Jugoslavenska narodna armija: razlika između inačica

Jedno vrijeme uspjela se u redovima [[Časnik|časničkog]] kadra JNA održavati ravnopravna zastupljenost svih naroda Jugoslavije,. noKada nakon [[Hrvat]]a [[Ivan Gošnjak|Ivana Gošnjaka]] kao ministra obrane dolazi [[1967.]] godine na to mjesto [[Srbin]] Nikola Ljubičić, koji jeon protežiranjem svojih ljudi počeopočinje mijenjati nacionalnu strukturu u vojnim vrhovima i prestaje se poštivati Zakon o ravnomjernom sudjelovanju svih naroda u popuni profesionalnog kadra u JNA.

|+Nacionalna struktura zapovjednog kadra JNA<ref name=hdrddl>Davor Domazet-Lošo: ''Hrvatski Domovinski rat: 1991. - 1995. ; strateški pogled'' ISBN 9537440079 ISBN 9789537440077</ref> - nesrazmjerna zastupljenost <br> <small>(planirano prikraćivanje pojedinih 'naroda i narodnosti')</small>*

<nowiki>*</nowiki>''Najveći nesklad očitovao se od 1986. do 1990. - nakon memoradnduma[[Memorandum SANU|memoranduma SANU]] i preustroja OS SFRJ udio Srba u časničkom zboru prelazi 70%.''<ref name=hdrddl/><br>

Godine 1985. indeks zastupljenosti Crnogoraca u aktivnom časničkom i dočasničkom kadru u odnosu na postotak stanovništva Jugoslavije bio je 204 (5,82%, a u ukupnom stanovništvu 2,58%), Srba 157, Makedonaca 113, Hrvata 63, Muslimana-Bošnjaka 41, Slovenaca 34, Albanaca samo 14. Procjenjuje se da je od 70.000 profesionalaca u JNA, njih 50.000 ili oko 70% bili Srbi ili Crnogorci (prema statistici iz 1985. godine bilo ih je 63%), a na vodećim mjestima taj postotak bio je još i viši.<ref>Ivo Goldstein, Hrvatska povijest, Novi Liber, Zagreb, 2003. str. 390, ISBN 953-6045-22-2</ref> Prema podacima koje navodi Branko Mamula (Slučaj Jugoslavija, str. 335.-336., CID, Podgorica, 2000.) 1985. godine, generalski kor činilo je 0,29 % od ukupnog broja djelatnih vojnih osoba. Crnogoraca je među generalima i admiralima bilo 11,1 %, Hrvata 19 %, Makedonaca 4,9 %, Slovenaca 10,4 %, Srba 46,5 %, Muslimana 2,8 %, Albanaca 1,4 % i Jugoslavena 4,9 %. Po republičkom podrijetlu struktura je bila sljedeća: iz Bosne i Hercegovine 15,28 %, iz Crne Gore 11,11 %, iz Hrvatske 30,56 %, iz Makedonije 3,47 %, iz Slovenije 9,72 %, i iz Srbije 28,47 % od toga 18,06 % iz Srbije, 5,56 % s Kosova i 4,86 % iz Vojvodine.<ref>[http://hrcak.srce.hr/file/26479 Davor Marijan:Jugoslavenska narodna armija - važnija obilježja] {{pdf}}</ref>

U početku je vojni rok u ''JA'' trajao dvije, tri ili četiri ([[Ratna mornarica|RM]], osim obalne obrane) godine,<ref>Čl. 17 Pravilnika za izvršenje Zakona o vojnoj obavezi državljana Federativne Narodne Republike Jugoslavije, Službeni list FNRJ, br. 42/46. od petka, 24. srpnja 1946., str. 457.</ref> takvo je stanje vrijedilo do [[1952.]] godine, kasnije se obavljao dvije godine, u određenim rodovima, iznimno tri godine. Osobe sa završenom srednjom ili njome izjednačenom školom, te s višim obrazovanjem, imale su pravo vojni rok obavljati tijekom jedne godine.<ref>Čl. 1. Pravilnika za izvršenje Zakona o vojnoj obavezi državljana Federativne Narodne Republike Jugoslavije, Službeni list FNRJ, br. 37/52. od srijede, 16. srpnja 1952., str. 688.</ref> Vojni leksikon spominje 15 mjesečni vojni rok, u RM 18 mjeseci.<ref>Petrović, Petar <small>(ur.)</small>; Petrović, Miroslav <small>(ur. ilust.)</small>, '''''Vojni leksikon''''', Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1981., {{COBISS.SR|id=512069344}}</ref> U završnoj fazi, vojni rok je trajao godinu dana, osim za osobe koje iz vjerskih razloga odbiju držati oružje, koje su vojni rok služile 24 mjeseca.<ref>Čl. 22., st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vojnoj obavezi, Službeni list SFRJ, br. 26/89. od 21. travnja 1989.</ref>

