Rat za španjolsku baštinu: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
Nema sažetka uređivanja
Redak 1:
'''Rat za španjolsku baštitnu''' ili '''Rat za španjolsko naslijeđe''' (1701.-1714.) je bio sukob velikih razmjera koji je izbio u Europi nakon smrti posljednjeg španjolskog kralja iz dinastije Habsburg, Karla II. Karlo II. je za svog nasljednika odredio Filipa, vojvodu od Anjoua - unuka francuskog kralja Luja XIV. - koji je na kraju i postao [[Filip V., kralj Španjolske|Filip V. od Španjolske]]. Ratni sukob se sporo razvijao a glavni uzrok je bila želja Leopolda I Habsburškog zaštititi prava svoje dinastije na španjolsko prijestolje. Kako je Lujeva ekspanzionistička politika postajala sve agresivnija i druge europske države (prije svega Engleska i Ujedinjene provincije Nizozemske) stale su na austrijsku stranu da bi spriječile pretjerano jačanje Francuske.<ref>Also in the English case, to safeguard its own Protestant succession, opposing France as throughout the Second Hundred Years' War Tombs, That Sweet Enemy, str. 24.</ref>Druge države priključivale su se koaliciji protiv Francuske i Španjolske da bi dobile nove teritorije ili zaštitile postojeće posjede. Tijekom ovog rata oko 400.000 ljudi je izgubilo život. <ref>http://users.erols.com/mwhite28/wars18c.htm#SpSucc</ref> Rat nije vođen samo u Europi već i u Sjevernoj Americi gdje je bio poznat kao ''Rat kraljice Ane''. U ratu su sudjelovali i španjolski gusari i korsari sa obala oko Kariba (Florida, Meksiko, Centralna Amerika i sjeverna obala Južne Amerike).
 
Rat je trajao preko deset godina, i obilježile su ga vojskovođe poput vojvoda od Vilara i vojvode od Bervika na francuskoj strani, vojvoda od Marlborougha na engleskoj strani i princ [[Eugen Savojski]] na austrijskoj strani. Rat je završen sporazumima u [[Mirovni ugovor iz Utrechta|Utrechtu]] (1713) i Rastattu (1714). Rezultat ovog rata je bio dolazak dinastije Bourbona na španjolsko prijestolje u liku Filipa V., koji se međutim, odrekao prava nasljedstva francuske krune kako bi se izbjegla mogućnost ujedinjenja Francuske i Španjolske. Austrija je dobila najveći dio španjolskih teritorija u Italiji i Nizozemskoj. Posljedica je bila kraj francuske hegemonije na europskom kopnu a ideja o ravnoteži sila je postala osnova međunarodnog poretka sporazumom u Utrechtu. <ref>Wolf, The Emergence of the Great Powers: 1685–1715., str. 92 </ref>
 
== Izvori ==