Ljiljana Molnar-Talajić: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
nagrade i priznanja |
|||
Redak 23:
Posljednji veliki [[Giuseppe Verdi|verdijanski]] glas, kako je nedavno ustvrdio urednik operne glazbe na austrijskom radiju Gottfried Cervenka, Ljiljana Molnar-Talajić, bila je zvijezda [[Bečka državna opera|Bečke državne opere]] i [[Arena|Arene]] u [[Verona|Veroni]]. [[Aida]], s kojom pod ravnanjem [[Zubin Mehta|Zubina Mehte]] [[1969]]. na festivalu [[Maggio Musicale Fiorentino]] započinje svjetsku karijeru, i Leonora u ''Moći sudbine'' bile su pravi mamac za publiku, a ni kritika nije ostala neosjetljiva prema, kako je pisala, neopisivoj ljepoti njezina glasa, koji je u svim položajima tako ujednačen, s tolikom izražajnošću, beskrajno suptilan, a u isto vrijeme robustan, prozračan i milozvučan — glas kakav je Verdi samo mogao poželjeti. Upravo pod dirigentskom palicom [[Zubin Mehta|Zubina Mehte]], postaje primadona svjetskog glasa.
U Verdijevoj domovini pisali su: to je strastvena, velika pjevačica vibrantne fraze, blistavih visina opalne ljepote, i grad [[Parma]] dodijelio joj je tradicionalnu plaketu ''Verdi d’oro'' (''Zlatni Verdi''). Nastupala je u najvećim svjetskim opernim kućama, kao što su Bečka državna opera, milanska Scala, londonski Covent Garden, newyorški Metropolitan, a njezine nastupe pratili su osvrti s naslovima kao što su Najbolja Aida na svijetu, Dijamant večeri, Spasiteljica kojoj se klicalo (kad je u Beču preuzela Normu od [[Montserrat Caballé]]). Karijera joj se vrtoglavo razvijala. Za Bečkom državnom operom, u kojoj je ostvarila šest velikih uloga i imala 58 nastupa, slijedili su milanska [[Teatro alla Scala|Scala]], [[Covent Garden]] i [[Metropolitan Opera|Metropolitan]]. Rođena u Bosanskom Brodu 30. prosinca 1938., debitirala je još za studija na sarajevskoj Muzičkoj akademiji [[1959]]. kao Grofica u [[Figarov pir|Figarovu piru]]. Od [[1960]]. do [[1975]]. bila je članica [[Sarajevska opera|Sarajevske opere]], a od [[1975]]. do [[1980]]. prvakinja Opere [[Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu|HNK u Zagrebu]] i sudionica njezinih velikih [[Bel canto|belkantističkih]] trenutaka. Pružala ih je na najljepši način i u [[Trubadur (opera)|Trubaduru]] i [[Krabuljni ples|Krabuljnom plesu]], [[Don Carlos]]u i [[Otello|Otellu]] te na mnogim koncertima Verdijeva [[Requiem]]a i svojoj posljednjoj premijeri u Zagrebu — [[Vincenzo Bellini|Bellinijevoj]] [[Norma|Normi]]. Vrhunski muzikalna, s naglašenim osjećajem za interpretaciju, ostvarila je i veliku kreaciju Cio-Cio-San u [[Madama Butterfly]] za koju je [[1967]]. dobila nagradu u [[Tokio|Tokiju]].
Zapažen je i njen pedagoški rad od 1980.godine na Zagrebačkoj glazbenoj akademiji, s kojim je se s velikom ljubavlju bavila sve do smrti, a njenoj je klasi stasala priznata hrvatska operna pjevačica [[Sandra Bagarić|Sandra Bagarić]].
Umrla je u Zagrebu, 18. rujna 2007. godine, nakon kraće bolesti.
== Nagrade i priznanja ==
* 1974. – Parma: nagrada ''Zlatni Verdi'' <ref>[http://proleksis.lzmk.hr/37725/ LZMK / Proleksis enciklopedija: Molnar-Talajić, Ljiljana], pristupljeno 9. rujna 2015.</ref>
* 1999. – [[nagrada Vladimir Nazor|nagrada ''Vladimir Nazor'']] za životno djelo<ref>[http://hebeta.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=41618 LZMK / Hrvatska enciklopedija: Molnar-Talajić, Ljiljana], pristupljeno 9. rujna 2015.</ref>
==izvori==
{{izvori}}
| |||