Razlika između inačica stranice »Šćakavski«

Dodana 123 bajta ,  prije 4 godine
m
bez sažetka
m
Šćakavski dijalekt (Šćakavica) je staro ime za hrvatsku '''zapadnu štokavštinu''' koja se ne razlikuje od srpske zapadne štokavštine, ona se je u vrijeme višestoljetne turske vladavine izgubila glavna svojstva samostalnog narječja te se anorganski znatno ujednačila sa istočnom nehrvatskom štokavštinom i to prvenstveno u turskom rječniku. Hrvatska zapadna štokavština danas obuhvaća sve štokavske ikavske dijalekte, sve zapadno ijekavske govore koji se neopravdano a zbog ijekavskog jata često svrstavaju pod isti dijalekt zajedno sa istočnoštokavskim govorima od kojih se korijenski razlikuju, od zapadnoijekavskih govora poznatiji su istočnobosanski, dubrovački, neumsko-stolački, žumberački, srednjoslavonski i bjelovarski govori, te ekavski govori donje podravine i dijelova Srijema, ovi govori obuhvačaju 57 % [[Hrvati|hrvatskoga]] govornog područja.
 
Od zapadnoštokavskih govora nadasve je raširena ikavica, ona se prostire diljem [[Lika|Like]], Zagore, srednjeg dalmatinskog priobalja, srednje i jugozapadne Bosne, Završja, zapadne Hercegovine, donje Posavine, Baranje i na sjeverozapadu Bačke (od Sombora do Subotice) u današnjoj Vojvodini gdje su emigrirali Hrvati pred Turcima. Osim večinskih ikavskih govora, zapadna štokavština ima u znatnoj mjeri i jekavske govore koji su rasprostranjeni od srednje Slavonije preko istočne Bosn do dubrovačkog primorja, te sporadično po unutrašnjosti velikoga dijela BiH i Hrvatske, kao najmanja govorna skupina zapadne štokavštine su ekavski govori, oni se rasprostiru u srednjo-slavonskoj Podravini te po dijelovima Srijema.
 
== Podrijetlo ikavaca ==
U biogenetskom pogledu, kod ikavskih šćakavaca takodjer uglavnom dominira hrvatski genotip Eu7 kao i kod bodulskih čakavaca na Jadranu, što upućuje na njihovu biohistorijsku srodnost i zajednički iskon (ako vjerujete u pseudo-naučne tvrdnje za koje nema nikakvog dokaza). Dok je kod bodulskih cakavaca slavenski leksički utjecaj najmanji i novijeg podrijetla, kod ikavskih šćakavaca je takav slavenski udjel veći i stariji što znači da su nakon razdvajanja prošli kroz slavenski kulturno-jezični filtar, vjerojatno nakon Tanaisa u Ukrajini. Prvobitnim kulturno-jezičnim i antropološkim miješajem ranohrvatskih čakavaca s tad još nehrvatskim Slavenima, nastaju srednjovjeki i današnji ikavski šćakavci. Drugim naknadnim miješanjem ovih s balkanskim Vlahima nakon turskih provala tek u novom vijeku stvara se najnovija hibridna poluikavska štakavica. Ovi slavizirani Vlahi su se tek nakon toga opredijelili prema vjeri i potom vjerski asimilirali bilo kao novi katolički Hrvati (Hrvaćani) ili kao novi pravoslavni Srbi (tzv. Prečani).
Većina inih Slavena stari glas "jat" izgovaraju kao "e", a jedino Hrvati, [[Ukrajinci]] i dijelom [[Česi]] su ikavci pa ga izgovaraju kao "i" (Graljuk 1997.). Među inim Indoeuropljanima, u sličnim riječima na tom mjestu većinom imaju "i" još samo [[Iranci]] i [[Irci]], a baš su ovi skupa s Prahrvatima etnogenetski najbliži vedskim potomcima nedavno arheološki i pismeno dokazanog ranoarijskog prajezika Sarasvati pred 5.700 - 4.200 godina u Indiji još prije Samskrita. Zato su ikavski oblici brojni npr. u sličnim perzijskim riječima: bida (bijeda), di (gdje), diver (djever), girih (grijeh: grih), guit (svijet: "svit"), mih (mijeh), mist (mjesto), mišin (mješina), siča (svijeća: svića), sidat (sjediti), sika (sjeći), smišin (smiješan), sisten (sjesti), vir (vjera: vira) itd. Takodjer je i u starom irskom iz srednjega vijeka na tom mjestu većinom "i" ili rjedje "ie", ali su takve irsko-hrvatske usporednice još slabo proučene: npr. biel (bijel), briga (brijeg: brig), cruim (crv: cryv na otocima), dvi (dva), grian (grijem), lia (lijevam), snigyd (snijeg: snig) itd. Ikavizam je dosad u novoirskom oslabljen zbog jezičnog pritiska engleskih okupatora, a slično je i kod Hrvata ikavica danas potisnuta nametanjem kolonialnog vukopisa. Dakle, medju Indoeuropljanima još postoje 4 stara "ikavska" naroda indoarijskog podrijetla: Irci, Iranci, Hrvati i Ukrajinci.
Većina Hrvata (čak 2/3) izvorno na selima i kod kuće sve dosad još govore raznim inačicama ikavskih dialekata: u kopnenom zaleđu većinom ikavsko-štokavski, duž primorja i [[otok]]a uglavnom ikavsko-čakavski, a na zapadu još dijelom ikavsko-kajkavski itd. Srednjovjeki razvitak ranohrvatskih dialekata u okviru ikavske skupine, počima od najstarije bodulske cakavice na jadranskim otocima (a slično CA postoji takodjer u staroindijskim Vedama, ranoiranskoj Avesti, pa u lycijskom i toharskom prajeziku), a potom se dalje razvija u primorsko ča, pa kopneno šća u zaledju i konačno novije šta po idućem povijestnom slijedu: