Kršćanstvo: razlika između inačica

[[Datoteka:Cristo_crucificado.jpg|mini|250px|desno|Diego Velázquez: ''Krist na križu'', Museo del Prado, [[Madrid]] (250 x 170 cm, oko [[1632]].)]]

'''Kršćanstvo''' (od [[Grčki jezikgrčki|grč.]] Xριστός) je monoteistička svjetska [[religija]], nastala u [[Palestina|Palestini]] u [[1. stoljeće|prvom stoljeću nakon Kristova rođenja]]. Obuhvaća brojne kršćanske crkve, zajednice i sekte, kojima je zajednička vjera u [[Isus Krist|Isusa Krista]], te prihvaćanje života u skladu s [[evanđelje]]m. Utemeljio ju je Isus Krist, a njezini sljedbenici nazivaju se kršćanima. Kršćanstvo pripada tipu povijesne, [[prorok|proročke]] i objavljene religije, etično-mistične strukture, [[spasenje|spasenjski]] i [[eshatologija|eshatološki]] usmjerene. Kroz povijest se raščlanilo na više konfesija ([[Katoličanstvo |katolicizam]], [[pravoslavlje]], [[protestantizam]], [[nestorijanstvo]] i [[monofizitstvo]]) i njima odgovarajućih crkavaCrkava (Katolička Crkva, pravoslavne crkveCrkve, protestantske crkveCrkve i istočne pretkalcedonske crkve),Crkve; ''vidi [[popis kršćanskih crkvi i pokreta]]''). Kršćanska era počinje Isusovim rođenjem.

[[Datoteka:Biblija - sveto pismo.jpg|mini|200px||lijeva|[[Biblija]] - Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta]]

Kršćanstvo je nastalo u prvom stoljeću naše ere u Palestini unutar [[židovstvo|židovstva]]. U drugoj polovici tog stoljeća osamostaljuje se kao posebna religija i širi po gradovima [[Rimsko Carstvo|Rimskog Carstva]], osobito zaslugom apostola [[sveti Pavao|Pavla]] i njegovih misijskih putovanja. U [[Biblija|Novom Zavjetu]] spominju se samo kršćani (Dj 11,26), a naziv kršćanstvo prvi spominje [[Ignacij Antiohijski|Ignacije Antiohijski]] ([[107.]]) i drugi ranokršćanski pisci ([[Origen]], [[Euzebije]]).

Kršćanstvo je organizirano kao vidljiva zajednica vjernika, crkva, okupljenih oko temeljnoga kršćanskoga dogmatskoga, bogoštovnoga, moralnoga i kanonskopravnog sustava. Premda se u NZ i Nicejsko-carigradskom vjerovanju crkveno jedinstvo drži jednim od četiriju glavnih obilježja kršćanske Crkve, ona se kroz povijest raščlanila na brojne kršćanske crkve i sekte. Od sveopće Crkve najprije su se za prvih ekumenskih koncila odvojile pretkalcedonske kršćanske crkve, nestorijanske ([[431.]]) i monofizitske ([[451.]]). Za "Istočnoga raskola" ([[1054]]) od Katoličke su se crkve odvojile pravoslavne crkve, a za reformacije ([[16. stoljeće|XVI. stoljeće]]) protestantske crkve (Anglikanska crkvaCrkva, luteranske i reformirane crkveCrkve) i sekte. Pojedine su povijesne crkve organizirane u skladu s vlastitom vjeroispovijedivjeroispovijesti i svojim [[kanonsko pravo|kanonskim pravom]].

U Katoličkoj jeCrkvi crkvije prevladao strogo centraliziran i hijerarhiziran crkveni ustroj ([[papa]] i [[biskup]]i), u pravoslavnim i pretkalcedonskim crkvamaCrkvama sinodalno načelo (sveti sinod s patrijarhom ili mitropolitom na čelu), a u protestantskim Crkvama prezbiterijalno ili kongregacionističko načelo, bez svećeničke hijerarhije. Katolička Crkva je nadnacionalna, pravoslavne i pretkalcedonske Crkve su autokefalne, a neke protestantske Crkve bile su državne Crkve, a vladar je ujedno i vrhovni crkveni poglavar (Anglikanska Crkva). U povijesti kršćanstva crkveni raskoli i konfesionalna podijeljenost izazivali su trajna sporenja, nesnošljivost, pa i vjerske ratove. U novije vrijeme povijesna nastojanja oko institucionalnoga crkvenog jedinstva zamijenjena su ekumenskim duhom.

Tako su se za kristoloških sporenja o odnosu ljudske i božanske naravi u Kristu na [[Efeški koncil|Efeškom koncilu]] [[431.]] odvojili [[nestorijanci]]. Na [[Kalcedonski koncil|Kalcedonskom koncilu]] [[451.]] [[monofiziti]]. Premda prihvaćaju zajednički nauk sedam prvih ekumenskih koncila, pravoslavci i katolici razlikuju se s obzirom na učenje o proizlaženju treće božanske osobe. Osim toga katolicizam je nakon raskola ([[1054.]]) definirao još neke dogme (učenje o [[čistilište|čistilištu]], [[bezgrešno začeće]], [[papina nezabludivost]], [[Velika Gospa|Marijino uznesenje na nebo]]), kojima se razlikuje od pravoslavlja.

Kršćanske bogoštovne čine predvode bogoštovni službenici, u katolicizmu [[biskup]], [[svećenik]] i [[đakon]], u [[pravoslavlje|pravoslavlju]] [[episkop (pravoslavlje)|episkop]], [[jerej]] i đakon, u [[protestantizam|protestantizmu]] [[pastor]]. U katolicizmu i pravoslavlju u kultu se razlikuje klanjanje (''latrija''), koje se iskazuje samo Bogu, te štovanje (''dulija''), koje se može iskazivati i stvorenjima ([[anđeli]], [[sveci]], slike i [[relikvije]]). U protestantizmu se ''dulija'' radikalno odbacuje. Stoga je u katolicizmu i pravoslavlju umjetnost snažnije uključena u oblikovanje bogoštovnog prostora (crkvena arhitektura, slikarstvo, kiparstvo), a svečanosti same liturgije pridonosi crkveno pjevanje, [[liturgijsko ruho]] i [[liturgijski predmeti]]. U protestantizmu, osobito u [[kalvinizam|kalvinizmu]], bogoštovni je prostor jednostavniji, slike su dopuštene samo u pedagoške i dekorativne svrhe, a liturgija je pojednostavljena i svedena na liturgiju riječi (čitanje biblijskog teksta, propovijed, crkvene pjesme) i primanje sakramenata (krštenje, večera Gospodnja). U katolicizmu je obveznost službenih bogoštovnih čina (nedjeljna misa, godišnja ispovijed i pričest) strože propisana nego u pravoslavlju (gdje su godisnjegodišnje obavezna 4 posta) i protestantizmu.

Između ljudske duše i Boga nema ontološke istovjetnosti, zajedništva naravi, kao u imanencijskoj, panteističkoj mistici, već samo zajedništvo u ljubavi. U katolicizmu je takav tip mistike našao svoj izraz u samostanskoj duhovnosti katoličkih redova kroz povijest (benediktinska, cistercitska, viktorinska, dominikanska, franjevačka, karmelićanska, isusovačka duhovnost). U pravoslavlju duhovnost i mistika oblikovane su pod utjecajem istočnih crkvenih otaca i istočnokršćanskog monaštvaredovništva (sv. [[Ivan KlimakosKlimak]]), a svoj najkarakterističniji oblik našle su u atoskoj duhovnosti i hezihazmu (Grigorije Palamas). Premda su reformatori odbacili samostansku askezu i duhovnost te bili nepovjerljivi prema mistici, u povijesti protestantizma došlo je do nastanka mističnih struja (pijetizam, probudni duhovni pokreti u [[19. stoljeće|XIX19. stoljećestoljeću]] te pentekostalci u [[20. stoljeće|XX20. stoljećestoljeću]]). Pučka pobožnost (hodočašća, postovi, razni molitveni oblici) karakteristična je za katolicizam i pravoslavlje i strana je protestantizmu. U službi je katoličke i pravoslavne duhovnosti asketska, duhovna i nabožna književnost, a osobito bogata sakralna umjetnost. U pravoslavlju je poseban iskaz duhovnosti štovanje ikona. Protestantska duhovnost očituje se osobito u čitanju biblijskih tekstova i pjevanju crkvenih pjesama.

U susretu s grčko-rimskom civilizacijom i grčkom filozofijom kršćanstvo je osjetilo potrebu da biblijsku objavu izrazi pojmovima grčke filozofije, osobito neoplatonističke. Prvi se začetci kršćanske teologije nalaze u Ivanovu evanđelju (Proslov) i Pavlovim poslanicama. Kršćanski apologeti [[2. stoljeće|II2. stoljeća]] (Justin, Klement Aleksandrijski, Origen) nastoje uskladiti kršćansku objavu s grčkom filozofijom, a grčke filozofe drže pretečama kršćanstva, koji su i sami preko razuma primili naravnu objavu. Istočni i zapadni crkveni oci (patristika) III3.- VII4. st. teološki razrađuju glavne trinitarne (Trojstvo) i kristološke teme, što će omogućiti da se na sedam prvih ekumenskih koncila definiraju glavne kršćanske dogme (Nicejsko-carigradsko vjerovanje). U patrističko doba bit će načeta i jedna od središnjih tema kasnije kršćanske teologije, odnos naravi i milosti, slobodne volje i predestinacije (augustinizam i pelagijanizam).

Dok je teologija I1. kršćanskog tisućljeća pod utjecajem neoplatonizma, II2. kršćansko tisućljeće, na području zapadnoga kršćanskog svijeta, bit će u teologiji obilježeno aristotelizmom (skolastika). Glavni skolastički teolozi ([[Anselmo Canterburyjski]], [[Albert Veliki]], [[Toma Akvinski]], [[Bonaventura]], [[Ivan Duns Skot]]) nastojat će u teologiji produbiti Augustinovo načelo "credo ut intelligam" te vjerskoj objavljenoj istini pružiti razloge što ih omogućuje naravna spoznaja (razum). Tako se filozofija stavlja u službu teologiji ("ancilla theologiae"). U doba visoke skolastike (XIII13. st.) razrađena su načela i metode katoličke teologije, što će obilježiti katolicizam II2. kršćanskog tisućljeća. Pravoslavna teologija ostat će vjerna neoplatonističkoj tradiciji istočnih crkvenih otaca i neće biti sklona skolastičkoj racionalizaciji objavljenih istina. Stoga će u njoj u visokome sr.srednjem vijeku prevladati mistična teologija (Simeon Novi Bogoslov, Grigorije Palamas).

U renesansno doba dolazi do obnove neoplatonizma u teologiji ([[Nikola Kuzanski]]), a kršćanski humanisti (Erazmo Roterdamski) udaraju temelje novovj.novovjekovnoj biblijskoj egzegezi. Reformacijski teolozi ([[Martin Luther]], [[Jean Calvin]], [[Ulrich Zwingli]], [[Philipp Melanchton]]) napuštaju skolastičku teologiju, obnavljaju radikalni augustinizam (predestinacija), a teološko razmišljanje usredotočuju na čovjekovo spasenje i opravdanje milošću i vjerom. U XIX19. i XX20. st. protestantska liberalna teologija (F. D. E. Schleiermacher, A. Harnack, R. Otto, R Bultmann, P. Tillich) nastoji izraziti kršćansku poruku u društvu obilježenu prosvjetiteljskim racionalizmom, laicizmom i modernom znanošću. Naprotiv, protestantska dijalektička teologija (Karl Barth) nastoji se vratiti izvornomu biblijskom protestantizmu. U XIX19. st. i početkom XX20. st. dolazi do obnove ruske pravoslavne teologije (A. S. Homjakov, S. N. Bulgakov). U XX20. st. katolička teologija (Karl Rahner, Urs von Balthasar, P. Teilhard de Chardin) nastoji uz neoskolastičku uključiti i druge, suvremenije metode.

