Razlika između inačica stranice »Šćakavski«

Obrisana 123 bajta ,  prije 4 godine
uklanjanje izmjene 4555646 suradnika Patriotismisthelastrefugeofascoundrel (razgovor)
m (uklanjanje izmjene 4555644 suradnika El hombre (razgovor))
(uklanjanje izmjene 4555646 suradnika Patriotismisthelastrefugeofascoundrel (razgovor))
Šćakavski dijalekt (Šćakavica) je staro ime za hrvatsku '''zapadnu štokavštinu''' koja se ne razlikuje od srpske zapadne štokavštine, ona se je u vrijeme višestoljetne turske vladavine izgubila glavna svojstva samostalnog narječja te se anorganski znatno ujednačila sa istočnom nehrvatskom štokavštinom i to prvenstveno u turskom rječniku. Hrvatska zapadna štokavština danas obuhvaća sve štokavske ikavske dijalekte, sve zapadno ijekavske govore koji se neopravdano a zbog ijekavskog jata često svrstavaju pod isti dijalekt zajedno sa istočnoštokavskim govorima od kojih se korijenski razlikuju, od zapadnoijekavskih govora poznatiji su istočnobosanski, dubrovački, neumsko-stolački, žumberački, srednjoslavonski i bjelovarski govori, te ekavski govori donje podravine i dijelova Srijema, ovi govori obuhvačaju 57 % [[Hrvati|hrvatskoga]] govornog područja.
 
Od zapadnoštokavskih govora nadasve je raširena ikavica, ona se prostire diljem [[Lika|Like]], Zagore, srednjeg dalmatinskog priobalja, srednje i jugozapadne Bosne, Završja, zapadne Hercegovine, donje Posavine, Baranje i na sjeverozapadu Bačke (od Sombora do Subotice) u današnjoj Vojvodini gdje su emigrirali Hrvati pred Turcima. Osim večinskih ikavskih govora, zapadna štokavština ima u znatnoj mjeri i jekavske govore koji su rasprostranjeni od srednje Slavonije preko istočne Bosn do dubrovačkog primorja, te sporadično po unutrašnjosti velikoga dijela BiH i Hrvatske, kao najmanja govorna skupina zapadne štokavštine su ekavski govori, oni se rasprostiru u srednjo-slavonskoj Podravini te po dijelovima Srijema.
 
== Podrijetlo ikavaca ==
U biogenetskom pogledu, kod ikavskih šćakavaca takodjer uglavnom dominira hrvatski genotip Eu7 kao i kod bodulskih čakavaca na Jadranu, što upućuje na njihovu biohistorijsku srodnost i zajednički iskon (ako vjerujete u pseudo-naučne tvrdnje za koje nema nikakvog dokaza). Dok je kod bodulskih cakavaca slavenski leksički utjecaj najmanji i novijeg podrijetla, kod ikavskih šćakavaca je takav slavenski udjel veći i stariji što znači da su nakon razdvajanja prošli kroz slavenski kulturno-jezični filtar, vjerojatno nakon Tanaisa u Ukrajini. Prvobitnim kulturno-jezičnim i antropološkim miješajem ranohrvatskih čakavaca s tad još nehrvatskim Slavenima, nastaju srednjovjeki i današnji ikavski šćakavci. Drugim naknadnim miješanjem ovih s balkanskim Vlahima nakon turskih provala tek u novom vijeku stvara se najnovija hibridna poluikavska štakavica. Ovi slavizirani Vlahi su se tek nakon toga opredijelili prema vjeri i potom vjerski asimilirali bilo kao novi katolički Hrvati (Hrvaćani) ili kao novi pravoslavni Srbi (tzv. Prečani).
Većina inih Slavena stari glas "jat" izgovaraju kao "e", a jedino Hrvati, [[Ukrajinci]] i dijelom [[Česi]] su ikavci pa ga izgovaraju kao "i" (Graljuk 1997.). Među inim Indoeuropljanima, u sličnim riječima na tom mjestu većinom imaju "i" još samo [[Iranci]] i [[Irci]], a baš su ovi skupa s Prahrvatima etnogenetski najbliži vedskim potomcima nedavno arheološki i pismeno dokazanog ranoarijskog prajezika Sarasvati pred 5.700 - 4.200 godina u Indiji još prije Samskrita. Zato su ikavski oblici brojni npr. u sličnim perzijskim riječima: bida (bijeda), di (gdje), diver (djever), girih (grijeh: grih), guit (svijet: "svit"), mih (mijeh), mist (mjesto), mišin (mješina), siča (svijeća: svića), sidat (sjediti), sika (sjeći), smišin (smiješan), sisten (sjesti), vir (vjera: vira) itd. Takodjer je i u starom irskom iz srednjega vijeka na tom mjestu većinom "i" ili rjedje "ie", ali su takve irsko-hrvatske usporednice još slabo proučene: npr. biel (bijel), briga (brijeg: brig), cruim (crv: cryv na otocima), dvi (dva), grian (grijem), lia (lijevam), snigyd (snijeg: snig) itd. Ikavizam je dosad u novoirskom oslabljen zbog jezičnog pritiska engleskih okupatora, a slično je i kod Hrvata ikavica danas potisnuta nametanjem kolonialnog vukopisa. Dakle, medju Indoeuropljanima još postoje 4 stara "ikavska" naroda indoarijskog podrijetla: Irci, Iranci, Hrvati i Ukrajinci.
Većina Hrvata (čak 2/3) izvorno na selima i kod kuće sve dosad još govore raznim inačicama ikavskih dialekata: u kopnenom zaleđu većinom ikavsko-štokavski, duž primorja i [[otok]]a uglavnom ikavsko-čakavski, a na zapadu još dijelom ikavsko-kajkavski itd. Srednjovjeki razvitak ranohrvatskih dialekata u okviru ikavske skupine, počima od najstarije bodulske cakavice na jadranskim otocima (a slično CA postoji takodjer u staroindijskim Vedama, ranoiranskoj Avesti, pa u lycijskom i toharskom prajeziku), a potom se dalje razvija u primorsko ča, pa kopneno šća u zaledju i konačno novije šta po idućem povijestnom slijedu: