Razlika između inačica stranice »Joso Defrančeski«

Dodano 835 bajtova ,  prije 6 godina
bez sažetka
'''Joso Defrančeski''' ([[Ližnjan]], [[9. siječnja]] [[1906.]] - Buenos Aires, sr. 1970-ih), hrvatski [[novinar]], [[publicist]] i [[književnik]] najpoznatiji je kao autor knjige ''C. i kr. ratni logori 1914.-1918.'' iz 1937. koja je prvi cjelovit prikaz stradanja civila koje su tijekom [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]] austro-ugarske vlasti iz Južne Istre izgnale u sela Mađarske, Moravske i Češke te u logore Austrije. Od nekoliko desetaka tisuća evakuiranih Istrana tisuće su stradale od gladi, bolesti i nehumanih uvjeta mahom u izbjegličkom logoru Gmünd, u Austriji.
 
Joso Defrančeski rođen je u [[Ližnjan|Ližnjanu]], u [[Istra|Istri]] (u tadašnjoj [[Austro-Ugarska Monarhija|Austro-Ugarskoj monarhiji]]), '''9. siječnja 1906.''' Otac mu je Anton (Antonius-Mario) rođen 1876., radnik u Arsenalu, pulskom vojnom brodogradilištu, a majka JuštinaJustina, djevojačkog prezimena Mizdarić, rođena 1885. Anton i JuštinaJustina vjenčali su se 1904. kada im se rodio i prvi sin, Anton (Ante), Josin stariji brat, a treći, najmlađi brat Ivan (Ivica) rođen je 1908. godine<ref name="Status animarum">''Status animarum''. Župa sv. Martina. Ližnjan.</ref>.
 
== C. i kr. ratni logori 1914.-1918. ==
[[Datoteka:Cikr ratni logori naslovnica|minijatura|"Carski i kraljevski ratni logori 1914.-1918.", naslovnica prvog izdanja iz 1933.]]
U noći sa 17. na 18. svibnja 1915. austro-ugarske vojne vlasti Ližnjancima, ali i stanovnicima ostalih sela Puljštine i Južne Istre izdaju naredbu za iseljavanje. Do 30. svibnja 1915., kada je posljednji vlak s evakuiranim civilima napustio željezničku stanicu u Puli, Joso je s braćom, majkom, didom i babom izgnan iz Istre i smješten najprije u mađarsko selo Kurd, pa u izbjeglički logor u austrijskom Gmündu, te konačno u austrijsko selo Unternalb. U gmündskom logoru od nehumanih uvjeta života, poglavito zaraznih bolesti i gladi te uslijed nebrige vlasti stradavaju tisuće „evakuiraca“, najviše Hrvata iz Istre i Ukrajinaca. Obitelj Defrančeski se među prvima vraća iz izgnanstva u ožujku 1918. – u Mađarskoj, u Kurdu, ostaju kosti Josinog dida Martina Mizdarića (veterana Viške bitke iz 1866. godine); u Austriji, u Gmündu ostaju kosti njegovog mlađeg brata Ivice<ref name="Ratni logori">Defrančeski, Joso, ''C. i kr. ratni logori 1914.-1918.'', vlastita naklada, Osijek, 1937.</ref>.
 
== Novinarski rad ==
U izgnanstvu, u Austriji, Defrančeski je pohađao školu na njemačkom jeziku. Školovanje (završio je gimanziju) nastavlja u tadašnjoj [[Kraljevina SHS|Kraljevini SHS]] budući da je uslijed ekonomskih i političkih posljedica talijanske okupacije i sve nasilnije talijanizacije Istre Ližnjan napustio zajedno s obitelji tijekom 1920-ih. 1928. i 1929. godine braća Ante i Joso Defrančeski zajedno su u [[Duga Resa|Dugoj Resi]], obojica aktivni u tamošnjem Sokolskom društvu. Upravo ondje Joso stječe iskustvo javnih izlaganja i nastupa, a preko dvotjednika ''Sokolski glasnik'', službenog glasila Jugoslavenskog sokolskog saveza, tiskanog u Ljubljani upoznaje se i s novinarskim radom. Među prvim (potpisanim) tekstovima mu je „Teatar u Banjaluci“ iz 1930. objavljen u časopisu ''Kulisa'' <ref (name="BRiČ">Bibliografija rasprava i članaka. 203IV/2 (11). Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod, 1968. Str. 56 (2348).</ref>. A prema materijalima pohranjenim u Arhivu Jugoslavije, 1932. godine Joso Defančeski je pripravni član Jugoslavenskog novinarskog udruženja Sekcije Zagreb kao suradnik zagrebačkih ''Novosti'', a prije kojih je pisao i za ''Sokolski glasnik'' (iz Ljubljane), ''Pravdu'' (iz Beograda) i ''Novu štampu'' (iz Banja Luke) (<ref name="Ministarstvu">iz materijala Arhiva Jugoslavije, „Ministarstvu unutrašnjih poslova: Odelenju za Državnu Zaštitu I.“ )</ref>.
 
