talijanskih učitelja koje su počinili partizani. Oko osam stotina žena, djece i staraca odvedeno je u talijanske logore. Od preko devedeset strijeljanih, osamnaest ih je nosilo Nikičino djevojačko prezime Ban („Podhum“).

Tema otpora nacističkoj okupaciji osim u ''Crvenom obzorju'' središnja je i u sljedećem kratkom romanu ''Zagreb u okovima'' koji je, nakon što je serijaliziran u tjedniku ''Naša sloga'', bio objavljen 1944. u Buenos Airesu, ponovno u Defrančeskijevoj vlastitoj nakladi. Junak priče nezaposleni je činovnik bivše Kraljevine Jugoslavije, Milenko Mužinić koji od ustaških vlasti dobiva direktivu da se „dobrovoljno“ prijavi u vojsku s kojom će biti poslan na istočni front. U nemogućnosti da za sebe i svoju obitelj osigura egzistenciju dostojnu čovjeka, on sprovodi svoj očajnički plan te ubija suprugu i dvoje djece kako bi ih poštedio ratnih stradanja i odmazde ustaških vlasti.

U Argentini je Defrančeski iznimno angažiran oko položaja Hrvata i Slovenaca u Julijskoj krajini. 1941. je član„Odboračlan „Odbora Slovenaca i Hrvata pod Italijom“ (odbor je djelovao u okviru Jugoslavenske narodne obrane). Konkretan politički angažman, Defrančeski pretače i na stranice knjige ''Venezia Julia: El aigudo problema italoyugoeslavo''. Kratka knjižica (72 stranice teksta) nudi pregled događanja vezanih uz položaj Hrvata i Slovenaca u Julijskoj krajini iz razdoblja talijanske vlasti i Drugog svjetskog rata (http://www.sistory.si/raw2xml.php?ID=60). U nju, Defrančeski je autor i ilustriranog izdanje od 80 stranica ''Yugoslavia en fotos (Jugoslavija u slikama)'' koje je uredio i izdao u suradnji s Ivanom (Juanom) Borićem, izdavačem revije ''Pueblos libres'' (Ameriška domovina/American Home, slovenian morning daily newspaper, 19.07.1945.)