Razlika između inačica stranice »Vuk Karadžić«

Dodano 15 bajtova ,  prije 4 godine
bez sažetka
[[Datoteka:Вук Стефановић Караџић.око 1850..jpg|mini|Vuk Stefanović Karadžić, oko 1850.]]
 
'''Vuk Stefanović{{fusg|1}} Karadžić''' ([[Tršić (Loznica)|Tršić]], [[7. studenoga]] [[1787]]. – [[Beč]], [[7. veljače]] [[1864.]]), bio je [[Srbi|srpski]] jezikoslovac i reformator [[Srpski jezik|srpskoga]] jezika, folklorist i skupljač narodnih umotvorina. Pored jezičnoga rada politički značaj Vuka Karadžića za suvremenu srpsku i južnoslavensku povijest je bitan jer su njegove teze značajno utjecale na [[Velika Srbija|velikosrpski pokret]].<ref>Vuk Karadžić: Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona ("Srbi svi i svuda").</ref><ref>[http://hrcak.srce.hr/file/117968 Croatica et Slavica Iadertina vii/i (2011), str. 201.-202.] Andrea Sapunar Knežević, Marijana Togonal: Stanko Vraz kao folklorist.<br>"''Za razliku od Vraza, Ivan Kukuljević Sakcinski, koji se također bavio sakupljanjem folklornoga blaga, vodi oštre polemike s Karadžićem jer je Karadžić hrvatske narodne pjesme izdavao kao srpske.'' "<br>Sâm je Karadžić poslije napisao u jednom svom djelu da narod u tim hrvatskim krajevima "neće da se zovu Srbima". Vidi u: ''Izvori velikosrpske agresije'' (prir. [[Bože Čović]]), tekst Vuka Stefanovića Karadžića: "Srbi svi i svuda". Školska knjiga, Zagreb, 1991., ISBN 86-393-0255-3, str. 83.<br>"''...zovu se Srbi, a ostali ovoga imena neće da prime, nego oni od zakona turskoga misle da su pravi Turci... a oni zakona rimskoga sami sebe ili zovu po mjestima u kojima žive....''"<br>"''mora se čuditi kako se barem ovi Srbi zakona rimskoga neće Srbi da zovu.''"<br>Indikativno je koliko Karadžić često u tekstu <u>izbjegava</u> spomenuti imenicu ''Hrvati'' i pridjev ''hrvatski'', dok je sve po svom nahođenju proglašavao Srbima.</ref><ref>{{eng oznaka}}''"But Karadžić's linguistic work also led him to theorise about the nature and identity of the peoples of the southern Balkans. His ideas were to influence the development of a Greater Serbian ideology for many generations to come. (...) Nevertheless Karadžić's ideas were a powerfull boost for the ideology of Greater Serbia. (...) The effect of Karadžić's ideas was to give intellectual backbone to Serbian or more particularly Greater Serbian nationalism."'', [[Tim Judah]], ''The Serbs. History, Myth & the Destruction of Yugoslavia'', 2. izd., Yale Nota Bene, Yale University Press, New Haven-London, 2000., ISBN 0-300-08507-9, str. 61.-62.</ref>
 
== Životopis ==
Rođen je u obitelji u kojoj su djeca umirala, pa je dobio ime Vuk kako ga vještice ne bi ubile. Rođen je u [[Tršić (Loznica)|Tršiću]]u u [[Osmansko Carstvo|Osmanskom Carstvu]] (danas Bosna i Hercegovina[[Srbija]]). Očevim podrijetlom (baka i djed) je iz plemena Drobnjaci (suvremena [[Crna Gora]], oblast između sadašnjih općina [[Žabljak]] i [[Šavnik]]), iz sela [[Petnjica (Šavnik, Crna Gora)|Petnjica]], a majka mu je rođena u [[Bratonožići]]ma u Crnoj Gori. Pisati i čitati naučio je kod rođaka Jevte Savića, jedinog pismenog čovjeka u kraju. Obrazovanje je nastavio početkom [[1796.]] godine u [[Loznica|Loznici]] koju napušta u trećem razredu zbog izbijanja kuge, a poslije ga otac šalje u [[manastir]] [[Tronoša|Tronošu]] gdje je učio "bekavicu" (sricanje iz [[bukvar]]a) i časoslov.<ref name="Bašić">[[Nataša Bašić]], ''V.S. Karadžić između jezikoslovlja i politike'', Školske novine, Zagreb, 1991., ISBN 86-7457-060-7, [[fusnota]] 1, str. 31.</ref> Kako ga u manastiru nisu podučavali, nego tjerali čuvati stoku, otac ga je vratio kući. Po izbijanju Prvoga srpskog ustanka, [[1804.]] godine postao je pisarom u četi harambaše Ćurčije a s jeseni iste godine otac ga šalje u [[Srijemski Karlovci|Srijemske Karlovce]], gdje nastavlja školovanje.<ref name="Bašić"/> Godinu dana učio je privatno a jednu godinu kao redoviti đak škole za obrazovanje klerika (tu mu je nastavnikom bio [[Lukijan Mušicki]]) gdje je učio srpski, njemački, slavensku gramatiku, aritmetiku i katekizam.<ref name="Bašić"/> Pošto nije dobro svladao njemački nije mogao nastaviti školovanje u karlovačkoj gimnaziji te odlazi u Petrinju učiti njemački.<ref name="Bašić"/> U Srbiju se vratio uljeto [[1807.]] godine. Poslije stiže u [[Beograd]] kako bi upoznao [[Dositej Obradović|Dositeja Obradovića]], svog voljenog prosvjetitelja. Dositej Obradović nije ga prihvatio, pa je Vuk razočaran otišao u [[Jadar]] i počeo raditi kao pisar u štabu Jakova Nenadovića. U to vrijeme, 1807. nastao je njegov prvi poznati spis ''Svidetelstvo''.<ref name="Bašić"/> Nakon otvaranja Velike škole u Beogradu, Vuk je postao njen đak. U Beogradu zdravstveno stanje mu se pogoršalo (od djetinjstva je bolovao od kostobolje) i [[1808.]] godine odlazi na liječenje, prvo u toplice u Mehadiju ([[Vlaška (pokrajina)|Vlaška]]), potom u [[Novi Sad]] a nakon toga, uljeto [[1810.]] godine, u [[Budim]].<ref name="Bašić"/> Ujesen iste godine vraća se u Srbiju u Beograd, sa zgrčenom lijevom nogom u koljenu i štulom i živi kao privatni učitelj u "maloj školi".<ref name="Bašić"/> S proljeća [[1811.]] godine upravitelj je carinarnice u [[Kladovo|Kladovu]] a [[1812.]] godine u [[Negotin]]u obavlja poslove za [[Karađorđe|Karađorđa]] te u [[Vidin]]u pregovara s Mula-pašom.<ref name="Bašić"/> U svibnju [[1813.]] godine, po Karađorđevu nalogu zamijenio je Jefta Savića u Brzoj Palanci na dužnosti sudca i upravitelja a kada ustanak propada (1813.), odlazi u [[Beč]].<ref name="Bašić"/> U Beč stiže u studenome iste godine i kako sâm reče, "barem od sve muke ne bi li nemecki naučio".<ref name="Bašić"/> U Beču upoznaje Jerneja Kopitara koji mu dalje pomaže u ostvarenju planova. Započeo je svoj rad na reformi srpskoga jezika i pravopisa i uvođenju narodnog jezika u književnost. Slavno pravilo V. S. Karadžića »Piši kako govoriš«, imali su Hrvati prije Karadžića,<ref>[http://www.ofm.hr/juniorat/index.php?option=com_content&task=view&id=486&Itemid=101 Hrv. franjevačka provincija Sv. Ćirila i Metoda - Juniorat. Fra Daniel Patafta, ''Franjevci i pretpreporodno doba'']:{{citat2|(...) ''fra [[Lovro Bračuljević|Lovro Brčuljević]] (1685.–1737.) koji je slijedio talijansku grafiju, izričito predlagao fonetski pravopis, te je stotinu godina prije Vuka Karadžića, u'' Opomeni ''uz svoje djelo'' Uzao serafinske (naški) goruće ljubavi, ''tiskanom u Budimu 1730. savjetovao da je:'' lipše i pofaljenije pisati onako, kako se govori ... Zato ja u ovim knjigama pišem onako, kako govorim.}}, preuzeto 5. ožujka 2013.</ref> a Karadžić ga je jednostavno izvadio iz djela Nijemca [[Johann Christoph Adelung|Johanna Adelunga]], ''Vollstandige Anweisung zur deutschen Orthographie''; koje glasi ''Schreib wie du sprichst'' (Piši kako govoriš). Sve biografije o Karadžiću ističu velik utjecaj Kopitara na njegov rad. U početnim koracima Karadžića Kopitar je bio glavni pokretač. Općenito je potvrđena misao, da nije bilo Kopitara, nikada ne bi bilo Karadžića, ni njegovih zasluga za srpski jezik. Zbog problema s [[Miloš Obrenović|knezom Milošem Obrenovićem]] bilo mu je zabranjeno tiskati knjige u Srbiji. Svojim radom stječe prijatelje i pomoć u [[Rusija|Rusiji]], gdje dobiva stalnu mirovinu [[1826.]] godine. U obitelji mu je ostala živa samo kći Mina Karadžić.
 
Vuk je umro u Beču 1864. godine. Njegove kosti prenesene su u Beograd [[1897.]] godine i s velikim počastima pokopane u Sabornoj crkvi, pored Dositeja Obradovića.
 
