Otvori glavni izbornik

Promjene

Dodano 1.013 bajtova ,  prije 4 godine
bez sažetka
 
[[Datoteka:Park of Hungarian Turkish Friendship Szigetvár 2.jpg|mini|250px|Spomenik Nikoli Šubiću Zrinskom i Sulejmanu I. na mjestu čuvene bitke kod Sigeta.]]
'''Opsada Sigeta''' trajala je od [[6. kolovoza]] do [[8. rujna]], [[1566.]] Zapamćena je po hrabroj pogibiji zapovjednika Nikole Šubića Zrinskog i čitave posade, koja se nije htjela predati Turcima - i svojom žilavom obranom spasila Mađarsku, Hrvatsku i Austriju od pada u turske ruke.
 
[[1566.]], [[sultan]] [[Sulejman I.]] kreće s više od 100 000 vojnika i 300 topova na šesti vojni pohod s ciljem da ovaj put osvoji [[Beč]]. Tako Sulejman I. dolazi do grada [[SigetNikola (SigetskiŠubić kotar, Mađarska)Zrinski|Sigeta]]Nikola u južnoj [[Ugarska|UgarskojZrinski]] da sredi "stare račune" sa sigetskim kapetanom. Zrinski (tadašnji gospodar Međimurja i zapovjednik Mađarske južno od Dunava) je dobro opskrbio grad, te je prije velike i sudbonosne bitke tražio od svojih 2500 ratnika, koji su velikim dijelom bili Hrvati, da mu obećaju poslušnost i vjernost do smrti. Prije toga sam je prisegnuo ovim riječima:
 
{{citat|"''Ja, Nikola knez Zrinski, obećavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama [[vitez (vojnik)|vitezovima]] da vas nikada ne ću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!''"}}Nadmoćni Turci su nastojali opsadu okončati što prije, kako bi mogli udariti na Beču. Sa svojih 300 topova neprestano su tukli Siget, te su izvodili uzastopne pješačke napade na utvrdu. Na upit izmorenih suboraca o pomoći kojoj se mogu nadati, Nikola Zrinski je odgovorio "''Bog je visoko, a kralj daleko''". Nakon što su zadnjeg dana opsade napadači uspjeli zapaliti tvrđavu koju malobrojni preživjeli branitelji nisu više mogli ugasiti, krenuo je Nikola Zrinski sa svojim vojnicima u proboj: u teškoj borbi s daleko nadmoćnijim neprijateljem skoro su svi izginuli.
 
Makar je posada Sigeta od 2.500 ljudi izginula praktično do zadnjega (od Turaka su poslije otkupljena samo 4 zarobljenika), Turci su izgubili - računa se - čak do 30.000 ljudi. Tijekom opsade je umro i sam car Sulejman Veličanstveni, te je turska vojska odustala od plana da napadne Beč i time zagospodari širim europskim područjem.
 
