Država Slovenaca, Hrvata i Srba: razlika između inačica

 

Osnovna politička opredjeljenja u [[narodno vijeće SHS|Narodnome vijeću]] išla su od stajališta o brzom i bezuvjetnom ujedinjenju do stajališta o nužnosti postupnog ujedinjenja po točno utvrđenim prethodnim uvjetima. [[Ženevska deklaracija (1918.)|Ženevska deklaracija]] od 9. studenog 1918., što su je potpisali predsjednik Narodnoga vijeća [[Anton Korošec]], predsjednik [[jugoslavenski odbor|Jugoslavenskog odbora]] [[Ante Trumbić]] i predsjednik srbijanske kraljevske vlade [[Nikola Pašić]], utvrđivala je oblike prijelaznog uređenja zajedničke države, koji su polazili od ravnopravnog položaja dvaju državnih bića. Ona, međutim, nije imala praktičnih posljedica, jer nije odgovarala zamislima pristaša nacionalnog [[unitarizam|unitarizma]] i državnog centralizma u Narodnome vijeću, a osobito krugovima oko [[Aleksandar I. Karađorđević|Aleksandra Karađorđevića]].<ref name="Država" />

Vrijeme nije radilo za Državu SHS, jer su na stol došla [[Antanta|Antantina]] obećanja Italiji, a [[Kraljevina Srbija]] je imala svoje namjere organiziranja buduće južnoslavenske države. [[Kraljevina Italija|Talijanska vojska]] okupirala je Istru, Rijeku, Kvarner i Dalmaciju, a srbijanska vojska zauzela je Baranju, Bačku i Banat, te je 25. studenog održana [[Novosadska skupština]]. Srbi, iako tek četvrti narod po brojnosti u Bačkoj, krivotvorili su zapisnik skupštine te objavili da se spomenute pokrajine izravno sjedinjuju sa Srbijom.<ref>Dragutin Pavličević, Povijest Hrvatske, Naklada Pavičić, Zagreb, 2007. godine, ISBN 978-953-6308-71-2</ref> Nakon toga se u Crnoj Gori održala [[Podgorička skupština]], na kojoj je pod pritiskom donesena odluka o ujedinjenju [[Kraljevina Crna Gora|Crne Gore]] sa Srbijom, 27. studenog 1918.