Operacija Una: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 13:
postrojbe1 = 3414 vojnika [[HV]]-a |
postrojbe2 = točan broj nije poznat ali se procjenjuje na oko 10000 vojnika i policajaca (1. korpusa [[VRS]]) |
gubitci1 =
gubitci2 =
}}'''Operacija Una''' jedina je operacija HV-a tijekom 1995. koja nije završila pobjedom Hrvatskih snaga. Odvijala se od 18. rujna do 19. rujna 1995., svega 1 dan. U operaciji “Una” se hrvatska vojska suočila s organiziranim i vrlo odlučnim otporom snaga bosanskih Srba, te je zbog objektivnog neuspjeha da se probije neprijateljsku obranu i zbog znatnih hvatskih žrtava, neki ubrajaju među najtragičnije vojne akcija HV-a: riječ je ujedno o prvom ozbiljnom uspjehu srpskih snaga u borbama protiv HV nakon 1992. godine.
Nakon što su samo nekoliko dana ranije Sjedinjene Američke Države tražile da Hrvatska zaustavi [[Operacija Maestral|Operaciju Maestral]] u središnjoj i zapadnoj Bosni, [[Richard Holbrooke]], američki diplomat zadužen za dovođenje sukobljenih strana u BiH za pregovarački stol zatražio je 17. rujna 1995. od predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana da zauzme Sanski Most, Prijedor i Bosanski Novi - uz obrazoženje da je to potrebno da bi se prisililo Srbe na popuštanje u pregovorima. SAD su, međutim, jasno izrazile da ne žele da hrvatske snage zauzmu i Banja Luku, što bi izazvalo nove valove izbjeglica i možda vodilo u totalni rat između Hrvatske i BiH s jedne strane, te Srbije s druge strane. “Gospodine predsjedniče, tražim od vas sa odete što dalje možete, ali ne uzimajte Banja Luku”, bile su Holbrookeove riječi Tuđmanu, o kojima sam svjedoči Holbrooke u svojoj memoarskoj knjizi.<ref>“Završiti rat“, Richard Hoolbroke, izdanje TKP ŠAHINPAHIĆ, Sarajevo 1998., str. 164-165</ref>
Za razliku od dobro pripremljene i uspješne Operacije Maestral koja je zaustavljenja na energično zauzimanje SAD, Operacija Una - pokrenuta uz pripremu od svega jednog dana - je bila nedovoljno pripremljena i utemeljena na pogrešnoj obavještajnoj procjeni (kojoj su u nepoznatoj mjeri kumovale informacije dobivene od Amerikanaca) da Srbi na području gdje HV pokreće najsloženiju vrstu napadne operacije - takvu koja uključuje forsiranje nabujale rijeke Une - ne raspolažu snagama dovoljnim za organiziranje adekvatne obrane. Hrvatske snage u napadu su pretrpjele znatne gubitke, te se od daljnjeg napredovanja odustalo zbog ocjene da napad nije dovoljno dobro organiziran i da prijete daljnji teški gubitci.
General Mareković, koji je na terenu upravljao hrvatskim snagama, u novinskom intervjuu 2006. god. iznosi mišljenje da su se operaciju moglo uspješno nastaviti, i da je odluka o povlačenju snaga natrag preko Une donijeta pod međunarodnim pritiskom.
==Prije operacije==
Line 25 ⟶ 27:
Nakon dobro provedene operacije [[Operacija Oluja|Oluja]] i netom nakon operacije [[Operacija Maestral|Maestral]] hrvatsko [[Pounje]] bilo je pod izrazito jakim topničkim udarom srpskih snaga iz tzv. Republike Srpske. Pod jakim je udarom bila [[Hrvatska Kostajnica]], a cesta [[Hrvatska Kostajnica]]-[[Dvor]] bila je praktički zatvorena. Trebalo je nešto učiniti.
SAD nije imao namjeru dopustiti ni Hrvatima ni Bošnjacima
[[Richard Holbrooke]] je 14. rujna sugerirao hrvatskom vrhu napad na [[Prijedor]] s područja Banovine i Pounja.
Line 72 ⟶ 74:
==Epilog==
Operacija Una informativno je ignorirana i vrlo brzo potisnuta iz kolektivnog sjećanja. Informacija nije bilo, tako da se o stvarnoj situaciji doznavalo tek iz razgovora s obiteljima branitelja koji su sudjelovali u akciji. [[Sisak]] je tih dana brujio o poginulim pripadnicima 2. gardijske brigade (26 poginulih) stacionirane u tom gradu,<ref>http://www.udruga2gbr-gromovi.hr/novosti/una-95-in-memoriam/</ref><ref>http://www.udruga2gbr-gromovi.hr/novosti/sjecanje-na-poginule-gromove-u-akciji-una-95/</ref> od kojih su mnogi bili Siščani. Danas je se uglavnom sjećaju sudionici i obitelji poginulih hrvatskih vojnika. Postrojba koja je značajnije stradala jest 1. bojna 2. gardijske brigade, udarna postrojba zvana "[[Crne Mambe]]" (13 poginulih).<ref>http://igi-domovinskirat.blogspot.com/2012/04/crne-mambe.html</ref>
General Željko Mareković (ratni zapovjednik 1. gardijske brigada, koji je i nakon Domovinskog rata bio među nekolicionom najvažnijih hrvatskih vojnih zapovjednika), koji je na terenu upravljao akcijama hrvatskih snaga, u intervjuu za “Jutarnji list“ 2006. godine iznosi detalje koji se donekle razlikuju od uobičajenih pogleda na operaciju: “Kad su 1. i 2. gardijska brigada napravile mostobran na Uni i kad je trebalo ubrati plodove jednodnevne borbe na rijeci, došla je zapovijed da se sve naše postrojbe povuku. Malo je ljudi tada znalo zašto. Tek sam prije nekoliko mjeseci pročitao da su se američki avioni u Avianu već zagrijavali da tuku naše snage na Uni. Očito da ta operacija nekome nije politički odgovarala. Hrvatske snage su, uz pomoć Armije BiH, zauzele to područje i kretale se prema Banja Luci. U toj operacji uništili bismo Banja Luku, odnosno Republiku Srpsku, a Miloševiću bi, nekoliko mjeseci nakon 250 tisuća izbjeglica iz tzv. Krajine, u Beograd stiglo još pola milijuna iz Republike Srpske.“ <ref>[http://www.jutarnji.hr/-o-dignitetu-domovinskog-rata-trebaju-brinuti-branitelji-/230398/ “'O dignitetu Domovinskog rata trebaju brinuti branitelji'“], Željka Matković za Jutarnji List, 4. kolovoza 2006, </ref>
==Izvori==
|