=== Slovopis i pravopis ===
 
 
Na tehničkoj razini, Karadžićeva reforma manifestirala se u novoj [[Ćirilica|srpskoj ćirilici]] u kojoj su izbačeni ''nepotrebni'' poluglasnici (''ъ, ь''), apsorbirani grafemi za ''lj, nj, dž'' koje je predlagao Sava Mrkalj (Vuk je gotovo u potpunosti preuzeo grafiju "narodnog" pisanog idiolekta Gavrila Stefanovića Venclovića, monaha u manastiru Rači s konca 17. i početka 18. stoljeća, te je uveden grafem ''j'' iz latinice. Novi fonološki pravopis, primjeren prozirnom idiomu kakav je novoštokavski, zamijenio je stariji tvorbeno-morfološki pravopis. Jezični supstrat je bila novoštokavska ijekavština (istočnohercegovačko-krajiški dijalekt), koju je Vuk Karadžić stilizirao dijelom i prema hrvatskim pisanim djelima (''tjerati'' mjesto ''ćerati'', ''hoću'' mesto '''oću''). No, zbog utjecaja srpske građanske klase u [[Vojvodina|Vojvodini]] i Srbiji, ta je reforma prihvaćena u nešto izmijenjenom obliku: ijekavski refleks ''jata'' (''ě'') je zamijenjen ekavskim (''dete'' mjesto ''dijete''). Srpski književni jezik ijekavskoga refleksa jata ostao je među Srbima u Crnoj Gori, [[Bosna i Hercegovina|BiH]], zapadnoj Srbiji kao i među Srbima u [[Hrvatska|Hrvatskoj]].
 
=== Utjecaj hrvatske književne i jezične baštine ===
 
Pitanje utjecaja hrvatske književnojezične baštine i suvremenika na Kopitar-Karadžićev jezični model bilo je aktualno od samoga početka toga projekta, no interes za to jače je oživio tek potkraj 20. stoljeća, tijekom raspada Jugoslavije, budući da ta tema bijaše tabuizirana zbog nekoliko silnica, a u srži joj leži pretenzija srpskoga nacionalizma na hrvatsku jezičnu i književnu baštinu: budući da je u vizuri velikosrpskoga nacionalizma hrvatski jezik samo derivat srpskoga (utjecaj teza rane slavistike Dobrovskog, Kopitara, Šafarika, Miklošiča), iznošenje podataka i istraživanje tijekova Karadžićeve jezične standardizacije, te činjenica ukazujućih na to kako su mnogi hrvatski auktori utjecali na taj jezični tip konačno je smjeralo tomu da ukaže na to da je srpski jezik "mlađi" od hrvatskoga i da svoju modernu fizionomiju duguje, u nemaloj mjeri, hrvatskomu korpusu. U sljedećim <ref> Nataša Bašić: V.S. Karadžić između jezikoslovlja i politike, Zagreb, 1991.; Mario Grčević:Hrvatski udjel u Karadžićevu prijevodu Novoga zavjeta http://bib.irb.hr/prikazi-rad?&rad=259501; Mario Grčević:Jernej Kopitar kao strateg Karadžićeve književnojezične reforme http://bib.irb.hr/prikazi-rad?&rad=264345</ref> je djelima utvrđeno:
 
Vuk Karadžić je [[16. rujna]] [[1861.]] godine imenovan počasnim građaninom [[Zagreb]]a, kada mu je Zastupništvo grada Zagreba dodijelilo Povelju počasnoga građanina, kojom je dobio "sva prava, sloboštine i koristi kao što svakom građaninu Zagreba po zakonu i starom narodnom običaju pripadaju".<ref>{{sr icon}} [http://www.vesti.rs/exit/Vremeplov-Vuk-Karadzic-pocasni-gradjanin-Zagreba.html "Vremeplov: Vuk Karadžić počasni građanin Zagreba!"], vesti.rs, preuzeto 12. svibnja 2012.</ref> [[Milorad Pupovac]], zastupnik srpske manjine u [[Hrvatski sabor|Saboru]], objasnio je kako je Karadžiću povelja dodijeljenja "najvjerojatnije jer je bio aktivan i zapažen član [[Ilirski pokret|ilirskoga pokreta]] u 19. stoljeću te zbog velikoga doprinosa jezikoslovlju".<ref>[http://www.skdprosvjeta.com/news.php?id=73 "Vuk Karadžić počasni građanin Zagreba"], SKD "Prosvjeta", preuzeto 12. svibnja 2012.</ref>
 
== Djela ==
== Nepotpun popis djela Vuka Karadžića ==
Nepotpun popis:
* ''Mala prostonarodna slavenoserbska Pesmarica'', 1814,.
* ''Pismenica serbskoga jezika, po govoru prostoga naroda'', 1814.
* ''[[Srpski rječnik]]'', 1818. (2. izd. 1852.)