Diktatura proletarijata: razlika između inačica

'''Diktatura proletarijata''' je revolucionarna vlast [[proletarijat]]a, radničke klase. U [[marksizam|marksizmu]] je to politički sustav koji revolucionarnim prevratom uspostavlja radnička klasa u prijelaznom razdoblju od [[kapitalizam|kapitalizma]] k [[socijalizam|socijalizmu]]. Radi se o općoj vlasti koju ostvaruje radnička klasa, često u savezu sa seljaštvom i ostalim radnicima, nakon zbacivanja s vlasti [[buržoazija|buržoazije]] i ostalih eksploatatorskihizrabljivačkih klasa, a koju karakterizira razbijanje starih institucija vlasti klasnog društva i oblikovanje novih. Ovaj marksistički pojam je označavao prijelaznu [[socijalizam|socijalističku]] državu između [[kapitalizam|kapitalističkog]] društva i besklasnog [[komunizam|komunističkog]] društva. Kroz prijelazno razdoblje, [[država]] je trebala biti revolucionarna diktatura proletarijata.<ref>[http://www.marxists.org/archive/marx/works/1875/gotha/ch04.htm marxists.org] ''Critique of the Gotha Programme'' (1875) Karl Marx </ref>

Diktaturom proletarijata radnička klasa ostvaruje svoju dominantnu ulogu u društvu. Ako se usporedi s različitim oblicima [[diktatura|diktature]], diktatura proletarijata kao povijesni tip najbliža je pojmu »narodne demokracije«, te je treba lučiti od različitih drugih oblika diktatura koje isključuju svaki [[demokracija|demokratski]] element. Karakteristična preobrazba koju donosi diktatura proletarijata odvija se prvenstvenoponajprije u promjeni društveno-ekonomskih odnosa društva, čiji je vanjski oblik političkog sustava koji može biti različit bilo po svojoj organizaciji, ili po metodama. Različiti politički oblici diktature proletarijata u pojedinim zemljama imaju svoj korijen u različitosti socijalne i ekonomskogekonomske strukture tih zemalja, različitosti dostignutogdostignute nivoarazine ekonomskog, političkog i kulturnog razvoja, različitosti političkih tradicija, shvaćanja, običaja, različitosti načina i putova kojim su izvršeniprovedeni prijašnji društveni preobražaji i, posebno, različitosti načina i putova kojim je otpočetotpočeo njihov konkretan socijalistički preobražaj.

Posljedica razvoja [[socijalizam|socijalističkih]] snaga i jačanje njihova utjecaja na društvena kretanja je i veća različitost političkih oblika diktature proletarijata; poredosim oblika revolucionarne diktature, diktatura proletarijata ne isključuje mogućnost iskorištavanja oblika parlamentarne vlasti u kojoj presudan utjecaj ostvaruje radnička klasa sa svojim osnovnim ekonomsko-političkim zahtjevima a isto tako uključuje i razne prijelazne oblike ondje gdje proletarijat osvaja odlučujuće političke pozicije relativno mirnim putem. U tom smislu, diktatura proletarijata jest svaki politički sustav prijelaznog doba (od kapitalizma k socijalizmu) u kome neposredni i dugoročni ekonomski i ostali interesi radničke klase — to jest proizvođača koji rade na društvenim sredstvima za proizvodnju — predstavljaju rukovodeći princip cjelokupne njegove političke, ekonomske i društvene aktivnosti <ref>Program bivšeg [[SKJ]]</ref>. Teorija diktature proletarijata proizlazi iz marksističke teorije klasa i [[klasna borba|klasne borbe]]. Na temelju uopćavanja iskustva revolucionarne borbe proletarijata, osobito revolucionarnog kretanja u vrijeme [[Pariška komuna|Pariške komune]], Marx i Engels su razrađivali i projekt ostvarivanja proleterske države. Oni su pritom govorili o »osvajanju demokracije« te općenito o nužnosti proleterske revolucije. Marx je isticao da se ne može uspostaviti proleterska država a da se pri tom ne eliminiraju institucije vlasti buržujske države.

Sam izraz "diktatura proletarijata" Marx prvi puta upotrebljava u pismu Weidemayeru 1852. godine, gdje navodi da klasna borba vodi neizbježno diktaturi proletarijata, a ta diktatura predstavlja samo prijelaz prema ukidanju svih klasa — besklasnom društvu. DaljuDaljnju razradu ovoga pojma Marx iznosi u ''Kritici Gotskog programa'' (1875), gdje diktaturu proletarijata shvaća kao državu prijelaznog razdoblja iz kapitalizma u komunizam »koja ne može biti ništa drugo do revolucionarna diktatura proletarijata«.

Ovom Lenjinovom konceptu suprotstavlja se [[Rosa Luxemburg]], koja želi isključiti posredovanje partije između vlasti i masa, smatrajući da takva praksa nužno dovodi do devijacija. Ona se zauzima za takav oblik proleterske demokracije u kojem će biti osigurana punapun kontrolanadzor javnosti nad diktaturom klase. Povijesni je zadatak diktature proletarijata da ukloni [[dvoličnost]] buržoaske demokracije, to jest da se ova formalna demokracija učini sadržajnom. U tom pogledu ona zauzima srednji stav u polemici Lenjina s Kautskim smatrajući da Lenjin naglašava samo riječ [[diktatura]], a Kautsky riječ [[demokracija]], oba nedijalektički. Specifičnu devijantnu formu doživjela je koncepcija diktature proletarijata u [[Staljin|Staljinovoj]] interpretaciji i praksi. Njegovo shvaćanje da jačanjem socijalizma jača i klasna borba, u praksi je opravdavalo primjenu niza represivnih mjera ne samo prema klasi ugnjetača, već i prema onim pripadnicima same radničke klase koji se nisu u svemu slagali sa službenom Staljinovom linijom.

