Bleiburška tragedija: razlika između inačica

Makar je činjenica da se Bleiburg dogodio nakon kapitulacije Njemačke, valja opaziti da su jugoslavenske komunističke snage i nakon 1945. godine imali teških muka s pripadnicima profašističkih trupa koji su se povukli u šume. Tako se uzima da je tek [[12. ožujka]] [[1946.]] konačno slomljen gerilski četnički otpor, hvatanjem četnikogčetničkog [[Draža Mihajlović|''đenerala'' Draže Mihajlovića]], pa je možda ispravno reći da je rat na području Jugoslavije trajao sve do tada. Također je i dio ustaša - tzv. [[Križari (gerila)|"križari"]] - na sličan način vodio gerilsku borbu protiv komunista; neki čak do 1950. godine. Jedan od razloga za događaje u Bleiburgu i nakon njega možemo vidjeti u strahu Titove vlade da će tamo zarobljene osobe u slučaju povratka kući pokrenuti slični gerilski pokret.

Obzirom da je u svibnju 1945. komunistička Jugoslavija bila potpuno lojalan član sovjetskog bloka - do mjere da je 'istinski vladar Jugoslavije' bio je surovi i oholi generalmajor Kiselov iz sovjetske vojne misije u Beogradu, koji je drsko nadglasavao samog Tita u najsitnijim pitanjima jugoslavenske unutrašnje politike - vrlo je moguće da su sovjetske snage sigurnosti [[NKVD]] (kasnije [[KGB]]) utjecale i na postupanje Britanaca s "Jugoslavenima" koji su se zatekli na teritoriju Austrije. Kako su to otkrili [[Špijunaža|špijunski]] skandali koji su uslijedili kasnijih godina, Sovjetski Savez je u Britaniji i Sjedinjenim Državama imao mnogo pomagača na visokim mjestima. O tom možemo još uvijek samo nasluživati,naslućivati iz izjave sovjetskog ministra državne sigurnosti Merkulova početkom lipnja 1945. o odnosima sa zapadnim savezicima: “…uzeli smo uzde u vlastite ruke. Njima nije drago što smo ih matirali, i sada su prisiljeni plesati na našu melodiju, kao posljednji pijun na ploči“.