U XIX19. st. dolazi do buđenja ruske pravoslavne religiozne filozofije ([[Fjodor Dostojevski|F. M. Dostojevski]], [[Vladimir Solovjov|V. S. Solovjov]]), a protestant [[Søren Kierkegaard|S. Kieerkegaard]] nagovješćuje kršćanski [[egzistencijalizam]] i personalizam XX. st. ([[Miguel de Unamuno|M. de Unamuno]], [[Gabriel Marcel|G. Marcel]], [[Emmanuel Mounier|E. Mounier]], [[Karl Jaspers|K. Jaspers]], [[Paul Tillich|P. Tillich]], [[Nikolaj Berdjajev|N. Berdjajev]]). Uz službeni neotomizam u katoličku filozofiju prodiru i neskolastičke metode ([[Maurice Blondel|M. Blondel]], [[Charles Péguy|Ch. Péguy]]).

U antici se (I1.-IV4. st.) kršćanstvo proširilo po gradovima Rimskog Carstva, i glavna su mu središta bila Jeruzalem, Antiohija, Aleksandrija, Rim i Carigrad. Nakon seobe naroda kršcanstvokršćanstvo su V5.-X10. st. primili germanski, slavenski i ugrofinski narodi, koji danas nastanjuju Europu. U kasnoj antici (V5. st.) monofizitsko kršćanstvo proširilo se u Armeniji i Etiopiji, a nestorijanski kršćani (V5.-XII7. st.) imali su brojne biskupije na široku prostoru od Sirije do središnje Kine i zapadne Indije.

Nakon širenja islama od VII7. st. kršćanstva gotovo nestaje u sjevernoafričkim berberskim zemljama, a manje zatvorene monofizitske, melkitske i nestorijanske crkve preživljavaju u Egiptu i na Bliskom i Srednjem istoku. Nakon velikih pomorskih otkrića (XV15.-XVIII18. st.) k.kršćanstvo se širi usporedno s kolonizacijom tih područja (Sjeverna i Južna Amerika, crna Afrika, Australija, Filipini). Danas je ([[2011.]]) u svijetu 2,1 milijardi kršćana (33% svjetskog pučanstva), od čega je 1,16 milijarda nominalnih katolika, 300 milijuna pravoslavaca, 700 milijuna protestanata te oko 70 milijuna monofizita i nestorijanaca.<ref>{{citiranje www| url=http://www.zenit.org/article-28425?l=english |naslov=Broj katolika se povećava: "Annuario" govori o povećanju u Africi i Aziji}}</ref>

Riječ [[Ihtis]] ([[grčki|grč.]] IXΘΥΣ - ICHTHYS) na [[Grčki jezikgrčki|grčkom]] znači riba. Ujedno je i [[akronim]] koji u sebi krije početna slova izraza «"'''Ἰ'''ησοῦς, '''Χ'''ριστός, '''Θ'''εοῦ '''Υ'''ἱός, '''Σ'''ωτήρ»" ('''I'''ēsoûs, '''Ch'''ristós, '''Th'''eoû, '''Hy'''iós, '''S'''ōtḗr) što se na [[Hrvatski jezik|hrvatski]] prevodi kao Isus Krist, Božji Sin, Spasitelj.

Kao crtani simbol koristio se jednostavnanjednostavan prikaz ribe koji se sastojao od dvije zakrivljene linije, a nađeni su i kružni simboli. U vrijeme [[progoni kršćana|progona kršćana]] u Rimskom Carstvu znak je korišten kao kršćanski znak raspoznavanja.