U ''JNA'' je od saveznoga Ustava [[1963.]]<ref>Ustav SFRJ 1963., član 42. stav 3. "Izuzetno, u Jugoslavenskoj narodnoj armiji komandiranje, vojna obuka i administracija vrše se na ''srpskohrvatskom jeziku''."</ref> do saveznih ustavnih amandmana ([[1971.]])<ref>{{srp oznaka}} [[s:sr:Уставни амандмани XX до XLII (1971)#АМАНДМАН -.7B.D0.A5LI.7D-|Amandman ХLI. na Ustav SFRJ, toč. 4.]], 8. srpnja 1971.</ref> u uporabi "''[[srpskohrvatski jezik|srpskohrvatski" jezik]]'', poglavito- što se provodi uglavnom na način da se koristi srpska [[ekavski govor|ekavica]] pri pisanju službenih dokumenata, izdavanju zapovjedi te u vojnim tiskovinama. Od [[SFRJ|saveznih]] ustavnih amandmana 1971. navodi se osiguravanje prava na ravnopravnost jezika i pisama naroda i narodnosti u SR i SAP, kao i osiguravanje upotrebljavanja jezika naroda i narodnosti u dijelovima JNA. Ustavnim amandmanom XLI, točkom 4. od 8. srpnja 1971. ne navodi se više ''srpskohrvatski jezik'', nego se omogućava donošenje saveznoga zakona kojim bi se odredilo jedan od jezika naroda i narodnosti kao ''zapovjedni jezik'', kojim bi se obavljala i obuka u JNA. Od saveznoga Ustava [[1974]]. godine <ref>Ustav SFRJ 1974., član 243. stav 1. "U oružanim snagama Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije osigurava se, u skladu s Ustavom SFRJ, ravnopravnost jezika i pisama naroda i narodnosti Jugoslavije." i član 243. stav 2. "U komandiranju i vojnoj obuci u Jugoslavenskoj narodnoj armiji može se, u skladu sa saveznim zakonom, upotrebljavati jedan od jezika naroda Jugoslavije, a u njenim dijelovima — jezici naroda i narodnosti."</ref> događa se postupno oslobađanje od stege ''srpskohrvatskoga jezika'' tako što je omogućeno zapovijedanje na [[Slovenski jezik|slovenskome jeziku]] <ref>Korošec, Tomo; Petelin, Stanko; Suhadolnik, Stane; [et al.] Vojaški slovar, Partizanska knjiga, Ljubljana, 1977.</ref> i [[makedonski jezik|makedonskome jeziku]], a bilo je dopušteno govoriti i pisati jezicima naroda i narodnosti, kao što su [[mađarski jezik|mađarski]] i [[albanski jezik|albanski]] <ref>Odluka o početku izlaženja Službenog lista SFRJ na albanskom i mađarskom jeziku (»Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije«, br. 51/70., rbr. 582., str. 1216.)</ref> iako se tim jezicima nisu izdavale zapovjedi initi su se na njima objavljivali vojni listovi. U Enciklopediji Jugoslavije (2. izd., 6. sv., 1990., str. 242.),<ref>[[August Kovačec]], ''V. Jezici i pisma naroda i narodnosti'', u članku: ''Jugoslavija'', str. 161. – 608., u enciklopediji: Jakov Sirotković, gl. ur., ''Enciklopedija Jugoslavije'', 2. izd., 6. sv. : Jap – Kat, Jugoslavenski leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, Zagreb, 1990., ISBN 86-7053-024-4, {{NSK-zapis|id=000007205}}, str. 241. – 251., cit. sa str. 241., 242., 250.</ref> [[August Kovačec]] navodi kako se u jedinicama teritorijalne obrane potiče uporaba jezika socijalističkih republika, socijalističkih autonomnih pokrajina, općina i sl.