Razlika između inačica stranice »Joso Defrančeski«

Dodana 404 bajta ,  prije 6 godina
bez sažetka
{{Pisac
|ime = Joso Defrančeski
|slika = Joso defranceski.jpg
|veličina = 250px
|opis = Joso Defrančeski
|rođenje = [[9. siječnja]] [[1906.]]<br>[[Ližnjan]], [[Istra]]
|smrt = [[1970-e(?)]] [[Buenos Aires]], [[Argentina]]
|potpis =
}}
 
'''Joso Defrančeski''', novinar, publicist i književnik najpoznatiji je kao autor knjige ''C. i kr. ratni logori 1914.-1918.'' iz 1937. koja je prvi cjelovit prikaz stradanja civila koje su tijekom [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]] austro-ugarske vlasti iz Južne Istre izgnale u sela Mađarske, Moravske i Češke te u logore Austrije. Od nekoliko desetaka tisuća evakuiranih Istrana tisuće su stradale od gladi, bolesti i nehumanih uvjeta mahom u izbjegličkom logoru Gmünd, u Austriji.
[[Datoteka:Joso defranceski|okvir|Joso Defrančeski, iz lista "Istra", 1933.]]
Joso Defrančeski rođen je u [[Ližnjan|Ližnjanu]], u [[Istra|Istri]] (u tadašnjoj [[Austro-Ugarska Monarhija|Austro-Ugarskoj monarhiji]]), '''9. siječnja 1906.''' Otac mu je Anton (Antonius-Mario) rođen 1876., radnik u Arsenalu, pulskom vojnom brodogradilištu, a majka Juština, djevojačkog prezimena Mizdarić, rođena 1885. Anton i Juština vjenčali su se 1904. kada im se rodio i prvi sin, Anton (Ante), Josin stariji brat, a treći, najmlađi brat Ivan (Ivica) rođen je 1908. godine.
 
== C. i kr. ratni logori 1914.-1918. ==
 
== Novinarski rad ==
U izgnanstvu, u Austriji, Defrančeski je pohađao školu na njemačkom jeziku. Školovanje (završio je gimanziju) nastavlja u tadašnjoj [[Kraljevina SHS|Kraljevini SHS]] budući da je uslijed ekonomskih i političkih posljedica talijanske okupacije i sve nasilnije talijanizacije Istre Ližnjan napustio zajedno s obitelji tijekom 1920-ih. 1928. i 1929. godine braća Ante i Joso Defrančeski zajedno su u [[Duga Resa|Dugoj Resi]], obojica aktivni u tamošnjem Sokolskom društvu. Upravo ondje Joso stječe iskustvo javnih izlaganja i nastupa, a preko dvotjednika ''Sokolski glasnik'', službenog glasila Jugoslavenskog sokolskog saveza, tiskanog u Ljubljani upoznaje se i s novinarskim radom. Među prvim (potpisanim) tekstovima mu je „Teatar u Banjaluci“ iz 1930. objavljen u časopisu ''Kulisa'' (Bibliografija rasprava i članaka 203). A prema materijalima pohranjenim u Arhivu Jugoslavije, 1932. godine Joso Defančeski je pripravni član Jugoslovenskog [sic]Jugoslavenskog novinarskog udruženja Sekcije Zagreb kao suradnik zagrebačkih ''Novosti'', a prije kojih je pisao i za ''Sokolski glasnik'' (iz Ljubljane), ''Pravdu'' (iz Beograda) i ''Novu štampu'' (iz Banja Luke) (iz materijala Arhiva Jugoslavije, „Ministarstvu unutrašnjih poslova: Odelenju za Državnu Zaštitu I.“ ).
 
== Varaždin ==
[[Datoteka:70 god vatrogasne čete naslovnica|minijatura|"70 godina dobrovoljne vatrogasne čete u Varaždinu: 1864.-1934."]]
1933. godine, ponovno za ''Kulisu'' Defrančeski piše tekst „60 godišnjica Gradskog kazališta u Varaždinu (BRiČ 203)“ što navodi na zaključak da se te godine ili nešto ranije već preselio u [[Varaždin]]. Defrančeski još 1933. godine u listu ''Istra'', glasilu Saveza jugoslavenskih emigranata iz Julijske krajine, objavljuje dio rukopisa ''C. i kr. ratni logori 1914.-1918.'' pod naslovom „Naša prva emigracija“ (BRiČ 56). 1934. godine spominje se kao član odbora varaždinske Dobrovoljne vatrogasne čete. Iste godine, Defrančeski objavljuje monografiju ''70 godina dobrovoljne vatrogasne čete u Varaždinu: 1864.-1934.'' U Varaždinu se bavi širim spektrom novinarskih zadataka pa, između ostaloga, uz kulturna i društvena prati i sportska događanja (Golob 3). U Varaždinu se 1935. rodio Nenad Defrančeski, sin Jose i Nikice Defrančeski (rođ. Ban, iz Podhuma, današnja Općina Jelenje).
 
