Velika njorka: razlika između inačica

'''Velika njorka''' ([[latinski|lat.]] ''Pinguinus impennis'') je ptica izumrla sredinom 19. stoljeća. Bila je jedina vrsta roda Pinguinus koja je preživjela do modernih vremena. Rod Pinguinus je obuhvaćao nekoliko vrsta velikih njorki bez sposobnosti letenja sa [[Atlantski ocean|Atlantika]]. Bila je poznata i pod nazivom '''gejrfaul''' ("garefowl)" koji potičepotječe iz staronordijskog jezika i znači „koplje"koplje-ptica“ptica", a odnosio se na oblik njenog kljuna, i kao '''pingvin''' – prije nego što je današnja ptica koja se tako naziva dobila to ime. Kada su europski istraživači na Južnoj hemisferipolutki otkrili pticu koja ih je izgledom i načinom života[[život]]a podsjetila na veliku njorku nazvali su je po njoj – "[[pingvin]]".

Velika njorka je živjela u velikom broju na otocima sjevernog Atlantika: istočnoj [[Kanada|Kanadi]], [[Grenland]]u, [[Island]]u, [[Norveška|Norveškoj]], [[Irska|Irskoj]] i [[Velika Britanija|Velikoj Britaniji]] –- prije nego što je izlovljena do istrebljenja. Fosili nađeni na [[Florida|Floridi]], porijeklompodrijetlom iz 14. stoljeća, upućuju na to da je ona bar povremeno za vrijeme zima migrirala u južne krajeve.

[[Datoteka:Riesenalk.JPG|upright|thumbmini|left|Velika njorka, [[Leipzig]]]]

Velika njorka bila je visine između 75 do 85  cm i težine oko 5  kg i kao takva je bila najveći član porodice njorki i reda Charadriiformes. TokomTijekom evolucije izgubila je sposobnost letenja. Mužjaci i ženke bili su slični po veličini i izgledu. Leđa su bila sjajne crne boje, a trbuh bijel. [[Vrat]] i noge su bili kratki, a [[glava]] i krila mali. [[Ptice]] su bile debele zbog gustog sloja masti koji je bio neophodan za održavanje toplotetopline. Za vrijeme podizanja mladih razvijao im se široki bijeli pramen oko očiju[[oči]]ju koji je nakon tog perioda prelazio u bijelo-sivu traku između oka i uha. Ljeti im je [[grlo]] bilo tamno smeđe, a zimi bijelo. Imale su veliki kljun dužine oko 11  cm koji je bio zakrivljen prema doladole na vrhu. [[Kljun]] je bio prožet dubokim bijelim žljebovima. [[Krila]] su bila dugačka svega 15  cm a najduža pera na krilima 10  cm. Stopala i kandže su bile crne dok je plovna kožica bila crno-smeđa. [[Noge]] su bile smještene potpuno na kraju tijela kako bi služile za plivanje i ronjenje. Mlade ptice su imale išarane bijelo-crne vratove i manje vidljive žljebove na kljunu.

Ova ptica je živjela u hladnim obalnim vodama sjevernog Atlantika[[Atlantik]]a duž obala Kanade, sjeveroistočnog SAD-a, Grenlanda[[Grenland]]a, Islanda[[Island]]a, Irske, Norveške i Velike Britanije. Napuštala je vode Atlantika samo dakako bi se razmnožavala. Njihove kolonije za gniježđenje zahtijevale su stjenovite otoke sa kosim obalama radi omogućavanja pristupa pticama. Ovo je bio veliki ograničavajući faktor pa se vjeruje da one nikada nisu imale više od 20 kolonija. Poznato je samo osam njihovih kolonija za gnežđenjegniježđenje: Papa Westray na otocima Orkni kod [[Škotska|Škotske]], St. Kilda u Škotskoj, [[Farski otoci]], Grimzi i Eldi na [[Island]]u, otoci Penguin i Funk blizu [[Newfoundland]]a i Bird Rocks u zaljevu Svetog LorencaLorenza u [[Kanada|Kanadi]]. Također sumnjamisli se da je ova vrsta imala kolonije i na [[Cape Cod]]u u državi [[Massachusetts]] ([[SAD]]). Zimi se ova ptica selila u južnije krajeve. Njene kosti pronađene su na Floridi, [[Gibraltar]]u, [[Francuska|Francuskoj]], [[Španjolska|Španjolskoj]] i čak u [[Italija|Italiji]].

