Rimski ugovori (1941.): razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
|||
Redak 39:
U dobro planiranom nastojanju da onemoguće uspostavu funkcionalne hrvatske države"<ref>"NDH i Italija, Političke veze i diplomatski odnosi", Nada Kisić Kolanović, Naklada Ljevak, Zagreb 2001., str. 218</ref> koja bi mogla osujetiti talijansku politiku ovladavanja Jadranom kao svojim unutrašnjim morem (takve planove je Italija imala zapravo s cijelim istočnim Mediteranom, odatle i talijanska invazija na Albaniju 1939. i Grčku 1940., te formiranje "vazalne" [[Kraljevina Crna Gora (1941.)|Kraljevine Crne Gore]] s talijanskim kraljem kao suverenom) i stateško ovladavanju izlazom srednje i istočne Europe na [[Sredozemno more|Sredozemlje]], Talijani sabotiraju uspostavu vlasti NDH na području svoje okupacijske zone i podupiru formiranje četničkih postrojbi: takva u suštini neprijateljsko nastojanje Italije prema NDH je već sredinom 1941. god. posve očito i ustaškom vrhu, i njemačkim predstavnicima u Zagrebu.<ref>[http://www.znaci.net/00003/528.pdf "NDH između Hitlera i Mussolinija"], Bogdan Krizman, Globus, Zagreb 1983., str. 11 i 310</ref>
Nakon [[Dan ustanka naroda Hrvatske|četničko-partizanskih ustanaka 1941. godine]] (etnički Srbi koji su sudjelovali u ustancima su se tek kasnije međusobno podijelili na [[Narodnooslobodilački pokret u Hrvatskoj|partizane]] i [[Četnici u NDH|četnike]]), kojega su u stanovitoj mjeri
</ref> Hrvatski činovnici potčinjeni su talijanskima, a hrvatski veliki župani postojali su samo na papiru.<ref name="gim" />
Redak 49:
''Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajućih stranaka u novom europskom poredku. <br><br>''Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje s neprijateljskom ratujućom strankom, i time sa izdvojila od dotadašnjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život provedeni.'' <br><br>''S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakve obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku."<ref>[http://www.pravst.hr/zbornik.php?p=22&s=127 "Pravni aspekti i političke posljedice rimskih ugovora od 18. svibnja 1941. godine"], Vladimir Đuro Degan, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 45 (2008), Broj 2 (88)</ref>''
Nijemci su se suglasili s ovakvim potezom, te su pomogli uspostavu vlasti NDH u područjima u kojima su partizani bili pohitali uspostaviti svoju kontrolu nad gradovima i kojima se predao veliki broj talijanskih postrojbi. Zapravo je podrška Nijemaca bila mnogo
Međutim je povjerenje u [[NDH]], barem u krajevima koje su dotad kontrolirali Talijani, bilo nepovratno izgubljeno: NDH se u onim krajevima koji su do 1943. godine službeno bili dio Italije čak libila provoditi novačenje vojnih obveznika.
Redak 55:
U isto vrijeme (20. rujna 1943. godine) donesena je [[Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske|Odluka ZAVNOH-a o priključenju Istre, Zadra i svih spomenutih okupiranih dijelova matici Hrvatsko]]<nowiki/>j.
Nakon rata, najveći argument komunističkih vlasti za diskreditiranje [[NDH]] i [[Ustaški pokret|Ustaškog pokreta]] je bila tzv. "prodaja teritorija". Tu je bitno napomenuti da je veći dio "prodanog teritorija" bio pod talijanskom vlašću od prije zbog [[Rapallski ugovor|Rapallskog ugovora]] iz 1920. godine ([[Istra]], [[Zadar]], [[Lošinj]], [[Cres]], [[Lastovo]], [[Palagruža]] i [[Sušac]]).
== Literatura ==
| |||