=== Strateško okružje ===
 
=== Obrana utvrde u starom Sigetu ===
Tako su od jutra do mraka branitelji i dalje nastavili uspješno odbijati mnogobrojne juriše, nanoseći teške gubitke turskoj vojsci. Sultan Sulejman I. je iznenada umro 5. rujna, ali vezir Mehmed Sokolović vješto je zatajio njegovu smrt, da njegova iscrpljena vojska ne bi izgubila moral. Nakon što su [[7. rujna]] vatrenim strijelama i loptama zapalili grad, Turci su očekivali predaju, ali Zrinski i preživjeli junaci provalili su iz grada, te su junački poginuli, skupo prodajući svoje živote. Nakon što je Juraj Horvat topom napravio prolaz kroz tursku skupinu kod pokretnog mosta, Nikola Zrinski krenuo je u proboj iz utvrde. Najprije je pucao iz samokresa, a zatim Turke nastavio sjeći sabljom. U neravnopravnoj bitci, Turci su Zrinskog triput pogodili iz arkebuza, dvaput u tijelo i jednom u glavu. Kada je pao s konja, okružili su ga njegovi vitezovi kako bi ga obranili. Među ostalima, poginuli su plemići [[Vuk Papratović]], [[Nikola Kobač]], [[Petar Patačić]] i [[Lovro Juranić]]. Mrtvom Nikoli Zrinskom janjičarski je zapovjednik dao odsjeći glavu. Truplo mu je pokopao Mustafa Vilić iz Banje Luke, nekadašnji Nikolin zarobljenik. Glavu hrvatskog bana, jednog od najvećih europskih junaka onoga vremena, vezir Mehmed-paša Sokolović poslao je svom bratiću [[budim]]skom paši Mustafi. Ovaj ju je, pak, kao opomenu poslao carskom generalu [[Egon od Salma|Egonu od Salma]]. U tabor carske vojske kod grada [[Jura|Jure]] glava Nikole Zrinskog dopremljena je [[14. rujna]]. Nikolinu su glavu 18. rujna preuzeli njegov sin [[Juraj IV. Zrinski]], zet [[Baltazar Batthyanyi]] i svak [[Franjo Tahy]]. Donijeli su je u Čakovec, a pokopana je u obiteljskoj grobnici Zrinskih u kompleksu [[pavlini|pavlinskog]] samostana u [[Sveta Jelena (Međimurje)|Svetoj Jeleni]], uz grob Nikoline prve supruge Katarine Frankopanske.
Mrtvom Nikoli Zrinskom janjičarski je zapovjednik dao odsjeći glavu. Truplo mu je pokopao Mustafa Vilić iz Banje Luke, nekadašnji Nikolin zarobljenik. Glavu hrvatskog bana, jednog od najvećih europskih junaka onoga vremena, vezir Mehmed-paša Sokolović poslao je svom bratiću [[budim]]skom paši Mustafi. Ovaj ju je, pak, kao opomenu poslao carskom generalu [[Egon od Salma|Egonu od Salma]]. U tabor carske vojske kod grada [[Jura|Jure]] glava Nikole Zrinskog dopremljena je [[14. rujna]]. Nikolinu su glavu 18. rujna preuzeli njegov sin [[Juraj IV. Zrinski]], zet [[Baltazar Batthyanyi]] i svak [[Franjo Tahy]]. Donijeli su je u Čakovec, a pokopana je u obiteljskoj grobnici Zrinskih u kompleksu [[pavlini|pavlinskog]] samostana u [[Sveta Jelena (Međimurje)|Svetoj Jeleni]], uz grob Nikoline prve supruge Katarine Frankopanske.
[[Datoteka:Zrinjevac.j1.jpg|desno|mini|Pogled na [[Zrinjevac]], trg u središtu [[Zagreb]]a]]
 
To junačko djelo Zrinskog, ili kneza Mikule, kako su ga još zvali, izazvalo je divljenje čitave tadašnje [[Europa|Europe]], koja ga je nazvala novim [[Leonida|Leonidom]]. Znameniti francuski kardinal [[Richelieu]], ministar na dvoru kralja Luja XIII., napisao je ovo: "Čudo je trebalo da Habsburško Carstvo preživi. I to čudo dogodilo se u Sigetu." Četvorica preživjelih sigetskih branitelja su kasnije otkupljeni, a među njima su bili nećak Zrinskog [[Gašpar Alapić]], te [[komornik]] [[Franjo Črnko]], koji je kasnije na hrvatskom, njemačkom i latinskom jeziku vjerno i potanko opisao sigetsku katastrofu u djelu "Podsjedanje i osvojenje Sigeta". Kako su iscrpljeni Turci izgubili više od 30 000 vojnika, nije im bilo druge nego da odustanu od invazije na Beč i Europu.
 
[[Nikola Zrinski]] mlađi (1620.-1664.), praunuk sigetskog junaka, hrvatski državnik i pisac, u svoju je zbirku pjesama "Jadranskoga mora sirena" uvrstio i ep "OpsidaOpsada Sigeta" u kojem je opisao herojsku smrt svog pradjeda godine 1566., koja je ušla u sve povijesne anale 16. stoljeća. Spomenuti ep, kao i preostali dio zbirke, napisan je na mađarskom jeziku, a na hrvatski jezik ih je preveo njegov brat [[Petar Zrinski]]. Iako ga je pisao Hrvat, taj se ep smatra jednim od najvećih dostignuća rane mađarske književnosti.
 
Iz toga vremena postoji jedna pesimistična izreka koja se često pripisuje samom Zrinskom koji je znao da pomoći ne će biti i da im nema druge nego držati Siget koliko mogu. Kada su Zrinskog pitali o kraljevskom pojačanju i hoće li uspjeti odbiti Turke, Zrinski je odgovorio: "Bog je visoko, a kralj daleko."