== Odlazak u Argentinu ==
== Crveno obzorje ==
[[Datoteka:Crveno obzorje naslovnica|minijatura|"Crveno obzorje", 1942.]]
Uz redovite izvještaje koje je ''Naša sloga'' prenosila iz europskih medija i objave vlade u izgnanstvu, Defrančeski se prihvatio i književnog rada, rezultat kojega jest ''Crveno obzorje'' iz 1941., zbirka proze od stotinu i trideset stranica koja se sastoji od jedne novele („Crveno obzorje“) i tri kraće pripovijetke („Beskućnici“, „Najmlađi dobrovoljac“ i „Sjećanje“). Radnja novele „Crveno obzorje“ smještena u Bosnu, u [[Mrkonjić Grad]] i okolicu [[Banja Luka|Banja Luke]]. Pripovjetka „Sjećanje“ govori o pokolju u selu [[Podhum (Jelenje)|Podhum]] (rodnom mjestu Defrančeskijeve supruge Nikice,). [[Podhum]] na Grobničkom polju u zaleđu Rijeke, u današnjoj Općini Jelenje, 12. srpnja 1942. spalili su talijanski vojnici nakon što su [http://croinfo.net/vijesti-regija/6509-da-se-ne-zaboravi-faistiki-zloin-u-podhumu-12071942.html strijeljali] zatečene muškarce kao odmazdu za ubojstvo tamošnjih talijanskih učitelja koje su počinili partizani. Oko osam stotina žena, djece i staraca odvedeno je u talijanske logore. Od preko devedeset strijeljanih, osamnaest ih je nosilo Nikičino djevojačko prezime Ban („Podhum“).
 
== Zagreb u okovima ==
[[Datoteka:Zagreb u okovima|minijatura|"Zagreb u okovima", 1944.]]
Tema otpora nacističkoj okupaciji osim u ''Crvenom obzorju'' središnja je i u sljedećem kratkom romanu ''Zagreb u okovima'' koji je, nakon što je serijaliziran u tjedniku ''Naša sloga'', bio objavljen 1944. u Buenos Airesu, ponovno u Defrančeskijevoj vlastitoj nakladi. Junak priče nezaposleni je činovnik bivše Kraljevine Jugoslavije, Milenko Mužinić koji od ustaških vlasti dobiva direktivu da se „dobrovoljno“ prijavi u vojsku s kojom će biti poslan na istočni front. U nemogućnosti da za sebe i svoju obitelj osigura egzistenciju dostojnu čovjeka, on sprovodi svoj očajnički plan te ubija suprugu i dvoje djece kako bi ih poštedio ratnih stradanja i odmazde ustaških vlasti.
 
== Veze s Istrom ==
U Argentini je Defrančeski iznimno angažiran oko položaja Hrvata i Slovenaca u Julijskoj krajini. 1941. je član„Odboračlan „Odbora Slovenaca i Hrvata pod Italijom“ (odbor je djelovao u okviru Jugoslavenske narodne obrane). Konkretan politički angažman, Defrančeski pretače i na stranice knjige ''Venezia Julia: El aigudo problema italoyugoeslavo''. Kratka knjižica (72 stranice teksta) nudi pregled događanja vezanih uz položaj Hrvata i Slovenaca u Julijskoj krajini iz razdoblja talijanske vlasti i Drugog svjetskog rata (http://www.sistory.si/raw2xml.php?ID=60). U nju, Defrančeski je autor i ilustriranog izdanje od 80 stranica ''Yugoslavia en fotos (Jugoslavija u slikama)'' koje je uredio i izdao u suradnji s Ivanom (Juanom) Borićem, izdavačem revije ''Pueblos libres'' (Ameriška domovina/American Home, slovenian morning daily newspaper, 19.07.1945.)
 
== U Argentini nakon Drugog svjetskog rata – Meta poglavnik ==
Novinar Pero Zlatar u svojoj knjizi ''Meta poglavnik: živ ili mrtav'' koja je romansirani opis zbivanja vezanih uz atentat na ustaškog poglavnika Antu Pavelića, u Svesku 2. pod naslovom „Misija Buenos Aires“ spominje stanovitog „slobodnoga novinara Joséa DeFranceschija“ (Zlatar 157). Prema Zlataru, početkom 1957. godine novinaru Joséu DeFranceschiju pristupa Blagoje Jovović koji će 10. travnja iste godine u pokušaju atentata raniti Pavelića. Povod za susret s Defrančeskim je članak koji je on sredinom 1956. godine objavio u ''La Prensi'', jednom od vodećih dnevnih listova Buenos Airesa. U tom članku, navodi Zlatar, Defrančeski je razotkrio ustaške emigrante kao plaćenike Peronova režima. Atentator Jovović očekuje, pripovijeda Zlatar, da upravo Joso Defrančeski bude posrednik između njega i tamošnjeg veleposlanstva Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Jovović je, piše Zaltar, o Defrančeskom čuo da je „Hrvat iz Istre i osvjedočeni Jugoslaven, blizak jugoslavenskoj ambasadi, koja diskretno uzdržava njegovo Društvo Jugoslavena u Argentini“ (Zlatar 158).
 
O daljnjem Defrančeskijevom radu i životu u Argentini ne postoje dodatni (trenutno dostupni) izvori. Prema jedinoj živućoj članici njegove uže obitelji Joso Defrančeski nestao je sredinom 1970-ih, u vrijeme kada se u Argentini odvija ono što je vojna hunta eufemistički zvala Procesom nacionalne reorganizacije, a što je puno poznatije pod nazivom [https://en.wikipedia.org/wiki/Dirty_War Prljavi rat]. Od 1974. pa do 1983. godine pod okriljem vlasti uklanjane su tisuće političkih neistomišljenika. Računa se da je negdje od sedam pa sve do trideset tisuća Argentinaca nestalo u političkim razračunavanjima, od čega se procjenjuje da je za smrt najvećeg broja žrtava, „lijevo orijentiranih aktivista i militanata, sindikalista, studenata, novinara te marksističkih i peronističkih gerilaca“ odgovorna tadašnja argentinska vlast, dok je određeni broj „pripadnika vojske, policije i civila“ stradao u napadima ljevičarskih gerilaca.
 
59

uređivanja