Velika njorka se kretala sporo i ponekad je koristila krila kako bi prošla teške terene. Imala je malo prirodnih neprijatelja uglavnom [[Morski sisavci|morskih sisavaca]], [[Bijeli medvjed|bijelih medvjeda]] i [[Ptice grabljivice|ptica grabljivica]]. Nije imala urođen strah od ljudi. Nemogućnost letenja i trapavost na kopnu učinile su ih lakim plijenom ljudi, koji su ih lovili zbog hrane, perja i kao primjerke za muzeje i privatne kolekcije. Životni vijek im je bio 20 do 25 godina. Bile su odlični plivači koristeći krila kao peraja. Mogle su da se nagnu, skrenu i okrenu pod vodom. Vjeruje se da su mogle da zagnjure do dubine od 76 m i dužine i do 1 km. Mogle su zadržati dah i do 15 minuta što je duže od [[tuljan]]a. Karakteristično je bilo njihovo plivanje velikom brzinom i zatim munjevito izranjanje iz vode i slijetanje na kopno. Za vrijeme zime ptice su se selile u južne krajeve u parovima ili manjim grupama ali nikada sa cijelom kolonijom. Hranu su nalazile u plitkim vodama i to prije svega ribu dužine 12 do 20 cm. Mladi su hranjeni planktonom i poluprobavljenom ispljunutom ribom.

Vjeruje se da su parovi velike njorke ostajali vjerni cijelog života. Gnijezdili su se u podnožjima litica. Legli su po jedno jaje svake godine u periodu od kraja svibnja i početka lipnja. Oba roditelja su pravila grubo gnijezdo od [[Guano|guana]] iako je poznato da katkad nisu pravili gnijezda za inkubaciju jaja. Gnijezda u kolonijama su bila veoma blizu jedna drugim. Inkubacija jaja trajala je šest tjedana[[tjedan]]a i ptići su se obično izlegli u lipnju. U hranjenju mladih smjenjivali su se mužjak i ženka. Ptići su po piljenju bili sive boje. Već nakon dva do tri tjedna mladi ptići su stasavali dovoljno da napuste gnijezdo i uđu u vodu.

S druge strane, u Sjevernoj Americi u početku se najviše koristi perje [[Gavka|gavki]], ali krajem 18.veka stoljeća kada gavke skoro bivaju dovedene do istrebljenja, skupljači perja se okreću velikoj njorci. Zbog svoje ugroženosti, preparirani primjerci velikih njorki i njihovih jaja bivaju visoko cijenjeni i plaćeni. Sakupljanje jaja dodatno je doprinijelo njihovom izumiranju. Zabilježeno je kako je posljednji primjerak velike njorke u nekadašnjem gnijezdilištu St.Kilda u Škotskoj uhvaćen i ubijen u srpnju [[1840.]] godine.

Na kraju je posljednje poznato gnjezdilištegnijezdilište velikih njorki ostalo vulkansko otočje [[Geiffuglasker]] na Islandu. Ono je bilo okruženo liticama i nedostupno ljudima. Međutim [[1830.]] g. zbog vulkanske erupcije je potonulo pa su ptice utočište potražile na obližnjem otoku Eldey koje je bilo sa jedne strane dostupno ljudima. Kada je kolonija otkrivena u njoj je bilo skoro 50 ptica. Zbog stalne potražnje raznih muzeja za primercimaprimjercima ove ptice kolonija je bila potpuno uništena. Zadnji par velikih njorki, nađen kako se brine o jajetu, ubijen je [[3. srpnja]] 1844.g.

Kasnije su tvrdnje o susretu sa primercimaprimjercima ove vrste u Grand Banksu u Newfoundlandu [[1852.]] prihvaćene od strane „Međunarodne"Međunarodne unije za zaštitu prirode i prirodnih resursa" (IUCN)“ pa se ta godina smatra godinom njihovog izumiranja. Danas, oko 75 jaja ove vrste postoji u muzejskim kolekcijama, zajedno sa 24 kompletna kostura i 81 prepariranim primjerkom. Iako je nađeno na tisuće pojedinačnih kostiju od sredine [[Neolitik]]a do 19. stoljeća, postoji samo mali broj kompletnih kostura.

== ReferenceIzvori ==