Marksistička teorija i praksa u bivšoj [[SFRJ]] polazila je od načela stalnog humaniziranja društvenih odnosa. U uvjetima ostvarene diktature proletarijata, društvenog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, smatralo se da radnička klasa može ostvariti svoje klasne interese i biti na visini svoga povijesnog zadatka ukolikoako se istodobno bori i za oslobođenje svih stvaralačkih činilacačinitelja društva od pritiska antisocijalističkih snaga koje se manifestiraju u ostacima buržujskih odnosa, ali i u različitim deformacijama socijalizma (birokratizam, konzervativizam, [[kult ličnosti]], administrativni centralizam i slično). Ovi stavovi izraženi u praksi ondašnjeg radničkog samoupravljanja i izgradnji samoupravnih odnosa u društvu uopćeopćenito, nadovezivali su se klasičnu koncepciju diktature proletarijata.

Diktatura proletarijata u pravilu započinje [[Revolucionarni teror|revolucionarnim terorom]], čija su meta pripadnici oružanih snaga i sustava sigurnasti starog režima, te određeni broj istaknutijih pojedinaca iz redova "poraženih klasa" poput bogatih seljaka, kapitalista, političara, svećenstva, te novinara i drugih pripadnika kulturnih elita: u Hrvatskoj na počecimapočetcima te faze dikature proletarijata nalazimo temeljitije rasvijetljen [[Pokolj na otoku Daksi]] kod Dubrovnika.

U daljnjom fazi se nadzor nad stanovništvom obavlja dobro organiziranim policijskim i pravosudnim sustavom, u matrici organizirane [[Totalitarizam|totalitarne države]]. Represivni sustav djeluje na osnovu zakona kojima je bilo kakvo izražavanje nezadovoljstva, a osobito bilo kakvo neodobreno društveno organiziranje strogo kažnjivo kao "kontrarevolucionarna djelatnost": pri tome se provodi [[indoktrinacija]] - putem striktnostrogo nadziranih medija i školstva - kojom se na razini javnog morala opozicija komunističkom režimu prikazuje kao opakiji zločin od krađe, silovanja ili krvnih delikata. Međutim se u toj fazi više ne provodeprovodi samovoljno i neorganizirano nasilje protiv stanovništva.

Preduvjet iole ozbiljnijem socijalnomdruštvenom napredovanju je učlanjivanje u komunističku partiju: "nepartijac" ne može postati direktorom u gospodarstvu ili nositeljem bilo kakve znatnije funkcije u bilo kakvim ustanovama; čak su i mjesta stručnjaka (npr. novinara, sudaca, sveučilišnih profesora) dostupna "nepartijcima" samo u slučaju da doista nema dovoljno "partijaca" koji su pogodni za preuzimanje takvih dužnosti.

Članstvo komunističke partije, u svojstvu tzv. "elite radničke partije" u svakoj diktaturi proletarijata znatno profitira od svojeg elitnog položaja - te osim socijalnog utjecaja komunisti ostvaruju znatno bolje prihode, imaju bolji pristup školovanju i zdravstvenim uslugama za sebe i članove svojih obitelji, i u velikoj mjeri preuzimaju u diktaturi proletarijata položaj analogankoji odgovara položaju buržoazije u kapitalističkim ekonomijama.

"Sumnjivi elementi" - pripadnici "poraženih klasa", režimu neskloni intelektualci, pripadnici vojnih formacija poraženih u revoluciji i njihovi bliski rođaci - imaju status građana drugog reda: oni su učestalo predmet "sigurnosnih obrada" policije, koja o njima vodi dosjee kakve policije u građanskim državama vode o kriminalcima. Takve pojedince dosjei prate na služenje vojnog roka, te gaih se učestalo konzultira kod traženja zaposlenja, stipendija za školovanje i bilo kakve druge društvene aktivnosti; korištenjeupotreba tih podataka je uvijek tajnotajna i osoba se u principunačelu ne može efikasnodjelotvorno potužiti na kakvu nepravdu koju doživljava. Posljedično, građani sa takvim dosjeima zakinuti su u mnogim mogućnostima i njihovi životi su vrlo teški. Ako u svojoj nevolji nešto prigovore, koristiprimjenjuje se sintagma da "neprijatelj diže glavu", te slijede rigorozne kazne za neznatne prekršaje. Primjerice se u Hrvatskoj učestalo završavalo u zatvoru zbog pjevanja benigne domoljubne pjesme "Vilo velebita", a u Bosni i Hercegovini čak i zbog pjevanja hrvatske nacionalne himne "Lijepa naša domovino" (makar je ta pjesma bila republička himna obližnje SR Hrvatske). Zbog posjedovanja tiskovina koje je tiskala tzv. "neprijateljska emigracija" se redovno završavalo u zatvoru, makar te tiskovine i ne sadržavale nešto osobito agresivno.