== Varaždin ==
[[Datoteka:70 god vatrogasne čete naslovnica|minijatura|"70 godina dobrovoljne vatrogasne čete u Varaždinu: 1864.-1934."]]
1933. godine, ponovno za ''Kulisu'' Defrančeski piše tekst „60 godišnjica Gradskog kazališta u Varaždinu (<ref name="BRiČ">Bibliografija 203rasprava i članaka. IV/2 (11). Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod, 1968. Str. 203.</ref> što navodi na zaključak da se te godine ili nešto ranije već preselio u [[Varaždin]]. Defrančeski još 1933. godine u listu ''Istra'', glasilu Saveza jugoslavenskih emigranata iz Julijske krajine, objavljuje dio rukopisa ''C. i kr. ratni logori 1914.-1918.'' pod naslovom „Naša prva emigracija“ (<ref name="BRiČ">Bibliografija 56rasprava i članaka. IV/2 (11). Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod, 1968. Str. 56.</ref>. 1934. godine spominje se kao član odbora varaždinske Dobrovoljne vatrogasne čete. Iste godine, Defrančeski objavljuje monografiju ''70 godina dobrovoljne vatrogasne čete u Varaždinu: 1864.-1934.'' U Varaždinu se bavi širim spektrom novinarskih zadataka pa, između ostaloga, uz kulturna i društvena prati i sportska događanja (<ref name="Golob">Golob, Antun. „Početak sportskog novinarstva.“Sportske informacije: službeno glasilo SIZ fizičke kulture i SFK općine Varaždin. Br. 16. God. 3)/1978. Str. 3.</ref>. U Varaždinu se 1935. rodio Nenad Defrančeski, sin Jose i Nikice Defrančeski (rođ. Ban, iz Podhuma, današnja Općina Jelenje).
 
== Odlazak u Argentinu ==
 
== Veze s Istrom ==
U Argentini je Defrančeski iznimno angažiran oko položaja Hrvata i Slovenaca u Julijskoj krajini. 1941. je član „Odbora Slovenaca i Hrvata pod Italijom“ (odbor je djelovao u okviru Jugoslavenske narodne obrane). Konkretan politički angažman, Defrančeski pretače i na stranice knjige ''Venezia Julia: El aigudo problema italoyugoeslavo''. Kratka knjižica (72 stranice teksta) nudi pregled događanja vezanih uz položaj Hrvata i Slovenaca u Julijskoj krajini iz razdoblja talijanske vlasti i Drugog svjetskog rata (http://www.sistory.si/raw2xml.php?ID=60). U nju, Defrančeski je autor i ilustriranog izdanje od 80 stranica ''Yugoslavia en fotos (Jugoslavija u slikama)'' koje je uredio i izdao u suradnji s Ivanom (Juanom) Borićem, izdavačem revije ''Pueblos libres'' (Ameriška domovina/American Home, slovenian morning daily newspaper, 19.07.1945.)
 
== U Argentini nakon Drugog svjetskog rata – Meta poglavnik ==
Novinar Pero Zlatar u svojoj knjizi ''Meta poglavnik: živ ili mrtav'' koja je romansirani opis zbivanja vezanih uz atentat na ustaškog poglavnika Antu Pavelića, u Svesku 2. pod naslovom „Misija Buenos Aires“ spominje stanovitog „slobodnoga novinara Joséa DeFranceschija“ (<ref name="Zlatar">Zlatar, Pero. "Meta poglavnik: živ ili mrtav." Svezak 2. Misija Buenos Aires. Zagreb: Europapress holding, 2010. Str. 157)</ref>. Prema Zlataru, početkom 1957. godine novinaru Joséu DeFranceschiju pristupa Blagoje Jovović koji će 10. travnja iste godine u pokušaju atentata raniti Pavelića. Povod za susret s Defrančeskim je članak koji je on sredinom 1956. godine objavio u ''La Prensi'', jednom od vodećih dnevnih listova Buenos Airesa. U tom članku, navodi Zlatar, Defrančeski je razotkrio ustaške emigrante kao plaćenike Peronova režima. Atentator Jovović očekuje, pripovijeda Zlatar, da upravo Joso Defrančeski bude posrednik između njega i tamošnjeg veleposlanstva Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Jovović je, piše Zaltar, o Defrančeskom čuo da je „Hrvat iz Istre i osvjedočeni Jugoslaven, blizak jugoslavenskoj ambasadi, koja diskretno uzdržava njegovo Društvo Jugoslavena u Argentini“ (<ref name="Zlatar"> str. 158).
 
O daljnjem Defrančeskijevom radu i životu u Argentini ne postoje dodatni (trenutno dostupni) izvori. Prema jedinoj živućoj članici njegove uže obitelji Joso Defrančeski nestao je sredinom 1970-ih, u vrijeme kada se u Argentini odvija ono što je vojna hunta eufemistički zvala Procesom nacionalne reorganizacije, a što je puno poznatije pod nazivom [https://en.wikipedia.org/wiki/Dirty_War Prljavi rat]. Od 1974. pa do 1983. godine pod okriljem vlasti uklanjane su tisuće političkih neistomišljenika. Računa se da je negdje od sedam pa sve do trideset tisuća Argentinaca nestalo u političkim razračunavanjima, od čega se procjenjuje da je za smrt najvećeg broja žrtava, „lijevo orijentiranih aktivista i militanata, sindikalista, studenata, novinara te marksističkih i peronističkih gerilaca“ odgovorna tadašnja argentinska vlast, dok je određeni broj „pripadnika vojske, policije i civila“ stradao u napadima ljevičarskih gerilaca.
Sinovčić, Marko. „Hrvati u Argentini i njihov doprinos hrvatskoj kulturi.“ Estudios migratorios croatas. 02.04.2015. <http://migracioncroata.blogspot.com/2015/02/009-marko-sinovcic-hrvati-u-argentini-i.html>.
 
Zlatar, Pero. "Meta poglavnik: živ ili mrtav." Svezak 2. Misija Buenos Aires. Zagreb: Europapress holding, 2010.
 
 
 
„Pretsjedništvu Kr. Vlade – Direkciji za Informativnu službu, London.“ (od Jose Defrančeskog), 09.12.1944.
 
== Izvori ==
{{Izvori}}
 
{{GLAVNIRASPORED:Defrančeski, Joso}}
59

uređivanja